U prošlu je subotu hrvatski predsjednik Zoran Milanović najavio je svoju posjetu Travniku i Novoj Bili. Odnosno, službeno je to učinio njegov kabinet uz najavu protokola: “Milanović će u 15:45 sati položiti vijenac i zapaliti svijeću kod Spomen-obilježja poginulim hrvatskim braniteljima Travnika na groblju 'Prahulje', a zatim će u 16:20 sati posjetiti Katolički školski centar 'Petar Barbarić' gdje će se susresti sa radnicima i učenicima tog centra.

Nakon toga, u 17:50 sati hrvatski predsjednik položit će vijenac pred spomen-bistu Anti Vlaiću, ubijenom vozaču kamiona humanitarnog konvoja 'Bijeli put' (dvorište Župne crkve Duha svetoga u Novoj Biloj). Posjetu će završiti prigodnim obraćanjem na centralnoj svečanosti obilježavanja 28. godišnjice Bijelog puta za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, koje je najavljeno za 18:00 sati u Župnoj crkvi Duha svetoga u Novoj Biloj.”

Mnogi mediji naglasili su kako se Milanović ne planira sastojati s članovima Predsjedništva BiH. I taman kad su se svi psihički pripremili na novu rundu Milanovićevih bisera o stanju u Bosni i Hercegovini i popovanju o njegovoj zaštiti Hrvata u BiH, u nedjelju ujutro stiže ponovno priopćenje u kojem se najavljuje otkazivanje posjete Zorana Milanovića iz sigurnosnih razloga. Kada bi bila riječ o nekom političkom amateru željnom 5 minuta medijskog prostora, još bismo i razumjeli cijelu priču, ali kada se radi o predsjedniku države, navodno iskusnome političaru kao što je Zoran Milanović, onda je doista neshvatljiv ovako loše serviran spin.

Dakle, iako ne postoji uvid u širu sliku, što i jeste cilj ovakvog spina jer će se on uvijek braniti “službenom tajnom”, poprilično je nevjerovatno da je sigurnosna služba procjenu i upozorenje dala tek nakon službene objave putovanja, odnosno svega nekoliko sati prije polaska na putovanje u BiH. Svaka posjeta državnika u inozemstvo studiozno se priprema, a posebno posjeta ovakve vrste, i to u atmosferi kakvu je nedavno stvorio Zoran Milanović. Ako je sigurnosna služba toliko kasno reagirala, onda je to vjerovatno propust s njene strane, iako se sigurnosne prijetnje mogu događati nenadano i spontano. Međutim, nadvilo se pitanje o kakvoj je to sigurnosnoj prijetnji uopće riječ.

Nadležne institucije u Bosni i Hercegovini navode kako nikakve takve spoznaje nemaju, iako se ovakve posjete i događaji organiziraju zajedno s partnerima iz druge zemlje. Tu priču dodatno je podgrijao premijer Hrvatske Andrej Plenković izjavom kako nije upoznat o kakvoj je prijetnji riječ, uz naglasak kako bi on zasigurno bio upoznat ako je takva prijetnja doista i postojala. Na kraju, upravo je Plenković svega nekoliko dana prije boravio u Sarajevu i Mostaru te nesmetano obavio sve protokolom predviđene obaveze koje su pripremile iste službe koje su navodno Milanovića upozorile na sigurnosne prijetnje.

Plenković nije propustio bocnuti Milanovića prilikom susreta u Lisinskom na 125. obljetnici vatrogasne zajednice pa ga je upitao: “Nisi u Novoj Bili?”, na što mu je Milanović odgovorio: “Ne” i dodao: “Da jesam, već bih se vratio”, na što mu je Plenković posprdno odgovorio: “Ne znam.” Nakon te kratke konverzacije, Milanović je razdragano dodao i: “Ne vole me na Baščaršiji.” Istu stvar ponovio je i prilikom izjava za medije, kao da je to nekakva stvar koju si je htio priskrbiti tokom mandata i ugraditi u svoj politički profil. Ako ga to veseli, uspio je, uz dodatak da ga ne vole i puno dalje od Baščaršije.

Recimo, u Mostaru ga vole dok zastupa stajalište da se u izborno zakonodavstvo trebaju uvrstiti HDZ-ove želje, a u Banjoj Luci dok donosi procjenu o težini žrtava Genocida u Srebrenici i preispituje razinu počinjenog genocida. Onoga trenutka kad odstupi od tih stajališta, ili barem prestane ih spominjati, ohladit će se srca na spomen njegova imena i u tim mjestima. Dodatan spin pušten je u jednom mediju, vjerovatno istim kanalom, kako je sigurnosna prijetnja bila u mjestima gdje dominantno žive Bošnjaci. Odvratan je to pokušaj podvale priče i slike o nasilnim Bošnjacima koji jedva čekaju da imaju prilike kestenjem gađati Zorana Milanovića. Kestenjem jer je upravo Milanović naveo kako ljudi u Bosni i Hercegovini nemaju “leba da jedu, mogu se jedino kestenima gađati”.

Kako god bilo, sve potvrđuje da je bilo riječ o još jednom loše serviranom spinu. Nadalje, Zoran Milanović gradi imidž političara koji je u sukobu s Bošnjacima. To neprestano ponavlja u svojim izjavama. I njegovo je pravo da to radi. Ali poprilično je naporno u cijeloj priči pokušavati generalizirati Bošnjake kao sigurnosnu prijetnju koja je pritom locirana na Baščaršiji i udaljena osamdesetak kilometara od Nove Bile.

No, za egoistu Milanovića geografija ionako ne igra nikakvu ulogu dok si umišlja da je prva i zadnja tema svih tema u Bosni i Hercegovini te da građani u BiH razmišljaju samo o njemu i pritom smišljaju kako mu napakostiti. Istina je naravno daleko od toga, Bošnjaci su više puta do sada pokazivali svoju merhametli prirodu da bi se takvo nešto moglo zaključivati, a Zoran Milanović bi sigurno mogao piti kafu nasred Baščaršije a da mu ne zafali dlaka s glave. Doduše, iz Hrvatske su pristigla tumačenja da je Milanovića u BiH čekalo isto ono kamenovanje kao i Vučića u Srebrenici. Ovo bi možda moglo biti istina pod uvjetom da je napad organizirala ista služba kao i u Srebrenici – ona srpska.  

Prije će biti da Milanović svjesno kreira atmosferu sukoba, napetosti i vlastite ugroženosti, a sada pokušava i kreirati i generalizirajuće negativne percepcije o Bošnjacima. Čini se da je sve ovo samo još jedan korak u smjeru sve dublje i dublje političke irelevantnosti. Krajnji doseg takve politike može završiti u samoorganiziranom kućnom pritvoru, gdje bi Zoran Milanović mogao dočekati kraj mandata pod izlikom da mu cijeli svijet prijeti, nakon što se s njime dobro posvađao.