ODE LUTVO U MORNARE: Bošnjaci u K und K mornarici

Prije nešto više od stoljeća Austrija je bila moćna država u srcu Evrope, monarhija koja je zajedno s mađarskom činila moćnu K und K monarhiju. Kako je u svom sastavu imala i golem dio jadranske obale, Habsburško Carstvo imalo je i mornaricu, u okviru koje je djelovala K und K Kriegsmarine, ratna mornarica.

Tokom Prvog svjetskog rata austrougarska ratna mornarica mogla je djelovati samo na Jadranu, gdje je uglavnom štitila dalmatinsku obalu. Otrantska barijera, kojom je antanta blokirala Jadran, onemogućila je austrijskim brodovima djelovanje u Sredozemlju. Otrantska barijera bila je morska prepreka na oko 75 km širokom tjesnacu između južnog dijela istočne Italije i Albanije, Otrantskom tjesnacu. Bila je to izravna posljedica ulaska Italije u rat na strani Antante, nakon što je i Jadran de facto postao front. Barijera se sastojala od mreža, pomorskih mina i, prije svega, od patrola ratnih brodova italijanske mornarice i drugih sila antante.

Stoga je ratna mornarica, prije i tokom Prvog svjetskog rata, djelovala uglavnom po obali današnje Hrvatske, a dio flote bio je i bojni brod „Schwarzenberg“, brod koji je nama iznimno važan, jer je na njemu služio Lutvo Šekić, prvi Bošnjak u kraljevskoj ratnoj mornarici. Otkud Lutvo iz Zvornika na bojnom brodu, nekada moćnoj fregati koju su stigle godine pa je u Šibeniku služila kao školski brod, otkud Lutvo ukotvljen u luci u Šibeniku, ne zna se. Možda i ima negdje zapisano, u nekom arhivu ili nekom svjedočanstvu, ali Lutvo i njegov fes ostali su upisani u historiju i spominju se u relevantnim knjigama i istraživanjima historičara. Lutvo je bio prvi, a, da bi se saznalo kako ga je Austro-Ugarska angažirala, potrebno je vratiti se koju deceniju unazad.

Prema istraživanjima historičara, Austrougarska (do 1867. austrijska) ratna mornarica bila je jedna od novijih na svjetskoj pomorskoj „pozornici“, iako je dinastija Habsburga vladala na Jadranu još od 1379. godine. Kako je Austrija bila kontinentalna sila, mornarica se nije razvijala sljedećih 400 godina, iako je car Karlo VI sagradio prvi pomorski arsenal u Kraljevici (Hrvatska), a njegova kćer Marija Terezija i unuk Josip II planirali osnovati prekomorske trgovačke kompanije. Njihove težnje uvijek je blokirala Venecija, sredozemna pomorska sila, stoga je Austrija imala samo manje brodove za nadzor relativno kratke obale.

Prva mogućnost stvaranja ratne flote ukazala se tek 1797, kad je Austrija u zamjenu za današnju Belgiju dobila od Napoleona Veneciju i njene posjede na istočnoj obali Jadrana, kao i pomorski arsenal u Veneciji. Austrijsko-mletačka mornarica je 1805. godine, nakon što se Habsburško carstvo u skladu s odredbama mira u Bratislavi moralo povući s Jadrana (a mirom u Schönbrunnu 1809. izgubilo i Trst i hrvatsko primorje), raspolagala samo s nekoliko fregata i topovnjača na jedra.

Kad je Austrija 1814. ponovno osvojila Veneciju, Istru i Dalmaciju, „naslijedila“ je i ostatke francusko-mletačkog brodovlja, koje je zatim služilo na Jadranu, ali i u prekomorskim misijama. Mala austrijska eskadra je primjerice 1840. djelovala pred sirijskom obalom zajedno s drugim pomorskim silama protiv pobunjenog egipatskog potkralja. Carska mornarica se organizacijski odvojila od vojske 1824, ali je flota uvijek predstavljala „strano tijelo“ u okviru oružanih snaga, jer su oficiri bili iz mletačke mornarice, a posade iz Venecije, Hrvatske, Dalmacije i Istre.

Nakon što je 1848. u Mlecima izbio i ustanak protiv Austrije, ugušen tek 1849, prestaje mletački utjecaj u mornarici. Zapovjednik flote postao je danski (!) admiral Hans Birch von Dahlerup, koji je proveo niz reformi: talijanski zapovjedni jezik zamijenjen je njemačkim, imena brodova su germanizirana, a bilo je sve više oficira iz sjevernih njemačkih i nordijskih zemalja. Glavno pomorsko uporište prebačeno je iz Venecije u Pulu, gdje je 1856. položen temeljni kamen novog Pomorskog arsenala.

Pula postaje središte mornarice, ali koriste se itekako i druge luke na hrvatskom dijelu Jadrana, jedno od važnih središta postaje i Šibenik. „Veliki brodovi austrougarske mornarice bili su stacionirani manje-više u pulskoj luci, zbog toga što se cijenilo da je ona lahka za odbranu, ali je imala niz nedostataka, među kojima i mogućnost presijecanja koridora iz same luke. Zato su sva operativa i jedinice bili stacionirani mahom u Šibeniku. Tu je bila flotila razarača tipa Husar i Tafra, te i torpiljarke tipa Kajman, koje su odigrale najveću ulogu u Prvom svjetskom ratu. One su više puta napadale ne samo savezničke brodove nego i talijansku obalu, a jedan od najznačajnijih poduhvata bio je oslobađanje Palagruže, koju su Talijani bili nakratko zauzeli“, kazao je hrvatski historičar Joško Zaninović. U toj se šibenskoj luci, nekoliko godina prije rata, zatekao Lutvo Šekić.

Regrutacija Bošnjaka počela je 1881. godine, tri godine nakon okupacije zemlje. Po podacima objavljenim u članku bečkog lista Standard, 1882. godine regrutirana su 253 muslimana, 614 pravoslavaca, 461 katolik i šest Jevreja. K und K sve njih jednostavno vodi pod nazivom Bošnjaci. Time je Beč, kako se tvrdi, htio poslati signal Muslimanima, a ujedno potkopati nacionalističke težnje Hrvatske i Srbije.

„Poručnik Gustav Thoemel, koji je dobro poznavao situaciju na Balkanu, zagovarao je da Muslimani budu glavni oslonac jer je vjerovao da su oni bolja komponenta i da imaju višu kulturnu razinu. Također je smatrao da će njihova odvojenost prevladavati sve dok oni zajamče postojeće privilegije i ravnopravnost vjere i kulta, kao i zakonom uređenu ravnopravnost“, citira Standard dijelove knjige „U smrt za cara i otadžbinu“ bosanskohercegovačkog historičara Zijada Šehića.

Osmanski izaslanik u Beču Edhem-paša rekao je ministru vanjskih poslova Gustavu Sigmundu Grafu Kálnokyju von Kőröspataku 1881. godine da bi sultanu bilo „neugodno“ da bosanskohercegovački regruti polože zakletvu caru. Tako je zakletva prilagođena, muslimani su je polagali odvojeno od ostalih bosanskih vojnika. Obećanje Bogu bilo je povezano i s dužnostima prema caru kako bi se ojačala lojalnost monarhiji. Monarhija je radila sve da sebi privoli muslimane. Petak je bio dan rezerviran za odmor, kako i dani Bajrama. Bilo im je omogućeno da odvojeno pripremaju obroke i sami kupuju namirnice, dobili su novo posuđe s identifikacijskim oznakama, regulirano je da im se ne daje svinjetina, mast i vino.

Tamnocrveni fes s kićankom u početku su nosili samo muslimani, a kasnije svi pripadnici bosanskih pukova, uključujući i austrijske državljane. Kićanka je bila crna, od ovčije vune i duga 18,5 centimetara. Bošnjaci su bili obučeni u svijetloplave „turske“ hlače i kamašne. Poštivala se čak i stara odanost Osmanskom Carstvu. Naprimjer, svi oni koji su prethodno služili u osmanskim trupama bili su oslobođeni vojne službe, kao i muslimanski ministri, učitelji, liječnici, veterinari i apotekari. Uz katoličke i pravoslavne svećenike, 120 imama bilo je angažirano u vojsci tokom Prvog svjetskog rata. Austrijanci su također od Osmanlija preuzeli običaj da se mogu „otkupiti“ od vojne službe, mogao se imenovati zamjenski vojnik koji bi preuzeo dužnost.

Hadži Mehmed-efendija Kokić imenovan je 1882. godine za prvog vojnog imama s činom kapetana, a do 1914. već ih je bilo 14. Postojali su i „dopunski muslimanski kapelani“. Godine 1914. Abdullah-efendija Kurbegović imenovan je vojnim muftijom. Četiri godine kasnije postojao je vojni muftija, dva glavna imama, pet imama u rezervi i 93 vojna imama u rezervi za vrijeme trajanja rata.

Postojao je i veliki projekt izgradnje džamije u Beču u znak zahvalnosti za zalaganje bosanskohercegovačkih trupa, no nikada nije izgrađena. Pričalo se da je car Franjo Josip za nju darovao 25.000 zlatnih kruna, a bečka općina bila je voljna dati zemljište u današnjem Schweizergartenu. Do maja 1918. prikupljeno je 260.000 kruna za kupovinu imanja. I car Karlo je u julu 1918. darovao 30.000 kruna za građevinski fond. Prema Ministarstvu rata od 12. jula 1918. godine, ova je džamija trebala “(...) dokazati koliko je stanovništvo monarhije privrženo svojim najmlađim sugrađanima” i “(...) za muhamedance Austro-Ugarske trajni spomenik velikog vremena u kojem su, rame uz rame s ostalim podanicima Njegova Veličanstva, našli moćnu Božiju pomoć za svoje oružje”.

U augustu 1890. prvi pješadijski bataljon, koji je došao u Trst parobrodom, a zatim u Beč vozom, prvi je put učestvovao u Kaiserovoj rođendanskoj paradi. Za nagradu su postavljeni „kao glavna straža ispred Hofburga“. Od 1891. godine bosanski vojnici su tada upućivani u unutrašnjost Monarhije, a četiri pukovnije su služile u Grazu, Beču i Budimpešti.

Ukupno je u Prvom svjetskom ratu bilo mobilizirano 291.498 Bošnjaka, odnosno 16,2 posto stanovništva. Tokom rata dob za regrutaciju podignuta je do 55 godina života. Ratovali su u Galiciji i na italijanskom frontu. Što je rat duže trajao, to je više vojnika dezertiralo, prije svih bosanskih Srba. Ali uglavnom se bježalo iz očaja. Neki su sebi ubrizgavali otrov kako bi izbjegli smrt na frontu. Neki su pokušali kupiti krivotvorene dokumente za 30 do 80 kruna. Na kraju rata, monarhija je koristila više detektiva da pronađu dezertere.

Bolest i glad, kako je rat odmicao, narušavali su vezu Bošnjaka i Beča. Šehić piše o hiljadama teško bolesnih vojnika koji su u prosjeku imali 50 kilograma, neki od njih su imali malariju. Grozničavo su stajali na vjetru da osuše odjeću. Službeno, u Prvom svjetskom ratu poginulo je 10.000 Bošnjaka, duplo više ih se vode kao nestali, više od 18.000 je zarobljeno, a oko 50.000 ranjeno. Prema drugim izvorima, ubijeno je najmanje 38.000 Bošnjaka, najviše porijeklom iz Banje Luke, Srebrenice i Mostara.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i više nijedan musliman nije služio u austrijskoj vojsci Prve Republike (1920–1934), koja je osnovana 1920. Neki od Bošnjaka nastavili su službu u Mađarskoj, gdje su ostali živjeti nakon rata.

Taj fes s kićankom ključan je dio priče o Lutvi Šekiću, priče objavljene u „Bošnjaci dolaze“, knjizi autora Wernera Schachingera. Šekić je bio kadet, obučavan je na staroj fregati „Schwarzenberg“, koja je bila usidrena u šibenskoj luci. Kada je došao na brod, zadužio je odjeću, a dio uniforme bila je i mornarska kapa. Međutim, kako piše Schachinger, osmog jula 1909. godine Šekić je svom zapovjedniku javio da se boji da će ga se otac odreći ako dozna da on, Lutvo Sekić, ne nosi svoj fes. A i to iznosi samo zato jer mu je za sljedeće dane najavljena posjeta brata.

To je bio prvi slučaj da je jedan musliman bio primljen za brodskog kadeta. U službenoj knjizi Il-3 ništa nije bilo predviđeno što se tiče fesa; zapravo, nije bio ni spomenut. Zato je 9. jula 1909. Lučkom admiralitetu K und K u Puli otišao izvještaj s molbom da se u vezi s tim donese odluka. Admiralitet se nije našao odgovornim za taj poseban slučaj i isti izvještaj je već 11. jula 1909. godine poslan u Beč K und K ministarstvu rata, Odjelu Mornarice.

Kako je pitanje nošenja fesa bilo od većeg značenja, bar za brodskog kadeta Šekića, to je još i prije službene molbe Opće ministarstvo finansija (odgovorno za čitavu Monarhiju, pa je i o pitanjima koja su se ticala Bosne i Hercegovine to ministarstvo vodilo brigu) 16. jula 1909. poslalo privremenu odluku Lučkom admiralitetu u Puli.

Odatle je sadržaj depeše kao naredba dalje proslijeđen u Šibenik na brod Schwarzenberg i konačno dospio u ruke zapovjednika Škole za brodske kadete, kašetana fregate Bridiga. Još je isti dan, poput munje, u glavni grad Beč telegrafskim žicama požurila vijest o provođenju i došla na sto predsjedavajućeg Predsjedničkog ureda kapetana prvog ratnog broda Chmelarza.

Time je Šekić bio zaštićen, ali je Šekić svojom molbom pokrenuo jednu drugu, puno ozbiljniju stvar. Naime, dvadesetog jula 1909. formuliran je akt pod nazivom „Pokrivanje glave muhamedanskih pripadnika momarice“.

„U Školi za brodske kadete nalazi se jedan mladić muhamedanske vjere koji je pri zaduženju odjeće dobio momarsku kapu, ali je prije kratkog vremena, navodno iz straha od oca, molio za dozvolu da nosi fes. Budući da je za očekivati da u toku neradnog vremena u Ratnu mornaricu stupe i drugi muhaneduncl, bilo kao kadeti, pripadnici regrutnog kontingenta ili oficirski kadeti, pitanje pokrivanja glave tih lica bi u principu trebalo regulirati“, stoji u aktu u kojem se nastavlja:

„Već deset dana kasnije stigao im je odgovor: 'Počašćeni smo hvaljenom Ministarstvu obznaniti da se vođenje fesa kao pokrivala za glavu svih pripadnika K. und K. Ratne mornarice islamske vjere neće moći izbjeći jer bi nošenje momurske kape – čak i bez zaslona, što ne odgovara običajima muslimana u Bosni i Hercegovini, moglo dovesti do neželjenih konplikacija. Nasuprot tome, prema izjavi Predsjedništva Ulemskor medžlisa, ne postoji prepreka da muslimani u Ratnoj momarici uz zimsku uniformu nose tamnoplavi, a uz ljetnu bijeli fes.“