Heroja oslobodilačkog rata Nesiba Malkića sudbina je zauvijek vezala za Ilijaš. Svoj život položio je na ilijaškom ratištu, u Crnoj Rijeci, 25. oktobra 1993. godine. U znak poštovanja prema svemu onome što je Nesib Malkić učinio za odbranu naše domovine Bosne i Hercegovine i našeg naroda u Ilijašu, u utorak je (2. august) u okviru manifestacije “Odbrana Bosne i Hercegovine – Igman 2022” održana tribina i projekcija filma o Nesibu Malkiću.

Nesib Malkić rođen je u Gornjim Dubravama (Živinice) 5. jula 1961. godine. Bio je aktivno vojno lice. Poginuo je na dužnosti komandanta 210. brdske brigade prilikom izviđanja. Bio je nosilac ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” od 1993. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

Tužno je kada nas napuste najbolji među nama, heroji, nije to samo gubitak za njihove porodice kojima se nisu vratili živi, gubitak je to za cijelo naše društvo i državu, ali ne trebamo tugovati, nego biti ponosni na njihova herojska djela, na pobjede koje su izvojevali.

Penzionisani general Rizvo Pleh, govoreći o heroju Nesibu Malkiću, kazao je da ga nije upoznao na ratištu, ali su se kao dječaci upoznali u vojnoj školi “Maršal Tito” u Sarajevu, koju su obojica pohađali 1977. godine. “Bio je upečatljiv lik”, kaže Pleh.

Kako neko postaje heroj? Vojni psiholozi to znaju lijepo objasniti, ali rat je mnogo drugačiji od teorije. Nesiba Malkića je, govori Pleh, izdvajalo to što je on bio komandant čiji vojnici nisu mogli stati tamo gdje Nesib Malkić već nije bio. On je bio pravi vođa jer je uvijek bio prvi, uvijek ispred svojih vojnika.

Nesib Malkić bio je peto od osmero djece Hamdije i Ajke. Imao je četiri sestre i tri brata. Fadil, Rasim i Ahmet su također bili pripadnici Armije BiH. Njegov otac radio je u drvnoj industriji, a majka mu je bila domaćica.

Odmah po završetku osnovne škole u Gornjim Dubravama, kao pitomac 25. klase, upisuje Srednju vojnu školu u sarajevskoj kasarni “Maršal Tito”. Kao odličan učenik i vojnik upisuje i Višu vojnu školu – Odsjek ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana, nakon čega završava i specijalističku obuku u Zadru. Tokom svoje vojne karijere u JNA isticao se kao primjeran vojnik i oficir s činom kapetana.

VELIKI PATRIOTA

Živinice su bile jedna od prvih općina u Bosni i Hercegovini čiji su građani krajem 1991. godine masovnim protestima iskazali otvoreno nezadovoljstvo prema JNA zbog njihovog odnosa prema građanima i blagonaklonosti agresivnoj politici Karadžićeve Srpske demokratske stranke, a i njenih paravojnih formacija.

Prema kazivanju Nesibovog zemljaka i prijatelja iz vremena službe u JNA, a kasnije i saborca Salkana Butkovića, Nesib Malkić bio je čovjek koji je imao izrazit patriotski naboj u sebi.

“Period od 1991. do 1992. godine bio je veoma buran za sve nas koji smo bili u situaciji da moramo odlučiti da li da napustimo JNA, koja je do tog vremena slovila kao vrlo jaka i organizirana armija. U toj situaciji prelamanja Nesib Malkić pokazao je odlučnost i ispred svega stavio svoj narod”, kaže Butković.

“Napustili smo sve privilegije. Sve što su nam nudili bacili smo pod noge. Shvatili smo svoju obavezu da branimo svoj narod i svoju državu”, kaže Enes Gurda, oficir ARBiH.

Nesib Malkić napustio je Jugoslavensku narodnu armiju (JNA) na neobičan način. Naime, kada je JNA prebacivala snage iz Sarajeva za Beograd početkom 1991. godine, Nesib Malkić je bio u koloni koja se kretala prema Beogradu. Negdje kod Kladnja privatnim automobilom izašao je iz kolone vojnih vozila JNA noseći sa sobom sanduk oružja. Odmah po izlasku iz JNA Malkić se stavio na raspolaganje općinskom štabu Teritorijalne odbrane Živinice. Raspoređen je na dužnost komandira čete TO Živinice, a ubrzo postaje i načelnik Općinskog štaba TO Živinice. Dolazak Nesiba Malkića značio je veliko moralno ohrabrenje za nenaoružane pripadnike malobrojnih patriotskih snaga koje su se spremale da, bez obzira na sve, pruže odlučan otpor okupaciji Bosne i Hercegovine.

Odlučnost stanovništva Živinica za odbranu cjelovite Bosne i Hercegovine najbolje pokazuje podatak da su u Živinicama već 2. aprila 1992. godine formirane dobrovoljačke jedinice koje su trebale pomoći malobrojnim braniteljima Bijeljine koje su prethodni dan napale paravojne snage SDS-a i snage Srpske dobrovoljačke garde predvođene ratnim zločincem Željkom Ražnjatovićem Arkanom. Nažalost, ta jedinica nije učestvovala u odbrani Bijeljine, jer tada štab TO nije imao dovoljno naoružanja. Ipak, već 9. aprila, kada su tenkovske jedinice JNA i Arkanova Srpska dobrovoljačka garda zauzele Zvornik, 72 pripadnika TOBiH iz Živinica pridružila su se hrabrim braniteljima Kula-Grada.

Općinski štab TO Živinice bio je prvi štab teritorijalne odbrane u zemlji koji je izvršio mobilizaciju vojno sposobnog stanovništva. Od samog početka, kao načelnik Općinskog štaba TO Živinice, Nesib Malkić je insistirao na ukrupnjavanju jedinica, što je na kraju rezultiralo formiranjem 210. brigada Armije RBiH.

Odbranom Tuzle, Kalesije, Kladnja, Banovića, Lukavca, Gračanice, Srebrenika, Gradačca i Živinica uvezana je relativno prostrana slobodna teritorija u ovom dijelu zemlje. Ipak, 210. brigada Armije RBiH, koju je ustrojio Nesib Malkić, tokom rata nikada nije mirovala. Jedan ili dva bataljona ove brigade uvijek su bili na zadatku.

Nesibov brat Fadil priča da je bio nevjerovatno energičan i posvećen odbrani BiH: “U tom ratnom periodu nije bilo struje. Dugo je noću radio. Svi mi ukućani, nekad i rahmetli majka, držali smo zapaljenu trijesku nad njegovom kartom. Neprestano je bio posvećen planiranju vojnih djelovanja. Još nas dvojica braće bili smo u njegovoj brigadi. Nismo imali nikakvih povlastica. Čak nas je i preskakao kad bi dijelio cigare i slično, da ne bi drugi borci zamjerili.”

Komanda drugog korpusa desetak dana prije pogibije Nesiba Malkića saznala je za plan neprijatelja da se preko Olova, dolinom rijeke Krivaje, spoji s neprijateljskim snagama na Ozrenu i da u potpunosti odsjeku tuzlansku regiju, koja je već tada bila najveća slobodna teritorija u Bosni i Hercegovini. Ipak, stalni problem za pripadnike 2. korpusa bila je nemogućnost dopreme materijalno-tehničkih sredstava, hrane, goriva i lijekova. Snage Drugog korpusa odlučile su osujetiti taj plan napadom na grad Vareš, koji je tada imao izuzetan strateško-taktički značaj. Grad Vareš bio je slavina od koje je zavisio život na području Tuzle. Svi humanitarni konvoji prolazili su kroz ovaj grad pod kontrolom HVO-a. Doprema hrane, lijekova i MTS-a ovisila je isključivo o odluci lokalnih vojnih vlasti u tom gradu. Kad hoće, puste konvoj, kad neće, zatvore i tuzlanska regija gladuje.

“Mi smo zaista bili na granici izdržljivosti. Nismo imali hrane, nismo imali municije, dok se druga strana rasipala. Ja sam radio tada obavještajne poslove i imao sam podatke da četnički komandanti i neki HVO oficiri sjede po Varešu po kafićima, zajedno piju i druže se. Oni nisu između sebe imali neprijateljskih djelovanja”, govori Enes Gurda.

ZLOČIN U STUPNOM DOLU

Jedinice HVO-a pod komandom ratnog zločinca Ivice Rajića 23. oktobra 1993. godine počinile su masakr nad bošnjačkim stanovništvom u Stupnom Dolu. Nakon toga, 210. brigada Armije RBiH od pretpostavljene komande dobila je zadatak zauzimanja Vareša.

Komandant Nesib Malkić, kao i uvijek do tada, krajnje ozbiljno je prihvatio ovaj zadatak započevši pripremna izviđanja. Lično je 24. oktobra provjerio situaciju u Stupnom Dolu i odlučio da sa svojim planovima napada upozna komandante svojih bataljona.

Dan kasnije, 25. oktobra 1993, sve je krenulo naopako već od jutarnjih sati. U Komandi nije bilo dovoljno goriva i, umjesto u deset ujutro, komanda je tek kasno poslijepodne u sumrak došla na lokaciju, odakle su trebali vršiti izviđanje.

S obzirom na to da je bio oktobar, dio puta kojim je komandant Malkić s komandantima svojih bataljona trebao doći do linija prema Varešu bio je prilično vlažan. U rejonu Crnoriječke visoravni odlučili su da se iskrcaju iz vozila i nastave šumskim putem pješke. Spontano se oformila grupa oko komandanta brigade. Prema sjećanju njegovih oficira, Malkić je bio veoma zabrinut situacijom u Stupnom Dolu. Kada su došli u neposrednu blizinu brda s kojeg se mogao vidjeti Stupni Do u plamenu, eksplodirala je prva granata. Pala je nekih 100 metara dalje. Pukovnik Sead Paravlić rekao je da se prije korekture vatre popnu na obližnje brdo, odakle su trebali vršiti izviđanje Stupnog Dola.

“Potrčali smo prema šumi u zaklon i tada se čuo rotirajući zvuk druge granate”, kaže Husein Jusić, saborac i nosilac ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”.

Bilo je oko 16:40 sati. Granata je pala tačno na mjesto kuda su se kretali komandant Nesib Malkić i njegovi oficiri. Pet oficira je teško ranjeno, a komandant brigade Nesib Malkić bio je na mjestu mrtav. U njegovom džepnom Kur’anu zaustavila su se dva gelera. U Svetoj knjizi Malkić je olovkom zaokružio četiri ajeta sure At-Tawba: “O, vjernici, zašto ste neki oklijevali kad vam je bilo rečeno: ‘Krenite u borbu na Allahovom putu!' kao da ste za zemlju prikovani? Zar vam je draži život na ovom svijetu od onoga svijeta? A uživanje na ovom svijetu prema onom na onom svijetu nije ništa. I krećite u boj bili slabi ili snažni, i borite se na Allahovu putu, zalažući imetke svoje i živote svoje. To vam je, da znate, bolje!”

S njim su poginuli i načelnik štaba brigade Fikret Andelić, Sead Paravlić, Nevres Šišić i Nermin Forčaković, koji je poslije podlegao od zadobijenih rana.

Brigada kojom je komandovao Nesib Malkić nakon njegove pogibije dobila je počasni naziv 210. viteška brigada “Nesib Malkić”. Heroj oslobodilačkog rata komandant Nesib Malkić sahranjen je u Gornjim Dubravama.