Kao i svaka priča o uspjehu, i priča o kahvi prožeta je legendama, krađama i zabranama; njeno putovanje počinje iz središta Afrike

Iako je danas vodeća zemlja u proizvodnji kahve Brazil, njezino porijeklo je Afrika. No, potpuno su nepoznati uslovi koji su doveli do njene konzumacije, a kao i za svaku temu od određenog društvenog značaja, i za kahvu se ispredaju razne legende.

Priča se da se etiopski pastir po imenu Kaldi tjerajući svoje koze našao ispred biljke kahve. Gladne životinje počele su jesti bobice, odmah dobivajući izuzetnu energiju. Ovo čudno ponašanje ponovilo se sljedećih dana, što je Kaldija uvjerilo da su upravo bobice čudne biljke uzrokovale ovaj učinak. Tako je pastir odlučio sakupiti zrna, tostirati ih, samljeti i uliti, dobivši prvu šalicu kahve.

Prema hronici sačuvanoj u rukopisu Perzijanca Abd al-Qadira Maraghija, izvjesnog Omara, učenika Shadhiliyya, Mokha je protjerao u napuštenu pećinu u blizini Ousaba. Na rubu smrti od gladi, Omer se pokušao nahraniti nekim bobicama koje su rasle iz grma u blizini pećine. Međutim, prilikom žvakanja pokazalo se da su pregorke, pa ih je pokušao zdrobiti kako bi poboljšao okus, no rezultat su bila pretvrda zrnca. Posljednji pokušaj je bilo kuhanje, kako bi omekšale. Omer je tako dobio tamnu tekućinu koja mu je, nakon što ju je popio, omogućila da ostane bez hrane cijele dane. Kada se priča o "čudesnom lijeku" proširila u Mokhi, Omar je pozvan u grad i kasnije posvećen.

Najvažnija zemlja kada je kahva u pitanju je Etiopija, njeno stanovništvo Oromo bilo je prvo koje je identificiralo posebna svojstva njenog ploda oko 8. stoljeća nove ere. U svakom slučaju, nedvojbeno je arapski svijet imao vodeću ulogu u širenju kahve. Počevši od 15. stoljeća, bliski trgovački odnosi između Etiopije i Jemena omogućili su širenje biljke na Arapskom poluotoku, gdje se uzgajala i izvozila iz luke Mokha.

U Jemenu se kahva konzumirala kako bi izazvala neku vrstu ekstaze i da se ostane budnima tokom dugih noćnih u kojima se molilo Allahu. Počevši od 16. stoljeća, upotreba kahve proširila se sjevernom Afrikom, što je rezultiralo rađanjem prvih kafića; samo u Kairu bilo ih je oko hiljadu!

Prema mnogima, popularnost ovog pića u arapskom svijetu leži u zabrani pijenja alkohola. Kahva je stoga postala dostojna zamjena sposobna izazvati uzbudljive učinke usporedive s vinom; nije slučajno što se kahvu često naziva "vino Arabije". Uzbudljiva svojstva svakako su bila među najcjenjenijima, priča se da su ratnici prije najtežih bitaka pili kahvu, a čak ju je Avicena koristio kao prirodni lijek za neke bolesti. Ali 1511. godine najortodoksniji teolozi zabranili su konzumaciju kahve zbog njenog stimulativnog djelovanja.mZabrana je ipak kratko trajala. Osmanski sultan Sulejman Veličanstveni je 1524. godine, uz pomoć velikog muftije Ebussuuda Efendija, izdao fetvu kojom je dozvoljena konzumacija kahve.

Kao što se često događa, ideje i tradicije šire se kroz ratove i trgovinu. U prvom slučaju, dolazak kahve u Evropu prati peripetije vitezova koji su nakon velike opsade Malte 1565. zatvorili nekoliko turskih vojnika. Ni u svojim ćelijama zatvorenici se nisu odrekli svog tradicionalnog pića. Drugi kanal pratio je intenzivnu trgovačku razmjenu između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, kada je stizala velika količina luksuzne robe, uključujući kahvu.

U početku je novo piće bilo rezervirano samo za venecijansku aristokraciju, no ubrzo se proširilo i među stanovništvom, a 1645. Venecija je imala i svoju prvu kafanu. Brzo širenje arapskog pića u Evropi privuklo je pažnju Crkve, koja ga je požurila definirati kao "đavolje piće". Osnova za ovu odluku očito su bila stimulirajuća svojstva koja su ljude činila „previše budnima i nesputanima". Poticaj ove vizije bila je legendarna priča koju je prenio fra Antonio Fausto Nairone, teolog sa Sorbonne, prema kojoj je melek Džebrail ponudio kahvu Poslaniku koji je, nakon što ju je popio, porazio oko 40 vitezova u borbi. No, srećom, piće je cijenio papa Klement VIII. koji je početkom 17. stoljeća odbio potvrditi zabranu, unatoč mišljenju svojih teologa.

Komercijalni interesi povezani s kahvom, sada rašireni diljem Evrope, dramatično su porasli. Prvi koji su Arapima pokušali oduzeti monopol na piće bili su Nizozemci. Ne zna se kako, ali 1690. godine uspjeli su ukrasti neke biljke kahve i prenijeti ih na tropske teritorije Cejlona (Šri Lanka) i Jave (Indonezija). Holland i East India Company postali su referentna točka za evropsko tržište kahve na otprilike pola stoljeća.

Ali godine 1714. amsterdamski burgmeštar dao je francuskom kralju Luju XIV dvije biljke kahve koje su bile smještene u staklenicima Versaillesa. Neko je naslutio mogućnost razvoja kolosalnog posla. Bivši mornarički oficir Gabriel Mathieu de Clieu uspio je ukrasti biljku kahve i u maju 1723. isplovio iz Francuske prema francuskom Martiniqueu. Dragocjena biljka putovala je u staklenoj posudi, svojevrsnom prenosnom stakleniku koji je garantirao svjetlost i toplinu. Putovanje nije prošlo bez poteškoća: de Clieu je morao prevladati pokušaj krađe postrojenja, napad gusara, snažnu oluju i beskrajnu tišinu. Ali stvarima je bilo suđeno da krenu nabolje. De Clieu je stigao do Martinika i 1726. imao svoju prvu žetvu kahve.

U Itakiji je kahva postala nacionalni simbol. Od 18. stoljeća u Napulju je predstavljena varijanta turske kahve, koja je uključivala filtriranje kipuće vode koja je kapala odozgo kroz samljevenu kahvu. Talijanski je i izum espressa, koji je rođen u Milanu 1902. godine iz ideje inženjera Luigija Bezzera. Princip je bio iskorištavanje visokog pritiska vode za filtriranje mljevene kahve. Godine 1933. Alfonso Bialetti predstavio je moku, koja je ubrzo postala simbol talijanske popularne kulture.