Ponekad moramo sami sebe upitati jesmo li uradili dovoljno kako se u javnom prostoru – barem ovom koji bi trebao biti naš, bosanski, probosanski, nazovimo ga kako god, samo neka nije antidržavni – ne bi svako malo javljali mudrijaši, “filozofi” i “slobodnomisleći intelektualci” koji decenijama nakon rata, masovnog etničkog čišćenja i genocida propituju stvari koje su historijski zaokružene, pretresene na sve načine, rastabirene do u detalje.

Stvoren je ambijent, a tome smo sigurno (barem nečinjenjem) svi pomalo doprinijeli, koji je takav da se u njemu javlja potreba za beskorisnim raspravama, nepotrebnim polemiziranjima kojima se dovode u pitanje kolektivni historijski kapital, nacionalne vrijednosti i civilizacijska postignuća. Izvršnu ulogu tih zamagljivača istine preuzimaju nerealizirani pametnjakovići, oni koji bi da sebi priskrbe epitet intelektualca, a do sada im to kroz karijeru nije pošlo za rukom.

Opće je načelo da onaj ko želi biti prepoznat u javnosti mora da kontrira, da ima “svoj” stav koji je drugačiji od općeprihvaćenog. Tako nastanu razne galamdžije koje, u nemogućnosti da izgrade suvisle stavove i mišljenja o stvarnim problemima s kojima se kao društvo i narod suočavamo, javnost zbunjuju temama o nacionalnoj denominaciji ili uzrocima i karakteru rata koji smo nedavno preživjeli. Na isti način i iz sličnih pobuda, evo da vjerujemo da takvi istupi nisu naručeni od nekog drugog, oglašava se i profesorica Ekonomskog fakulteta, koja ničim izazvana i potpuno nekompetentno sama sa sobom raspravlja o tome ko je kriv za rat u Bosni, beskrupulozno optužujući Bosnu i Hercegovinu i njene patriote da su glavni krivci što su se drznuli da krenu u nezavisnost i slobodu. Jer su, zamisli, “umjesto pravednosti... izabrali ‘samovolju’, dakle RAT!”. 

Pritom i ona i njoj slični zanemaruju historijske istine koje su davno utvrđene i opisane i koje su, kao takve, zvanično prihvaćene u svim demokratskim društvima i zapadne i istočne hemisfere. A dokumenti, intervjui i svjedočenja govore da je sve zlo koje je zadesilo bivšu zajedničku državu i sve njene dijelove kreirano u Beogradu, u kabinetu Slobodana Miloševića, generalštabu JNA i kabinetima vodećih srpskih akademika toga vremena. Čitav val ratova i ubijanja pokrenut je velikosrpskim nacionalizmom i hegemonističkom strategijom. Pa da se malo podsjetimo.

Iako prema mišljenju mnogih historičara srpska intelektualna nacionalistička elita počinje dominirati Srbijom još šezdesetih godina prošlog stoljeća, zvaničnim početkom velikosrpskog pohoda na Jugoslaviju može se smatrati obznanjivanje Memoranduma SANU-a, koji je u beogradskim Novostima objavljen 25. i 26. septembra 1986. godine. U najkraćem, dokument je bio zasnovan na tezi o “ugroženosti” srpskog naroda u SFRJ: srpski je narod u neravnopravnom položaju; Srbija je u neravnopravnom položaju u Jugoslaviji; srpski je narod podijeljen u više republika (24% Srba živi van Srbije); srpski narod nije dobio svoju državu (srpska nacija “nije dobila pravo na vlastitu državu”); Srbija je zaostajala u ekonomskom razvoju i dr.  

Potpisnici su bili srpski akademici Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardžić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović i Stojan Čelić. Dobrica Ćosić, čovjek koji je zamislio i Memorandum i cjelokupnu velikosrpsku strategiju, određujući pravac srpske nacionalističke politike, nije potpisao dokument.

Vidjevši o čemu se zapravo radi, brojni srpski intelektualci toga vremena, neki od njih i sami članovi SANU-a, pokušali su se suprotstaviti nacionalističkom projektu. “Kao ubeđeni Jugosloven, bio sam od samog početka protivnik stavova i ideja iznetih u pisaniju nazvanom ‘Memorandum SANU’. Naime, smatrao sam da je to jedno konfuzno i, sa naučne tačke gledišta, nedorađeno, bezvredno intelektualno nedonošče, ali koje je istovremeno i veoma opasno. Opasno zato što nacionalističkim raspamećivanjima Srba idejama ‘Velike Srbije’ i ‘svi Srbi u jednoj državi’, predstavlja tempiranu bombu za razaranje moje domovine Jugoslavije”, izjavio je u jednom intervju dr. Miroslav Simić, u to vrijeme dopisni član SANU-a.

Srbijanski historičari tvrde kako je srpska nacionalistička intelektualna elita planirala zločine koji su se desili u ratovima iz devedesetih godina 20. stoljeća. “Zločini su bili planirani, etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini – sve je to bilo planirano. Akademik Antonije Isaković je rekao pre ratova da će 80.000 ljudi poginuti, ali će svi Srbi živeti u jednoj državi. Rekao je i da će Miloševiću biti stavljen nož pod grlo ukoliko ih ne bude slušao”, na naučnim je skupovima govorio historičar Milivoj Bešlin. Dokumenata, svjedočenja, knjiga, tekstova, izjava koje nedvojbeno dokazuju velikosrpski zločinački plan da se uništi Jugoslavija i da se određene teritorije etnički očiste od nesrpskog stanovništva ima toliko da ne bi moglo stati u tri vagona.

U vrijeme kada se osmišljava i provodi srbizacija JNA i kada se realizira potčinjavanje Jugoslavije srpskim potrebama, Alija Izetbegović, kojem se pripisuje suodgovornost za početak rata u Bosni, još je politički zatvorenik koji u fočanskom zatvoru leži za izgovorenu riječ, kao žrtva jednog monstruoznog procesa koji je protiv njega i grupe bošnjačkih intelektualaca proveo totalitarni režim.

Konačnu verziju Memoranduma javnost je ugledala u časopisu Duga, juna 1989. godine, uoči mitinga i proslave u povodu obilježavanja šest stoljeća (1389) od bitke protiv Turaka na Kosovu polju. Tada je, tog 28. juna 1989. godine, na Gazimestanu, pred nekoliko stotina hiljada mitingaša (postojale su tvrdnje da ih je bilo više od milion) Slobodan Milošević najavio ratni pohod za stvaranje velike Srbije: “Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene”, rekao je tada najmoćniji čovjek Jugoslavije.

Ono što je javnosti manje poznato, a od presudne je važnosti za razumijevanje procesa koji su prethodili raspadu Jugoslavije i agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, jeste činjenica da je Milošević donio Ustav Republike Srbije od 28. septembra 1990. godine. Srbija je proglasila nezavisnost ovim Ustavom, dakle godinu prije proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije. Po članku 72. tog Ustava “Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: suverenost, nezavisnost  i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama... (te) odbranu i bezbednost Republike Srbije”. Ovom odredbom Republika Srbija prestaje da bude dio federacije, postaje nezavisna država i nema nikakvih dužnosti prema federaciji, čiji član više nije. U to vrijeme u Bosni i Hercegovini još nisu na vlasti “nacionalne” stranke, još se ne pita ni “fundamentalistička” SDA ni njen predsjednik Alija.

I još je nešto važno spomenuti. Zlonamjerni kvazianalitičari spominju činjenicu da je u Bosni i Hercegovini od svih stranaka s nacionalnim predznakom prvo osnovana SDA, želeći to iskoristiti kao argument za tvrdnju da su Bošnjaci otvorili “Pandorinu” kutiju političkog nacionalizma. Pritom potpuno zanemaruju da je Bosna i Hercegovina u vrijeme kada je SDA osnovana (26. maja 1990) bila jedna od federalnih jedinica Jugoslavije, koja je već uveliko imala nacionalne stranke: HDZ Hrvatske osnovan je 17. juna 1989, HSP 25. februara 1990, a Srpski pokret obnove, naprimjer, 14. marta 1990. Moglo bi se kazati da su se Bošnjaci u Jugoslaviji organizirali relativno kasno. Osim toga, među osam osnovnih načela i ciljeva SDA pri njenom osnivanju našlo se i “očuvanje integriteta i nepovredivosti granica Bosne i Hercegovine i Jugoslavije”.  

U vrijeme referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koji je organiziran kao obavezan preduvjet za priznavanje nezavisnosti u okviru međunarodnog procesa koji je vodila Evropska zajednica, političko rukovodstvo Bošnjaka, zajedno s drugim probosanskim patriotskim snagama, našlo se pred samo jednim izborom: prva je opcija bila da se iskoristi Ustavom garantirano pravo na samoopredjeljenje, u skladu s najvišim demokratskim standardima i načelima, ili da, ne koristeći to pravo, a nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost, ostane u sastavu tzv. krnje Jugoslavije ili preciznije velike Srbije. U drugom slučaju, osim što bi Bosna i Hercegovina tada u potpunosti iznevjerila vlastiti historijski kontinuitet i samosvojnost, bila bi dužna svoje sinove kao agresorske vojnike slati na bojišta u Hrvatsku, što bi dugoročno negativno utjecalo na cjelokupnu sliku Balkana i ukupnost međudržavnih odnosa. Praktično, i tada je pred Bosnom bila opcija ili Zapad ili srpski svet, a tu nije smjelo biti nikakve dileme.

O onome što se događalo poslije govore masovne grobnice u kojima su rasute kosti desetina hiljada nedužnih nesrpskih civila i stotine hiljada stranica haških presuda i hiljade godina zatvora za ratne zločine koji su počinili oni koji su krvave planove ozvaničili u Beogradu davne 1986. godine. I, eto, i pored svega, nađu se „analitičari“ da danas, kada čitav dunjaluk tresu ratovi i globalno preslagivanje moći, koje po Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake može imati teške posljedice, raspravljaju da li je bosanski put u nezavisnost trebao sačekati, a kako bi „srpski svet“ bio ostvaren još prije tri decenije.