Mađarski general Laszlo Sticz, koji uskoro preuzima komandu nad vojnim snagama Evropske unije u BiH (EUFOR), najavio je kako će one biti spremne za intervenciju u slučaju da lokalne policijske snage ne budu u stanju osigurati mir i red u zemlji. Kako je prenijela mađarska novinska agencija MTI, general Sticz je u intervjuu za lokalne medije kazao kako je Bosna i Hercegovina nastala na temeljima Dejtonskog sporazuma i da i dalje treba privrednu, političku i vojnu pomoć kako bi „integrirala“ svoje dijelove (entitete) koji su pretežito nastanjeni Bošnjacima i Hrvatima, odnosno Srbima.

Ova je skandalozna izjava u prvim danima nove godine izazvala veliku pažnju u Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da se radi o separatističkoj, negatorskoj retorici kakvu koriste Milorad Dodik i njegovi entitetski politički sateliti. U isto vrijeme, ta je izjava dokaz da se upozorenja koja su poslana tokom prošle godine, u vezi s mađarskim preuzimanjem komande nad snagama EUFOR-a, nisu bila nimalo besmislena.

Uz delegiranje svog generala za komandanta EUFOR-a, Mađarska je odlučila trostruko povećati broj pripadnika svog vojnog osoblja u sastavu te misije. Tako će na terenu od ovog mjeseca imati 250 vojnika, njih još 150 bit će na raspolaganju za zračnu i logističku podršku te za medicinsku njegu. Vojnim snagama EU u BiH u proteklim su godinama zapovijedali austrijski generali, no vlada u Beču zaključila je kako su joj vojni kapaciteti potrebniji u samoj zemlji, prije svega zbog potrebe nadzora nad migrantskom krizom.

Ponukani ovom izjavom, ali i odnosom aktuelne mađarske vlasti, odnosno premijera Viktora Orbana, koji posljednjih godina daje nedvosmislenu političku i finansijsku podršku separatističkim idejama Milorada Dodika te ozbiljnim upozorenjima na to šta može značiti mađarska komanda nad snagama EUFOR-a u trenutnoj političkoj stvarnosti, kratko ćemo i veoma simplificirano podsjetiti na neke od najvažnijih osoba i događaja koji karakteriziraju burnu prošlost i odnose Bosne i Ugarske od nastanka bosanske države.

Historičar Vjekoslav Klaić piše kako se Bosna prvi put u vezi s ugarskim kraljem pominje za vrijeme Bele II Slijepog (1131–1141). Klaić tvrdi kako su se bosanski banovi, vidjevši da su Hrvati i Srbi stupili u „savez i srodstvo“ s ugarskim kraljem, svojevoljno pridružili zajednici da bi se odbranili od bugarskih prijetnji. Belu II nazivaju kraljem Rame 1135. godine, a na ugarskom saboru u Ostrogonu čast bosanskog vojvode dodijelit će svom drugorođenom sinu Ladislavu. No, s takvim Klaićevim postavkama se ne slažu historičari.

Prva asocijacija, kada se govori o Bosni i ugarskim kraljevima je svakako Matija Korvin, jedan od najmoćnijih i najbogatijih kraljeva Evrope svog vremena. Rođen 1443. u današnjoj Rumuniji, pripadao je porodici Hunyadi, a otac mu je bio vojskovođa János Hunyadi. Okrunjen je 1458. godine, osvojio je dijelove Austrije, Češke i Šleske te je uzeo i titulu kralja Češke. U posebne mu se zasluge ubraja zaustavljanje snaga Osmanskog Carstva nakon pada Bosne.

Korvin je diplomatskim putem obnavljao odnose sa susjedima koje je gradio njegov otac Ivan Hunyadi. Tako se početkom 1463. godine sastao s bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem u Tolni (Tolnavár). Već je bilo poznato da se osmanska vojska skuplja u Bugarskoj i priprema za napad, jedino nije bilo jasno ide li glavnina na Bosnu ili Beograd, pa je dogovoreno da će Ugarska 29. maja započeti tromjesečnu mobilizaciju i poslati vojsku u Bosnu u slučaju osmanske invazije. Plan je bio odbiti osmanski nasrtaj i potom kontraudarom iz pravca Beograda i Bosne preoteti ako bude bilo moguće Smederevo, a time i Despotovinu.

No, kako piše historičar Dorijan Rigo, sultan Mehmed je preduhitrio Korvinove vojne pripreme, te je nagomilao vojsku u blizini Smedereva i Beograda, poslavši istovremeno glasnike u Bosnu s vijestima o primirju. Uspjelo mu je s jedne strane uvjeriti Stjepana Tomaševića da ne namjerava napadati njegovu zemlju, a s druge Korvina da planira zauzeti Beograd. U trenutku kada je Korvin doznao za Mehmedovu varku, ovaj je već pokorio cijelu Bosnu i smaknuo njenog kralja Stjepana Tomaševića.

Iako su vojne akcije većih razmjera obustavljene tokom sljedećih godina, Korvin je nastavio diplomatskim putem jugozapadne i južne dijelove Bosne što čvršće vezati uz Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo. Korvin je organizirao Jajačku i Srebreničku banovinu kao štit od daljnjih osmanskih prodora. Time je bio uspostavljen odbrambeni sistem koji se protezao od Beograda, preko Jajačke i Srebreničke banovine te Senjske kapetanije, do kraljevskih gradova u južnoj Hrvatskoj.

Kada je umro 1382. godine, ugarski kralj Ludovik (Lajos, Louis, Ljudevit) Anžuvinac bio je vjerovatno najmoćniji vladar u cijeloj Evropi. Nosio je titulu Ludovicus, Dei gratia rex (milošću Božijom kralj) Ugarske, Poljske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Galicije, Vladimirije, Kumanije, Bugarske, knez Salerna i počasni gospodar Monte Sant’Angela. Njegova vlast prostirala se od Jadranskog do Crnog mora, a na sjeveru su njegovi poljski teritoriji gotovo dosezali Baltičko more.

Godine 1363. godine Ludovik u dva navrata kreće na Bosnu, ide prema Jajcu pa zatim kroz Usoru i Soli. Pohod je opravdavao borbom protiv hereze. U vrijeme kralja Ludovika i njegovih pohoda na Bosnu (1356–1363) Ugarskoj su pripadale županije Dubica, Vrbas (Orbasz) i Sana zajedno s utvrdama Vrbas, Kozarac i Mrin. Godine 1355. Omiš i 1356. Klis su pali u ugarske ruke, čime je kralj zadobio kontrolu nad unutrašnjosti Hrvatske, a time i prema graničnim područjima u zapadnoj Bosni. To je za Ugarsku bilo od prvorazrednog značenja. Još je važnije bilo kontroliranje ovih područja, budući da je Tvrtko preko svoje majke Jelene Šubić bio povezan s hrvatskim protivugarski nastrojenim velikašima.

Godine 1356. došlo je do ugarskog zaposjedanja Huma, a potom i do sporazuma u Đakovu u julu 1357. godine između Ludovika i Tvrtka, prema kojem je, doduše, Tvrtko potvrđen u vladanju nad Bosnom i Usorom, ali je istovremeno Ugarskoj morao prepustiti zapadne dijelove Bosne do crte Vrbas – Neretva, piše historičar Pal Engel. Pravni temelj ugarskog napredovanja bio je u Ludovikovoj ženidbi s bosanskom princezom, pa je on ta područja stekao kao miraz.

Najveći granični vlastelinski posjedi Bosne od Glaža do Drijeva, to znači od Banje Luke do ušća Neretve, nalaze se od 1358. godine u neposrednoj vlasti ugarskih kraljeva. Preostalo je još samo, kako se čini, stjecanje dviju utvrda, Ključa na Sani i Sokola na Plivi, pritoku rijeke Vrbasa. Obje utvrde bile su u posjedu gospode iz obitelji Hrvatinić, koji, kako se čini, nisu bili skloni slijediti primjer svojih rođaka i predati svoje utvrde Ludoviku. To je mogla biti okolnost, koja je zahtijevala osobno uplitanje kralja i motivirala njegov pohod protiv Bosne.

U ljeto 1363. Ludovik kreće u pohod na Bosnu i protiv Tvrtka. Do septembra opsjedaju Srebrnik bez uspjeha. Ludovik se kretao uz rijeku Vrbas, te je prvi pohod bezuspješno izvršio na utvrdu Sokol. Gospodara Ključa Vlatka Vukoslavića je ipak natjerao na predaju.

Dok se u ugarskim izvorima ne mogu naći potvrde o ugarskoj vojsci u Bosni u martu 1366. godine, oni daju podatke o jednom velikom pohodu u Bosnu, koji je uslijedio otprilike dvije godine kasnije. Poznato je samo da je ugarska vojska išla na Bosnu (versus Boznam), ali ništa se ne zna o uzroku i cilju rata kao i je li bio vođen za podršku ili protiv Tvrtka.

Žigmund (Sigismund) Luksemburški potjecao je iz dinastije koja je vladala grofovijom Luksemburg. Do Žigmundovog rođenja glavno sjedište dinastije Luksemburg preseljeno je u Prag jer su u međuvremenu Luksemburgovci postali i češki kraljevi. Otac mu je bio rimsko-njemački car i češki kralj Karlo IV. U trenutku krunidbe za hrvatsko-ugarskog kralja Žigmund je imao samo 19 godina, a kasnije, nakon brojnih političkih zavrzlama, Žigmund je 1433. godine postao i car Svetog Rimskog Carstva.

Opća ofanziva koju je Žigmund poveo protiv Bosne i koja je trajala šest godina započela je u junu 1404. godine napadom njegovog vojskovođe, mačvanskog bana Ivana Morovića (Janos Maroti). Ban je zauzeo Srebrnik, glavnu utvrdu u sjevernoj Bosni, a potom se probio do Bobovca. Tu je ostavio jedan ugarski garnizon kao zaštitu Žigmundovog saveznika kralja Ostoje. Godine 1406. župan Temišvara, Pipo Spano, kreće ka Bosni kako bi doveo pomoćne trupe Ostoji u Bobovac. Godine 1407. Žigmund je došao s vojskom u Bosnu, ali se zbog bolesti ubrzo morao iz Bobovca vratiti u Ugarsku.

Iduće godine Žigmund organizira dva pohoda, najprije je u maju 1408. osvojio Dobor, nakon čega je uslijedio krvavi pokolj, a zatim se probio do Maglaja. U jesen 1410. godine Žigmund se posljednji put okrenuo ka Bosni, krenuvši na jug sve do Srebrenice. U to se vrijeme on ozbiljno zanosio idejom o krunidbi bosanskom krunom. No, predomislio se i konačno potvrdio kralja Ostoju kao gospodara Bosne U razdoblju ratovanja od 1404. do 1410. godine ugarska kontrola nad Bosnom bila je čvrsto utemeljena. Niz utvrda pao je tada pod Žigmundovu vlast ili u ruke njegovih vojskovođa. Ove su utvrde ostale, kraće ili duže vrijeme, pod ugarskom upravom. Kako se čini, Srebrnik je bio osvojen 1404. godine. Dubočac, smješten zapadno od Dobora na Savi, izgradio je Žigmund kao graničnu utvrdu. Vranduk, koji je zauzet prije 1410. godine, ostao je ugarska granična utvrda do 1418. godine, a Bobovac, rezidencija bosanskih kraljeva, bio je ugarski posjed u razdoblju od 1404. do 1408. godine.

Kada je Žigmund u pitanju i njegovi pohodi na Bosnu, jedan je detalj posebno zanimljiv. Srebrenicu je Žigmundu ustupio Hrvoje 1410. godine, ali je ona prije 1413, vjerovatno 1411. godine, bila ustupljena srpskom despotu Stevanu Lazareviću. Nepoznata je sudbina utvrda Susjed, Kušlat i Brodar, koje je, zajedno sa Srebrenicom, Žigmundu ustupio Hrvoje. U Srebrenici se 1411. desila pobuna rudara zbog koje je vojska potpuno porušila grad. Prema nekim izvorima, zbog pobune u grad dolazi sam Žigmund i smatra se da ga je tada na upravljanje povjerio Lazareviću, koji u krvi guši pobunu i sakati dubrovačke trgovce, zbog čega je Dubrovačka Republika prekinula trgovinu. Nije prošlo dugo a Srebrenica je opet potpala pod vlast bosanskih banova.

No jedna druga opasnost bila je pred vratima Bosne. Osmanlije su se približavale i njihov napad postajao je izvjesniji.

Osmansko Carstvo je sedamdesetih godina 19. stoljeća rapidno gubilo utjecaj u i na Bosnu i Hercegovinu. Konačan udarac zadat je Berlinskim kongresom 1878. godine, kada, zahvaljujući naporima ministra vanjskih poslova, mađarskog grofa Gyule Andrássyja, Austro-Ugarska dobija vlast nad Bosnom. Taj potez kao i kasnija aneksija označili su početak masovnog naseljavanja Mađara pa ih do početka Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini živi oko 30.000. Kako je funkcija upravljanja Bosnom pripala Ugarskoj, najpoznatiji među njima bio je svakako „visoki predstavnik“ Benjamin Kállay, jedan od dva civilna mađarska upravitelja. Drugi je bio István Burián.

Ono po čemu je Kallay danas najviše upamćen jeste njegov propali pokušaj nametanja integralnog bosanstva. U trenutku okupacije u Austro-Ugarskoj Monarhiji nije postojao nikakav zvaničan koncept o vođenju određene nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Socijalne i konfesionalne suprotnosti među bosanskohercegovačkim stanovništvom nametale su austrougarskim vlastima potrebu održavanja ravnoteže. Austrougarski zvanični krugovi su dosta rano shvatili da bi svaki veći poremećaj konfesionalno-etničke ravnoteže u Bosni i Hercegovini u korist jednog od njena tri elementa mogao ugroziti položaj Monarhije u okupiranoj zemlji. Bosna je bila izložena snažnim nacionalističkim pritiscima, od čijeg je efikasnog izoliranja u velikoj mjeri zavisio opstanak Monarhije u njoj, odnosno održanje njemačke i mađarske prevlasti u njenoj upravi.

Premještanjem generala Filipovića iz Bosne, početkom decembra 1878. godine, prestaje hrvatski kurs okupacione uprave. Od tada ona nastoji uglavnom voditi politiku ravnoteže i pariteta između pojedinih konfesija. S obzirom na ustavnu strukturu i unutrašnje odnose u Monarhiji, okupaciona uprava je imala veoma skučene mogućnosti za vođenje neke šire nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Svi njeni napori sveli su se na sprečavanje ili bar efikasno kontroliranje nacionalnih aspiracija domaćeg stanovništva.

Tu potrebu je Kállay posebno naglasio u svom memorandumu iz juna 1882. godine, kada je preuzeo upravu nad Bosnom i Hercegovinom. Kállay je procijenio da je srpski nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini najrazvijeniji te da je potrebno, ne zapostavljajući ostale, onemogućiti njegove iredentističke težnje. On je smatrao da je za to povoljan trenutak pošto se zvanična Srbija posebnom Tajnom konvencijom s Austro–Ugarskom, potpisanom 28. juna 1881. godine, obavezala da neće dozvoliti sa svoje teritorije nikakvu političku, vjersku ili drugu propagandu protiv Monarhije, uključujući tu Bosnu i Hercegovinu i Novopazarski sandžak, piše Mustafa Imamović u svojoj „Historiji Bošnjaka“, dodajući kako je Kallay želio osloboditi prostor za svoju novu nacionalnu politiku, koja je, polazeći od vjerske tolerancije i poštovanja pariteta, imala za cilj da u domaćem stanovništvu razvije i učvrsti osjećanje zemaljske, bosanske posebnosti, odnosno narodnosti.

Kállay je smatrao da su uslovi za to povoljni, pošto su nacionalni pokreti u Bosni i Hercegovini prilično slabi, vodeći slojevi građanstva se odnose lojalno prema Monarhiji, a u zemlji još postoji izvjesna tradicija bosanstva, kao oznaka državne, odnosno vilajetske pripadnosti. Upravo ovo bosanstvo istakao je Kállay nasuprot različitim nacionalnim idejama u Bosni i Hercegovini. Takvo bosanstvo, koje je Kállayevim nastojanjem krajem osamdesetih godina dobilo obilježja jedne političke ideje sa spoljnim simbolima (grb i zastava), oštro je napadano u srpskoj i hrvatskoj štampi i publicistici. Pri tome se tvrdilo da je to „bosanstvo“ izmislio Kállay. Ovaj stav savremene srpske i hrvatske nacionalističke propagande preuzela je i kasnija literatura, pa se često sreće mišljenje da su „bosanstvo“ i „bosanska narodnost“ nekakva Kállayeva fikcija „stvorena dekretom“.

Kállay je, kao historičar i političar, dobro znao da se realnim historijskim silama, kakav je npr. bio srpski nacionalni pokret, ne mogu suprotstaviti nikakve političke invencije. On je realnim historijskim procesima, tj. nacionalnim pokretima, suprotstavio također objektivnu društvenu silu, u vidu bosanske političke tradicije. Odgovarajući na prigovore poslanika u delegacijama austrijskog i ugarskog parlamenta, Kállay je više puta istakao da nije on izmislio ime Bosna i Bosanci, pa prema tome ni bosanstvo, ni bosanski jezik.

Kállay je isticao da ime Bosna spominje još Konstantin Porfirogenit, a ova riječ se upotrebljava i u svim slavensko-bosanskim izvorima. Isto tako, nije on izmislio antagonizme između konfesija, odnosno naroda koji čine bosansko stanovništvo. Ali i pored tih antagonizama, stanovnici Bosne zovu sebe Bosancima ili Bošnjacima.

Međutim, ovi pokušaji ostali su potpuno uzaludni. Bošnjaci su se u to doba još teško mirili s idejom ravnopravnosti s ostalim stanovnicima Bosne. Srpska nacionalna ideja, širena propagandom iz Srbije i Monarhije, bila je već prihvaćena kod ogromne većine pravoslavnog građanstva i seljaštva. Bez ikakvih potresa, i franjevci su u korist hrvatske nacionalne ideje napustili bošnjačku ideologiju, utoliko lakše što ova uopće nije imala korijena kod katoličkog seljaštva. Pravoslavno i katoličko stanovništvo u Bosni bilo je u većini doseljeno tokom 18. i 19. stoljeća pa njihova svijest, tradicija i ideologija nisu imale nikakve veze s bosanskom srednjovjekovnom državom.

U vrijeme K und K monarhije Mađarska je imala aspiracije postati regionalna sila i ta je nastojanja uglavnom pokušavala ostvariti na bosanskom terenu. Mađarski zvaničnici Monarhije aktivno su i direktno radili na uključivanju Bosne u Ugarsko kraljevstvo, a tek je početak Prvog svjetskog rata (privremeno) ugasio ta nastojanja.

Mađarski historičar Krisztián Csaplár-Degovics smatra da su austrougarske težnje u Bosni i Hercegovini, a potom i u Albaniji, bile temeljno kolonijalne naravi. Štaviše: okupacija Bosne bila je prije svega mađarski imperijalistički projekt, koji je u sebi nosio mogućnost da Mađarska od nacionalne države postane carstvo. Nakon okupacije Bosne 1878. pokrajina je nominalno ostala u sastavu Osmanskog Carstva, ali je stvarna uprava prešla na Austro-Ugarsku, a konačno će 1908. Monarhija formalno anektirati Bosnu. Iako je Ministarstvo općih poslova djelovalo u Beču, za politiku u Bosni uglavnom su bili zaduženi mađarski političari.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće sve je jača mađarska imperijalna ideja, jačaju i zahtjevi da se Bosna i Hercegovina direktno pripoji Ugarskom kraljevstvu. Zato se ka Bosni šalju mađarski službenici, ali i iseljenici koji trebaju obezbijediti tržište i sirovine za mađarsku privredu. Ideja je bila da će se, zbog Bosne, težište Monarhije automatski pomaći na istok, središte Austro-Ugarske uskoro će biti Budimpešta umjesto Beča, a Kraljevina Mađarska će preko Bosne povratiti svoj regionalni utjecaj kakav je imala prije Mohača.

Tokom četiri desetljeća vladavine Monarhije, Bosna i Hercegovina je 35 godina imala mađarskog namjesnika. Najpoznatiji je bio Benjamin Kallay. Prema Csaplár-Degovicsu, proputovavši cijelu Bosnu i Hercegovinu pješice, na konju i u kolima za Gyula Andrássyja, došao je do zaključka da bi bosansko plemstvo, odnosno domaći muslimanski begovski stalež, moglo biti nacionalna snaga na koju bi se Monarhija mogla osloniti. Svaki se akter u to vrijeme raspada Osmanskog Carstva služio onim što se danas naziva metodama meke moći. Prema Csaplár-Degovicsu, najvažnije kulturno sredstvo austrougarske kolonizacije bila je sama izgradnja bosanske nacije, Kállay je bio glavni teoretičar i izvršitelj tog projekta.

Misija Monarhije je bila uvesti zaostale istočne provincije u civilizaciju, vodeći računa o njihovim društvenim karakteristikama. Gradeći svoj imidž, Monarhija je željela biti „dobar kolonijalista“, Kallay se vodio idejom da se Mađari, kao „istočni narod“, bolje od drugih mogu nositi s divljim istočnim pokrajinama.

Ozbiljnu propagandu o Bosni Kallay je vodio i kod kuće. Historičari su govorili o historijskim odnosima pokrajine s Mađarskom, novine su bile oduševljene obećavajućim mogućnostima ulaganja, ali Kallay je čak napisao roman u kojem je opisao avanture imaginarnog bosanskog bega. Važan dio tog projekta bilo je crtanje iznimno pozitivne slike o muslimanima u to vrijeme.

Treba reći da su, isto tako, u određenim bošnjačkim krugovima bile glasne ideje o rješavanju bosanskog pitanja u okviru Monarhije koja su podrazumijevala pripajanje Mađarskoj. Naime, kako piše Emira Šahinbegović u svom radu „Bosansko pitanje u prelomnicama historije 1856–1919.“, tokom 1915. godine, unutar vodećih krugova muslimanske politike, vođeni su široki pregovori o pripajanju Bosne i Hercegovine u okviru mađarske krune. Pozivajući se na njeno historijsko pravo na BiH, oni su iskazivali opredjeljenje ka autonomnom rješenju bosanskog pitanja, u svrhu zasebnog političkog života.

Odbijajući zahtjeve iz Majske deklaracije o jugoslavenskom ujedinjenju, grupa muslimanskih političkih predstavnika, predvođenih Šerifom Arnautovićem, predsjednikom stranke Ujedinjene muslimanske organizacije, uputili su Memorandum caru Karlu 1917. godine. U svrhu sprečavanja majorizacije nad muslimanima, zahtijevali su autonomno uređenje BiH pod Austro-Ugarskom Monarhijom kao cjelinom.

Sa Safvet-begom Bašagićem, bivšim predsjednikom bosanskohercegovačkog sabora, Arnautović je otputovao u Beč u augustu 1917. godine, kod Isztvana Buriana. Arnautovićev Memorandum je elaborirao tri važna segmenta, državno-pravno, agrarno i saborno rješenje, u svrhu njegovog povoljnog rješenja za muslimansko pitanje unutar bosanskog pitanja. Ovim stavovima se suprotstavljala muslimanska jugoslavenska omladina i druge ličnosti iz javnog i političkog života koji su bili za jugoslavensko ujedinjenje. Njihovim stavovima se pridružio i reis Džemaludin Čaušević, koji je osuđivao austrougarsku apsolutističku upravu, posebno pod austrougarskim generalom Sarkotićem. O ovim su detaljima više pisali historičari Enver Redžić, Adnan Jahić i Husnija Kamberović.

Stoljeće kasnije stvari su drugačije, mađarska zvanična politika, ponajviše zahvaljujući ilegalnim migrantima, vidi u islamu civilizacijsku prijetnju. Kada je vanjska politika u pitanju, težnje se nisu previše promijenile. Kako tvrdi mađarski istraživač Adam Koloszi, danas Mađarska, tačnije, njen premijer Orban, vide Balkan kao najvažnije strateško područje mađarske vanjske politike, a redovno se govori o tome kako Mađarska pametnom politikom može postati odlučujuća regionalna sila. Od Slovenije preko Srbije do Makedonije, posljednjih godina su primjetna značajna mađarska ulaganja, Mol, OTP, Telekom su aktivni igrači u regiji, posljednje sedmice 2023. godine mađarski kapital je ušao i u Bosnu i Hercegovinu kupovinom cementare u Lukavcu.

Mađarska daje EU komesara za proširenje Olivéra Várhelyija. Zanimljivo je da je donedavno u kabinetu Viktora Orbana dugo bila istaknuta velika karta Bosne i Hercegovine. To je bilo povezivano s procurjelim planom za promjenu granica na Balkanu, sugerirajući da se u pozadini plana nalazi Budimpešta, što je Orbanov kabinet negirao. Ono što je sigurno je da mađarska vanjska politika igra posebno aktivnu ulogu kada je Bosna i Hercegovina u pitanju. Kako primjećuje Kolstz, dok je na prijelazu stoljeća ugarsko-austrijska vanjska politika htjela stvoriti jedinstveni državotvorni projekt u Bosni oslanjajući se upravo na Bošnjake, danas joj je Srbija najbliži partner, a Orban finansijski i politički podržava Milorada Dodika, koji više odavno ne krije svoju nakanu razbijanja države.

Knjiga Krisztiána Csaplár-Degovicsa jasno ocrtava te historijske paralele. Orban danas pokušava pojačati mađarski utjecaj u regiji koristeći antikolonijalističku, antizapadnu retoriku koja dobro odjekuje na Balkanu, dok u isto vrijeme gradi vlastiti prekogranični klijentelistički sistem. Ta je politika u mnogočemu nasljednica mađarske balkanske politike iz doba K und K dualizma, ali umjesto ujedinjene Bosne, danas Mađarska svoje ciljeve pokušava ostvariti jačanjem pozicije onih koji rade na slabljenju države.