Svojedobno, a godina je prva ili druga poratna, napisao sam i publicirao kratku priču pod naslovom Kolarska radnja mog djeda Hasana. Sjećam se, imenjak mog djeda, Hasan Hadžić, urednik davno zgaslog tuzlanskog sedmičnika Tribina, zamolio me je da, osim teksta koji sam mu već predao, napišem kratku, pitku prozu koja mu je hitno trebala kako bi zakrpio broj na zjapećoj poleđini časopisa. Pitao me je imam li kakvu ideju za priču. Odgovorio sam potvrdno i dodao da priču mogu odmah napisati, tu, u redakciji. Potom je Hasanov zamjenik, ili šta li je već bio, upitao mogu li mu, u najkraćem, predočiti o čemu namjeravam pisati. Ponovo sam odgovorio potvrdno. I počeo.

Djed Hasan sjedi na sećiji, mršav, star, i pije kahvu.

I nena Mevla pije kahvu.

Ja pijem sok od višnje.

Tačno u tri sata djed pali tranzistor kako bi čuo vijesti.

Slušamo vijesti.

U tri i petnaest, kad je voditelj odjavio vijesti, djed gasi tranzistor.

Upalit će ga ponovo sutra, u isto vrijeme.

Hasanov zamjenik upita da li je djed slušao još nešto osim vijesti.

Odgovorih da nije.

On upita zašto.

Rekoh da ne znam.

On, kao za sebe, ustvrdi da je djed vjerovatno bio čovjek starog kova, nesklon slušanju njemu neodgovarajuće muzike, i zamoli me da nastavim.

Nastavljam.

Djed me pokretom glave poziva da pođem s njim.

Izlazimo iz kuće.

Na avlijskoj česmi, zapravo izvorištu žive vode, uzimamo abdest.

Vraćamo se u kuću.

Klanjamo ikindiju.

Svako za sebe.

Završavamo namaz.

Djed me šutke ljubi u kosu.

Vraćamo se u dnevnu sobu, koja je ujedno i kuhinja i trpezarija.

Nena na siniju stavlja sahane i jemeke.

Kasni ručak.

Puno smo posla imali tog dana pa nismo stigli ranije jesti.

Jedemo.

Šutimo.

Hasanov zamjenik upita, ne bez čuđenja, zašto se u kući mog djeda stalno šuti.

Rekoh da se u kući mog djeda nikad nije puno pričalo.

On, opet kao za sebe, reče da je vjerovatno u pitanju međugeneracijski jaz, dodade da ima slična iskustva sa svojim djedom i zamoli da nastavim.

Nastavljam.

Završavamo ručak.

Nena donosi ibrik s vodom, leđen i peškir, da operemo ruke, jer, osim čorbe, naravno, pitu i paradajz-salatu jeli smo prstima.

Peremo ruke, brišemo ih, svako svojim ćoškom peškira.

Hasanov zamjenik ponovo me prekida i pita zašto smo pitu i salatu jeli prstima.

Rekoh da je takav adet nekad bio u korajskim muslimanskim kućama.

On se složi, dodade da mu je žao što takav adet nije upamtio, izvini se što me je prekinuo i zamoli da nastavim.

Nastavljam.

Djed me pokretom glave poziva da pođem s njim.

Odlazimo u njegovu kolarsku radnju.

Zapravo, nije to nikakva radnja, pa ni kolarska, nego, naprosto, improvizirana radionica u kojoj je djed, pored ostalog, pravio i dijelove za vučna kola.

Tog je dana pravio, odnosno dovršavao glomazni krevet, porudžbina je bila, koliko se sjećam.

Dao mi je hoblaricu i rekao šta da radim.

Radili smo do akšama.

Eto, to je sve, rekoh mu tad.

Hasanov zamjenik reče da u svemu tome ne vidi ništa zanimljivo.

Hasan, urednik, koji je dotad šutio i pažljivo slušao, reče mu da me očito ne poznaje te kako je uvjeren da ću napisati dobru priču.

Napisao sam priču.

Dobra je bila.

I uvidio, po ko zna koji put, da je oko mene mnogo onih koji od stabala ne vide šumu, onih, je li, kojima nikako ne polazi za rukom fragmentiranost nečeg, u ovom slučaju priče, vizualizirati, konceptualizirati i sagledavati kao cjelinu prije no što postane cjelina.

Hasanovom zamjeniku ništa nisam rekao.

Bilo bi izlišno.

Prije no što vidi cjelinu.

I vidio ju je.

Dopala mu se.