Kakav je to jučerašnji sastanak bio u Konjicu dovoljno govori fakat da je međusobno psovanje koalicijskih partnera, Milorada Dodika i Zukana Heleza, jedino što će ostati zapamćeno nakon njega.

Zbog onoga o čemu je bulaznio i šta je sve slagao Elmedin Konaković na press-konferenciji nakon sastanka niko više i ne pali diktafon. 

Polu-sukob Zukana Heleza i Milorada Dodika. To je sve bitno što se desilo na sastanku kojeg su stranke „trojke“ okupljene oko HDZ-a, zbog Milorada Dodika, organizirale u nekakvom hotelu u Konjicu. Sastanku koji je baš tu, u hotelu, organiziran s namjerom. Vođeni vučićevskom „znate li šta su sve radili oni pre nas“, Neka, Dino i onaj treći odlučili su dijalog o državi vratiti u institucije države. Pa je kafanica uz Neretvu za tu priliku postala institucija.

Za razliku od hotela u Neumu, koji nije državna institucija. Iz kojeg je, ne tako davno, došao „narativ da će Bakir izdat“. 

Nakon sastanka u Konjicu, na kojem se dogovaralo ni o čemu a i šire, gomila Bošnjaka po društvenim mrežama slavi Zukana Heleza. Jer je psovkom uzvratio na psovku Dodiku i krenuo da se pobije s koscem iz predgrađa Laktaša. Iz ove je bitke na Neretvi Helez izišao haman kao Sava Kovačević i Koča Popović u jednom.

Na Helezov tanak nerv za tuču, istančan u makljažama po kafanama i birtijama oko Bugojna, gleda se kao na nešto golemo. K'o biva, neko je od „trojke“ konačno odustao od politike kompromisa, dijaloga i shvatio da se Dodik nije promijenio pa je uspravio kičmu.

Zukan Helez nije, naravno, nikakav heroj. On je brzo savio kičmu, vrativši se još brže-bolje pomiren za isti stol sa gazdom pola Bosne. Helez je uradio tačno ono što je Dodik htio i na čemu Dodik gradi svoj politički program. Psovka, kočijašenje, nipodaštavanje, negiranje, šaketanje.

To je Dodik. Opsovati Genocid samo koji sat nakon što je nazvao telefonom premlaćenog dječaka iz Bratunca, Bošnjaka kome se prijeti Genocidom, Genocidom koji negira i psuje onaj koji mu je obećao da će pohapsiti one koji su ga premlatitili i zaprijetili klanjem. I Genocidom koji nije bio.

„Helez i Dodik su se popi...rali a ostatak trojke je šutio.“ Tako je izvijestio portal čije pisanje više sekira Elmedina Konakovića od puzajućeg Dodikovog državnog udara. Pa nije baš da smo očekivali drugačije. Ko da se usprotivi Dodiku? Trojac iz Naše stranke koji je prvi puta otputovao negdje južnije od Marindvora? Predrag Kojović koji s gađenjem gleda sve oko sebe, zgađen što umjesto o briselskim temama mora pričati o nekakvim sudijama? Edin Forto kome ništa nije jasno? Ili huda Nasiha Pozder koja, dok Dodik zabranjuje državu na pola države, priča o kesama u koritama rijeka?

Možda Nermin Nikšić koji je nakon sastanka izgledao više kao maneken za Bosnalijekov Lysobact a ne kao federalni premijer?

Šutila je i ona jezikara, Elmedin Konaković, koji inače ne zatvara usta i ima odgovor na sve, koji reagira na anonimne komentare na portalima i ima čak i savjet kako liječiti koronu. Sada je šutio, bio je minutama u reketu. Jer bitnije od svega je ostati u ministarskoj fotelji i smucati se svijetom džaba, na račun države koja nestaje, bitnije je svaki protokolarni selfie predstaviti kao mega-uspjeh vlastite diplomatije, diplomatije koju, pod ravnanjem mr.sc. Josipa Brkića, vode propali košarkaš i propali muzičar uz media-plan u ministarstvu angažirane novinarke portala za jednokratnu upotrebu, nego smisliti (dvo)korake kojim će se zaustaviti onoga s kojim se ne tako davno grlio u rakijskom podrumu.

Konaković šuti i radi sklekove. I poziva na televizijski duel – Bakira Izetbegovića. Ne Dodika, ne visokog predstavnika Christiana Schmidta, ne ni Nenada Nešića, po Konakovićem riječima najboljeg ministra, ne ni Nenada Stevandića. Nego Izetbegovića.

Kompleks kao takav.  

Svi su oni uradili tačno ono što se od njih očekivalo. Helez je psovao i zvao „na šake“. Ostali su šutjeli.

Jedini koji je tu, zapravo, ispravio kičmu i uradio ono što su trebali uraditi svi u restoranu, istoga trena kada je Dodik opsovao Genocid, bio je Kemal Ademović. On je napustio sastanak nakon Dodikovih teških riječi, uvrede koja je puno, puno više od kafanske psovke. Ademović je napustio sastanak nakon što je Milorad Dodik pljunuo na čitav jedan narod, nakon što je pljunuo na ono što je najsvetije, na ono što se ne smije.

Ademović je napustio sastanak a da niko od ostatka delegacije nije krenuo za njim. I to je ono što je najbolnije ali i što najbolje govori o tome s kim Dodik ima posla. I zašto je, uz nikad jaču i otvoreniju podršku međunarodne zajednice, tako uvjeren i siguran u ono što radi.

Kemal Ademović zna da se sa hojratom koji psuje Genocid nema o čemu razgovarati. Ni sada ni bilo kada.

Ostali šute. I kalkuliraju.