Petak, 9.9.2022., 08.50 časova. Parkiram auto na parkingu hotela Holiday. Imam sastanak sa dvoje stranaca, jedan od sličnih stotinama koje sam na istu temu imao u proteklih 28 godina, je u 09.00 časova.

Zvoni mi mobitel. Broj počinje sa 035, pa razmišljam ko me to zove iz Tuzle. Nije mi ni na kraj pameti. Saopštava mi ljubazno i profesionalno osoba ženskog spola da je lobanja moga brata identifikovana.

Brata sam, na isti dan kada i majku, ukopao 11.7.2010. u Potočarima. Znao sam da skeletni ostaci nisu kompletni, ali nisam znao da tu nije bila bratova lobanja, ili se ne sjećam, ili je ta informacija nekako promakla i meni i onima koji su mi prezentirali podatke o njegovoj identifikaciji. Kako nešto takvo čovjek može zaboraviti?

To kažem i službenici iz PIP (Podrinje Identification Project). “Bila je vilica pa ste možda mislili da je bila i lobanja” – kaže ona ljubazno pazeći da me dodatno ne uznemiri. “Mi, kada se pronađe vilica, to vodimo kao dio lobanje, pa ste možda zato mislili da je bila lobanja”.

Ovo što pišem svakako nema nikakve veze sa bilo kakvom kritikom prema uposlenicima PIP kojima su porodice nestalih bekrajno zahvalne za težak posao koji profesionalno i savjesno obavljaju preko dvije dekade, već sa namjerom da plastično opišem razgovor koji su oni sa mnom obavili jutros.

Ovo je upravo ona situacija koju sam opisao kao “noćnu moru” mnogih porodica nestalih u svojoj doktorskoj disertaciji koja je obrađivala temu: kako se porodice nestalih nose sa ovim problemom nakon “etničkog čišćenja” i genocida u Prijedoru i Srebrenici, odnosno Podrinju.

Po već ustanovljenoj proceduri, koja je primijenjena stotinama puta ranije, odredi se datum, a kažu da je to uglavnom nekoliko dana nakon kolektivne dženaze u Potočarima, kada se posmrtni ostaci već ukopane osobe ponovo eksumiraju iz mezara, i dodaju se “novo-identifikovani” ostaci, te se onda opet ukopaju zajedno u mezar.

U svojoj disertaciji sam citirao riječi Habibe Mašić, čiji je sin ubijen jula 1995. godine, koje je zabilježila Aida – Čerkez Robinson: “Koliko puta možeš ukopati svoje dijete prije nego što poludiš” (Jennings 2013:189).

Potrudio sam se da opišem ovaj problem najbolje što sam mogao, ali nikakve disertacije, klinci i palci ne mogu dočarati kroz šta prolaze porodice “nestalih”. I niko u stvari nije nestao. Odveden je i ubijen, brutalno, svirepo i hladnokrvno. Posmtrni ostaci sedamnaestogodišnjeg dječaka ubijenog jula 1995. godine su ekshumirani iz pet masovnih grobnica koje su jedna od druge udaljene i po trideset kilometara (ICMP, 2014).

To su sve uradili zločinci, sistematski i planirano, sa ciljem da se unište dokazi o zločinu.

Sačekaću da mi se ova “informacija” slegne u glavi barem nekoliko dana, ali već sada razmišljam šta da uradim. Sa jedne strane ne želim da lobanja moga brata, Muhameda-Brace, bude tek tako dodata njegovim posmrtnim ostacima sahranjenim 2010. godine kao da se ništa bitno nije dogodilo, osim što će nekoliko kopača grobova, tužilac i članovi tima iz Instituta za nestale osobe BiH sprovesti ovu proceduru, u mom pristustvu, jer lobanja moga brata zaslužuje da bude sahranjena u njegov mezar na isti način kao što su bili sahranjeni njegovi posmrtni ostaci 2010. godine – kao propisna dženaza, a sa druge strane mislim da je možda ta procedura “dodavanja” lobanje u mezar bez posebnog rituala, kao jedna administrativno-birokratsko-forenzička radnja nakon genocida možda najbolji način.

Taj scenario iz noćne more, za koji sam se plašio da bi mi se mogao dogoditi, mi se upravo događa. A nije isključeno da će, zahvaljujući naprednoj DNK tehnologiji, biti identifikovani i neki drugi posmrtni ostaci moga brata, oca ili majke u narednim godinama.

Takođe, razmišljao sam da li da o ovome šutim, da napišem članak za neki portal, ili da ovu “vijest” objavim ovako na Facebooku baš danas.

Jedna od stvari kojih se plašim je da će nekoliko stotina ljudi koji su na mom profilu označeni kao prijatelji, a mnogi mi zaista i jesu prijatelji, napisati: El-Fatiha.

Do u beskraj, nepregledno, bi išao niz El-Fatiha u rubrici za komentare. Ja vas molim da ne pišete El-Fatiha.

Napisali ste to već puno puta ranije i nema potrebe da to ponovo pišete. Nemojte pisati ni komentarisati ništa.

Moj brat je mrtav 28 godina.

Ja ovdje sa Vama, sa javnošću, želim da podijelim ovu informaciju jer je to iskustvo kroz koje prolaze hiljade ljudi u Bosni i Hercegovini od 1992. godine, a posebno od neke 2001., ili koju godinu kasnije, kada je DNK tehnologija dostigla nivo da ostaci žrtve mogu biti identifikovati dekadama nakon smrti, nakon što su brutalno ubijeni.

Neka lobanja moga brata bude spuštena u mezar u Potočarima dostojanstveno, i neka se nikada više nikome ne dogodi Srebrenica.

Da se naša djeca sjećaju žrtava genocida, da znaju i ne da ne zaborave, i da djeca svih naroda Bosne i Hercegovine zajedno grade svoju budućnost koja će, ako Bog da, biti bolja od onoga što smo mi doživjeli i preživjeli.

To će biti najveća kazna zločincima koji su ubili moga brata.