Ljudi su jedinstvena zagonetka koja se ne rješava da bi bila riješena već da bi se rješavala i pritom uživalo u sakupljanju sitnih rješenja slagalice u kojoj se i želimo i ne želimo ogledati. Rješenje te slagalice svojevrsno je ogledalo koje nas izaziva da se u njemu ogledamo, budeći pritom naše najskrivenije i najdublje pohranjene strahove od onoga što bismo mogli ispred sebe ugledati. Ogledati se želimo gonjeni našim zavodljivim samouvjerenjem da smo dobri, plemeniti, milostivi i savršeni, dok u isto vrijeme negdje duboko u sebi osjećamo da to i nije baš tako. Jer, previše je u našim djelima loše energije, sebičnih namjera, licemjerne dobrote i usiljene plemenitosti da bi nam savjest bila dovoljno čista i da bismo, izvan svake sumnje, bili sigurni u vlastitu dobrotu. A želimo biti dobri. I plemeniti. I čestiti. O tome koliko želimo da se na nas ugledaju naši potomci, da se prisjećaju naših iskrenih i mudrih savjeta i da svojim potomcima opisuju našu plemenitost, da i ne govorimo.
Svjesni da nam se u nutrini ne skrivaju samo plemenite osobine, zagonetku koja se čovjekom zove nastojimo odgonetnuti samo u onim njegovim segmentima u kojima smo kadri sagledati sami sebe. Na iskraju, u stanju smo u drugom vidjeti samo ono što nosimo u sebi samima i čovjeka sagledati samo kroz prizmu vlastitih iskustava, vjerovanja i htijenja. I to uopće nije problem. On nastaje onog trenutka kada umislimo da je čovjek ono što smo mi uspjeli shvatiti i da je on, ustvari, slika koju smo uspjeli sobom – bojama vlastitih osobina – oslikati. Nakon te početne greške, pred nama se otvaraju prilike za pokretanje procesa koji nas mogu u cijelosti distancirati od onoga što želimo pojmiti. Slično se dešava i kada se odlučimo razumjeti mudrosti zakrivene svetim tekstovima. Ljepotu vjerske mudrosti u stanju smo sagledati onoliko koliko smo kadri raskloniti te velove. Velikane ljudske povijesti možemo razumjeti samo onoliko koliko smo u stanju ukloniti velove sa svoje iskrenosti.
Ovih dana obilježavamo dane u kojim se, prema mišljenju kršćanskih i hrišćanskih vjernika, prije nešto više od dva milenija rodio jedan od poštovanih Božijih poslanika i vjeronavjestitelja kojem je Uzvišeni darovao misiju dostavljanja Njegove uzvišene riječi ljudskom rodu. Obilježavamo godišnjicu rođenja Isaa Mesiha, a. s., sina Merjeminog. U danima smo, dakle, kada je časni Poslanik, a. s., začet udahnućem, iz kolijevke posvjedočio svoju pokornost Bogu i odlučnost na putu svjedočenja Njegove veličanstvenosti i milosti, odnosno na putu dobra i plemenitosti.
U danima smo kada se prisjećamo svih njegovih muka i patnji koje je na tom putu otrpio, stameno istrajavajući u svojoj misiji da ljudske nutrine ukrasi iskrenošću bez koje nema ni ljubavi, ni sreće, ni spoznaje neophodnosti samopročišćenja s ciljem blistanja poput zvijezde pred ogledalom savršenog čovjeka. I šta smo mi do danas naučili od Isaa Mesiha, a. s., sina Merjemina?
Koliko smo bili u stanju razumjeti mudrost skrivenu u onome što mu Božijom voljom zapovjeđeno da nam prenese? Okrenemo li se oko sebe, vidjet ćemo da od njegova nauka danas ne razumijemo mnogo, da nam je sama njegova pojava u svijetu prolaznosti postala izgovorom za sve ono protiv čega je propovijedao, da se povodimo za svim onim što je on u uršalimskom hramu skršio i sa švercersko-lihvarskih tezgi pobacao. Mnogima je postao izgovor – kad mrze, preziru i progone one koji ne dijele njihova vjerska uvjerenja, to pravdaju sadržajem Biblije (Indžila), kao da nisu svjesni da je oko sebe širio samo ljubav i svim svojim bićem prezirao mržnju. Oni koji se danas svađaju oko pedlja međe, sa susjedima godinama ne govore zbog bezazlene riječi i kidaju rodbinske veze danas se ponose svojim duhovnim vezama s Isaom / Isusom, nesvjesni da sami nisu u stanju svojim bićem svjedočiti plemenitost njegove snage praštanja. Ne, nažalost, nismo naučili mnogo. A vrijeme je da naučimo. Zbog nas samih, a ne zbog časnog poslanika Isaa Mesiha, a. s., sina Merjeminog.
