Vjekoslav Luburić mirno je živio u Španiji s lažnom dokumentacijom koju mu je priskrbio Francov režim. Njegovo ime bilo je Vicente Pérez García. Krajem 1960-ih vodio je štamparijuu Carcaixentu u Valenciji, u kojoj je zapošljavao španske i hrvatske radnike. Gotovo niko od njegovih komšija nije znao da je don Vicente bio jedan od najkrvoločnijih nacističkih zločinaca Drugog svjetskog rata i jedan od glavnih vođa ustaškog pokreta u Hrvatskoj.

Ovu organizaciju, čiji je puni naziv bio Hrvatski revolucionarni ustanički pokret, osnovao je Ante Pavelić, budući čelnik takozvane Nezavisne Države Hrvatske, Hitlerove marionetske države okrivljene za smrt više od milion ljudi tokom Drugog svjetskog rata. Pavelić, koji je također pobjegao nakon rata i do smrti živio u Španiji i Luburić su bili lica možda i najokrutnijeg fašističkog pokreta u historiji.

„Kad god je to bilo moguće, prisutnost nacista i saradnika Trećeg Reicha u Španiji držana je u tajnosti. Logično, to je bilo pitanje koje bi moglo stvoriti ozbiljne probleme za Francov režim. Dolazak ljudi poput Pierrea Lavala i Leona Degrellea nije se mogao sakriti, ali se moglo sakriti dolazak drugih. Osim pomoći, dvije glavne sigurnosne organizacije Francovog režima, Visoki generalni štab i Glavna uprava za sigurnost (DGS), djelovale su kako bi sakrile te ljude i dale im nove identitete. To je slučaj ustaškog vođe Luburića”, objašnjava za list ABC historičar José Luis Rodríguez Jiménez.

Prema ovom profesoru savremene historije na Univerzitetu Rey Juan Carlos, kako sgtoji u njegovoj novoj knjizi „Ispod plašta Caudilla: Nacisti, fašisti i kolaboracionisti u Francovoj Španiji“, u Luburićevoj štampariji štampani su časopisi i propagandni dokumenti protiv komunističke Jugoslavije maršala Tita.

Jedan od radnika bio je Ilija Stanić (24), rođen u u blizini Sarajeva. Za dvije godine postao je čovjek od povjerenja bivšeg ustaškog generala, preuzimajući sve više poslova u štampariji i u kući svog šefa, gdje je čak imao i rezerviranu sobu. Luburić je živio sam, budući da se razveo od supruge Isabel Hernaiz Santisteban, kćeri biznismena iz Bilbaa koja se desetljeće prije zaljubila u tog tajanstvenog generala s kojim je imala četvero djece ali koji joj je život učinio teškim.

Luburiću je išlo dobro dok mu ujutro 20. aprila 1969. godine Stanić nije skuhao kavu s narkotikom ili otrovom nakon čega je Luburić, omamljen, ni najmanje ne sluteći, počeo povraćati u kuhinji. U tom trenutku Stanić mu je nečujno prišao s leđa i udario ga željeznom šipkom po glavi od čega je Luburić odmah preminuo.

Bio je to kraj ustaškog zločinca koji je nekoliko godina živio skriven u Španiji, unatoč tome što je bio komandant Jasenovca, jednog od najokrutnijih logora istrebljenja u historiji, u kojem ih je oko 80.000 ljudi.

“Hilajde ljudi je tamo umrlo od gladi, strijeljano, bačeno u Savu ili u plinsku komoru. Mnogi drugi su živi spaljeni, pogubljeni udarcima maljem ili prerezanih grkljana. To je zapadnim historičarima bilo poznato tek nekoliko godina kasnije. Mnogi zapadni čelnici željeli su vjerovati da se radi o komunističkoj propagandi koja dolazi s druge strane željezne zavjese, dok su ga u Španiji primili kao katoličkog i antikomunističkog političara koji je pobjegao pred invazijom Crvene armije“, dodaje Rodríguez Jiménez.

Prema riječima profesora na Univerziteta Rey Juan Carlos, Luburić je 9. oktobra 1945. prešao granicu Španije s iskaznicom na ime Lorenza Koracsa Feketea, rudara mađarske nacionalnosti iz Bratislave. Kao i mnogi drugi stranci koji su se borili, interniran je u zarobljenički logor Nanclares de Oca, u Álavi. Trebalo je mnogo godina da savezničke obavještajne službe saznaju da je Luburić u Španiji a kada su to doznale krajem Hladnog rata, smatrale su ga korisnim anti-komunistom i protivnikom sovjetskog režima.

„Neko ga je uputio u samostan u Valenciji i pedesetih godina prošlog stoljeća a DGS mu je dao dokumentaciju s imenom Vicente. Zatim se selio između obale i Madrida i oženio se u Bilbau u novembru 1953. Na svom se vjenčanju javno pojavio u vojnoj odori, noseći Željezni križ koji mu je dodijelio Hitler. Tikom sljedećeg desetljeća bio je suzdržaniji, živeći u gradovima oko Valencije, prvo u Benigánimu, gdje je imao farmu peradi pa sve do Carcaixenta. Iako je volio da ga ljudi nazivaju 'poljskim generalom', štampao je svu tu hrvatsku ultranacionalističku propagandu koju je distribuirao raznim zemljama”, komentira historičar.

Nije sasvim jasno je li to što je počeo štampati ustašku propagandu dovelo do nhjegovog ubistva ili ga je taj događaj potaknuo, to se nikada nije saznalo, jer je Stanić brzo nakon ubistva nestao. Nakon što je zadao udarac Luburiću, prenosi Rodríguez Jiménez u svojoj knjizi, Stanić je sakrio tijelo u j kući, pričekao da Luburićev najstariji sin stigne s mise i rekao mu da je njegov otac morao ići u Benidorm. Zatim mu je pripremio hranu kao da se ništa nije dogodilo i nestao je. Otišao je do kuće koju je unajmio, uzeo neke svoje stvari, otputovao taksijem u Valenciju i potom otišao u Barcelonu. S kolodvora je vozom za Francusku otputovao u Gironu, a u ponedjeljak, 21. aprila, već je bio u Portbouu, u Francuskoj.

Dva dana kasnije list ABC-u je objavio: „Hrvatski general u egzilu mrtav u stanu u Carcaixentu“. U članku su podaci o Luburiću bili pomalo zbunjujući. Rekli su da se zove Ladislao i da je godinama bio predmet prijetnji, zbog čega se sklonio u taj gradić kod Valencije. Sljedećeg dana te su ga novine citirale pod drugim imenom, Maximiliano, a zatim su rekle da se "zvao zapravo Wieko Lubarich" i da je bio antikomunistički vođa "kojeg se Titov režim bojao i mrzio". Vijest se odmah proširila u inozemstvu, ali različite verzije biloe su i dalje zbunjujuće. List 'Las Provincias' tvrdio je da je "general Ladislav Drinjanin [po pitanju Luburića] pokušao ubiti maršala Tita i pobjegao u Španiju".

„Čini se da je Stanićev bijeg rezultat improvizacije, a dostupni podaci naveli su mrtvozornika, policiju i sudiju da misle da je djelovao sam. Tog jutra 21. aprila radnik štamparije je pronašao tragove krvi i otkriveno je Luburićevo tijelo. Policija je Stanića lako pronašla kod francuske granice."Sudija koji je vodio slučaj izdao je međunarodnu potjeranicu, ali ga Interpol nije locirao", naglašava Rodríguez Jiménez.

Ništa se nije dešavalo do 1975. kada su se španske vlasti ponovo zainteresirajleza slučaj. Godine 1975. Interpol je izvijestio da je Stanić lociran u Australiji. Slučaj je ponovno otvoren godinu dana, ali izostanak više vijesti natjerao je sud da ponovno sklopi spis 1976. Čini se da, u stvarnosti, on nikada nije kročio u tu zemlju, već se vratio u Jugoslaviju i živio tamo u različitim gradovi sve dok nijje došao u Sarajevu, gdje je zasnovao porodicu i dobio stabilan posao.

Tri desetljeća kasnije Francesc Bayarri došao je do transkripcije zapisa njegovih izjava jugoslavenskoj policiji, iz čega se može zaključiti da je iznosio verziju koja je zanimala Titovu vladu. Ovaj novinar iz Valencije je 2007. godine objavio 'Cita a Sarajevo', prikaz novinarske istrage koju je proveo kako bi locirao Stanića i na temelju novih podataka rekonstruirao zločin. U knjizi su objavljeni fragmenti policijskog dosjea tajnih službi Titove Jugoslavije i verzija koju je u ispitivanjima nudio sam Stanić, ali mnoga pitanja i dalje ostaju neodgovorena.

“Luburić se tokom svog boravka u Španiji nikada nije pokajao za svoje ratne zločine niti za genocid za koji je odgovoran. Izdanjima poput časopisa 'Drina' veličao je svoju ulogu u stvaranju ustaške države i predlagao se za poglavnika Hrvata u iseljeništvu. Kod nas ga se povezivalo sa španskom krajnjom desnicom i neofašistima. Nije se odrekao ni svojih ideja ni svojih teritorijalnih ciljeva u pogledu Kraljevine Jugoslavije”, zaključuje Rodríguez Jiménez.