Gradačac je slobodan grad, ako se može reći da je to više grad, jer sigurno da nema mjesta u njemu na koje nije pala barem jedna granata.

Žestoko i pakleno je na svim dijelovima linije odbrane oko Gradačca. Idući jučer na Vidu, vidjeli smo ljude kako kopaju bašče i velike njive s kukuruzom. Ovaj narod bori se na sve moguće načine, ne dopušta da mu četnici diktiraju kako će živjeti.

Jučer smo pretrpjeli veoma jak napad. Poginuo je momak iz Gračanice, a kod nas su ranjena dvojica. Četnici su bili krenuli s tenkovima, ali nakon što je jedna maljutka udarila u šumu odmah pored tenka, u velikom strahu i brzini pobjegli su natrag.

Velike su vrućine, sunce nemilosrdno i jako peče. Sutra idemo na odmor, tamo iza linije, ali smo ipak u pripravnosti.

Na jednom velikom panju, odmah iza zemunice, sjedeći sam zakunjao. Slušao sam šta Mustafa i Emir pričaju i odjednom utonuo u san. Umoran sam i težak jer sam prethodne noći bio na položaju do tri sata ujutro.

Izviđači su nam javili da su u predvečerje primijetili četnike kako se motaju ispred šumice desno od naših položaja. Opreznosti nikad dovoljno, naročito u ovim danima kad svako malo nasrću na naše položaje.

Taj dan smo se malo odmorili jer nije bilo nikakvih agresorovih aktivnosti. Bilo je nevjerovatno tiho. Samo bi se s njihove strane čuo poneki snajperski pucanj upućen ka našim položajima.

Nakon što smo se malo odmorili u pozadini, ponovo smo raspoređeni na iste položaje, samo u druge rovove. Oficiri iz komande brigade imali su neke podatke o mogućem jačem napadu na naše linije. Svi smo uočavali četničko kretanje i pojačano prisustvo njihovih vojnika, ali gdje će izvesti centralni napad niko nije mogao pretpostaviti.

Raspoređeni smo u rov u smjeru šumice. Bleki, Sajo, Fuad i ja.

Osim našeg naoružanja, u rovu je i puškomitraljez. Rov je prilično utvrđen pa nema bojazni od jačeg granatiranja.

Pred sami sumrak primjećujemo grupu agresora kako dolje, lijevo od nas, zamiče u bagremovu šumicu. Veoma je teško odrediti pravac njihove linije, jer je ispred njih dosta šiblja.

„Vidio sam ispred nas neko svjetlo“, reče mi Bleki malo prije 22 sata. „I ja sam ga vidio, ali sad ga nema“, rekoh mu. Bilo nam je nešto sumnjivo u bagremiku udaljenom 150 metara ispred nas. „Bleki, prati dobro i obavještavaj me. Ja ću malo sjesti u rovu, da popušim cigaretu“, kazah mu.

Sajo i Fuad spavaju na uskoj drvenoj sećiji odmah na ulazu u zemunicu. Odredili smo da budemo po dvojica, da džaba svi ne dreždimo u mrak. A i čim nas je manje, odmah se manje i priča i više smo na oprezu.

Ništa se ne dešava. Sjedam naslanjajući se na drveni zid tranšeje. Ljetna noć je svježa i zvjezdana. Zaspivam.

Bude me pucnji iz susjednog rova. Jedan, dva, pa rafal jedan, drugi. Bleki ubacuje metak u cijev. Skačem. Vrata zemunice su otvorena, drmam Saju i Fuada. Ponovo rafali trešte ispred našeg položaja. Ne možemo uočiti kreću li se četnici ili pucaju s jednog mjesta. Bljeskovi pucnjeva sijevaju i osvjetljavaju cijeli vidokrug. Naša dva suborca izlaze i zauzimaju poziciju u tranšeji odmah desno od nas.

Sve mi je sada jasno. U sumrak su se dovukli do šipražja i tu su čekali noć. Ali na našoj su strani bili vedro nebo i mjesečina, tako da smo imali koliko-toliko dobru preglednost.

Bleki i ja jedan do drugog osmatramo. Mrak je. Svi oko nas pucaju. Odjeknulo je i nekoliko detonacija ručnih bombi odmah dolje ispod. Mi još mirujemo.

„Evo ih ispred mene, kod topole“, viknu Bleki. Siluete u ljudskom obliku prebacivale su se jedna prema drugoj prema visokim topolama ispred nas.

Obojica osipamo rafale po njima. Zaglušujući prasak prekida tišinu pred našim rovom. Svjetlost iz cijevi i iskre koje izlijeću iz njih u noć praktično su nas zasljepljivale. Meni je ovo prvi noćni četnički napad.

Pođoše i oni pucati po našem rovu. Zvrka zrna oko naših glava sve je učestalija. Neka uz pisak prelijeću preko nas, a druga uz tup udarac završavaju u balvanima na našim grudobranima. Pucamo i ne obaziremo se.

Ta agresorska grupica se povlači, bježe. Odmah nas počeše tući iz onog bagremika. Uzvraćamo žestoko.

Puca se na sve strane. Odozdo iz rova dotrčava jedan od momaka iz Gračanice. Sav zadihan, govori nam da imaju jednog momka pogođenog u glavu. Fikret odlazi da im pomogne. Vraća se za nekoliko minuta. Kaže da je momak podlegao i da ga je sada suviše opasno iznositi iza linije.

Imamo još jedan problem. Granata je eksplodirala negdje iza nas pa su geleri presjekli „liniju veze“. Poljski telefoni su mrtvi. A ni četnici se ne javljaju. Primirili su se. Mi smo po njima osuli još jedan rafal.

Nedugo zatim minobacači počinju tući po našim rovovima. Padaju mine, podrhtava zemlja. Neprijateljska pješadija i dalje miruje.

Bleki me pita jesam li živ. „Ma ne boj se, živ sam“, odgovaram mu.

Palo je mnogo mina oko nas, ali nasreću, niko nije bio ni ranjen.

Odjednom se oglašavaju naši minobacači. Gađaju neprijateljske položaje ispred nas. Brojao sam, ispaljene su četiri mine. Znam da ih naše minobacačlije nemaju mnogo; govorim u sebi: „Štedite mine, dosta je, oni ih imaju puno. Bože, što smo siromasi, što i mi nemamo mnogo mina pa da se onda borimo.“ Sve i svašta u tim trenucima čovjeku proleti kroz glavu.

Dopunjavam okvire municijom. Stavljam bombe na dasku ukopanu u zid tranšeje. Bleki galami na mene što šuškam. Svako malo izviri glavom iznad grudobrana, ne vjeruje da su se četnici povukli.

„Dopuni odmah okvir s municijom, ali tiho“, govori mi.

Dopunjavamo okvire, posmatramo i tiho pričamo.

„Imam jedan sendvič, da mi to pojedemo“, govor tražeći sendvič po torbi. Šuška, oko nas padaju grude zemlje ispod vreća. „Tiho“, vičem na njega da ne šuška. On uzima sendvič. Nudi i meni.

Dolje desno ponovo odjekuju rafali. Naš je mitraljez opet zaštektao.

Provirujem iznad grudobrana. Ispred nas nema nikakvog kretanja. Vidim da su dolje desno Sajo i Fuad na svojim pozicijama, osmatraju ispred sebe. Osjećam da se sprema novi napad.

Uskoro se prolomi pucnjava iz svih naših rovova. Ponovno su krenuli.

Nakon što su zapucali prema nama ispred bagremove šumice, brzo se vratiše na svoje položaje. Odgovorili smo i mi iz naših tranšeja. Sada smo znali tačnu poziciju na kojoj se oni nalaze pa smo svi usredotočili svoju paljbu u tom smjeru.

Čuje se prodorno jaukanje koje dolazi do nas kroz noć. Neko od njih je pogođen ostao na položaju prema nama. Ponovo pucaju, najvjerovatnije da bi izvukli ranjenike. Uvidjeli su, izgleda, i oni opasnost napada u noćnim uslovima. Pucnjava ponovo jenjava.

Minobacačke granate padaju opet po našim položajima. Jedna pogađa tačno iza nas. Zasipaju nas veliki grumeni zemlje. Čujemo žamor. Viču nam da ne pucamo, da su to naši.

Dođe neko i reče da je stigla pomoć. U naš rov (bunker) uđoše tri meni nepoznata borca. Jedan puškomitraljezac, njegov pomoćnik i još jedan s lahkim naoružanjem.

Dok minobacači precizno tuku naše bunkere, njihova pješadija ponovo kreće u napad. Naš novi puškomitraljezac ispaljuje jedan, drugi pa treći rafal po njima.

Četnici napadaju. Ovaj put ih je mnogo više. Vidi se to po bljeskovima iz njihovih pušaka. Sada su glasniji, psuju, galame, vrište... Rafali odjekuju kroz noć na sve strane.

Bojim se samo ako ko od mojih bude ranjen. Kud i kako iznijeti ranjenika u ovom mraku?

Zasuo nas je rafal agresorskog mitraljeza. Komadi drveta i zemlje lete na sve strane. Čuo sam jauk, vidim da Bleki pada na leđa. Jooooj, zajaukao je ponovo. Momak do nas pritrčava i uspravlja ga. Nismo mu svi mogli pomagati jer je napad još trajao. „Ne boj se, nije opasno, pogodio te u rame i metak je izašao, okreni se na stranu da te mogu previti“, govorio mu je momak. „Jooooj“, i dalje je jaukao Bleki.

Uzeli su ga i podigli. Onaj momak ga primi ispod struka i odvede polahko iza naših linija.

Neko iz daljine dreknu: „Juriš!“ Vidim da još momaka dolazi u ispomoć. Meci zvižde na sve strane.

Vratio se Senad, novi borac, u rov, kaže da Bleki nije opasno ranjen.

Gledam na sat, 3 sata i 15 minuta. Čekamo. Oni pomalo pucaju iz šume. Mi šutimo.

Ponovno kreću u proboj. Žestoko tučemo po njima. Povlače se.

Tada je oružje utihnulo. Neprijatelj je bijesan, nigdje nije uspio proći kroz naše odbrambene položaje.

Granate velikog kalibra prelijeću preko nas i padaju na grad. Odjekuje uzbuna za opću opasnost. Prošlo je četiri sata. Čekamo svitanje i kraj najduže noći u mom životu.

Sjeo sam i naslonio se. Pogledao sam u nebo. Nestvarno lijepo i mirno, s treptajućim zvijezdama, kao neki magični oslikani svod iznad naših glava. Nijemi svjedok jedne teške i krvave noći koju smo preživjeli.