Nisam znao šta mi je bilo gore tih dana – ledena hladnoća posavske ravnice ili četnici koji napadaju na našu liniju već tri dana zaredom. Noći su bile ledene, studen je stezala, najviše pred zoru. Ponekad smo puštali rafale i onda kada nam ništa nije bilo sumnjivo, tek toliko da na vrućoj puščanoj cijevi malo ugrijemo promrzle prste. Stalno su, gore od Brčkog i Save, puhali studeni vjetrovi. Kad bismo nakratko izvirili osmatrajući neprijateljsku liniju, prvo bismo na licu osjetili bol od udara vjetra pa tek onda studen. Još prvih dana, kad smo tek bili stigli na ovaj teren, po nama je pao snijeg. Poslije ga je kiša dopola otopila, a ono što je od njega bilo ostalo uskoro se zaledilo. Drva za ogrjev bila su mokra, pa smo sve češće ložili parket s poda kuća koje su se nalazile iza naših položaja. Ako bi koji dan i bilo vedro, sunce bi malo ogrijalo tek oko podne, nakon čega bi se ubrzo izgubilo iza krovova devastiranih kuća.

Jutro je, izašli smo ispred rova. Cupkamo u mjestu okrećući lice prema zrakama škrtog sunca. Muharem je navratio da provjeri stanje i da nam podijeli sljedovanje od po pet cigareta. O nečemu smo razgovaralo dok su nam se približava trojici momaka. Išli su poprilično ležerno kroz tranšeju, nisu se dovoljno saginjali, a kad su došli blizu nas, skroz su se uspravili, ranije nego što su trebali. Samo smo čuli kako nam je iznad glava naglo prozujao hitac upućen prema njima, nakon čega je odjeknuo pucanj iz smjera “žute kuće”. Znali smo da otuda vrebaju agresorski snajperisti. S vrha grudobrana, ondje gdje su se zatekla ova trojica, u zrak je poletjela zemlja i sitno kamenje stvarajući zavjesu kroz koju ih više nismo mogli vidjeti.

Kad se sve sleglo, njih više nije bilo na vidiku. Bilo nam je jasno da su naglo spustili glave, ali nismo znali je li ko od njih trojice pogođen. Sad iščekujemo da se iz tranšeja barem neko od njih pojavi ili da poviču i pozovu u pomoć.

Nakon nekog vremena izlaze pognuta samo dvojica, ja skačem i vičem: “Gdje vam je Fudo”, a onaj prvi hladno pokazuje prstom preko sebe govoreći: “Eno ga tamo, ostao je tražiti metak.”

Nisam do kraja povjerovao pa sam skočio i otrčao prema Fudi. Kad on tamo, stvarno, čučnuo, uzeo okvir puške i pipa iznad sebe gdje je udarilo ono zrno. Ne mogu sebi objasniti kako nam sve te ratne strahote i opasnosti s vremenom postanu svakodnevna normalna pojava, a sve ono što završi bez tragičnih posljedica odmah pretvaramo u humor, u šalu.

Nakon svega Muharem prvi progovori: “Samo malo, ljudi, da vas pitam, recite vi meni je li ono što je prozujalo taj snajper o kojem se priča?” Potvrdismo mu da jeste. “Ma, sad je meni tek sve jasno. Sve ove dane slušam kako mi to isto stalno zuji oko ušiju dok hodam po položajima. Sve sam mislio da to vas gađaju, pa kad promaše, ili se metak odbije o zid koje kuće onda prozuji iznad mene. Kad, vidi molim te, oni su stalno gađali mene i, srećom, svaki put promašivali.” “E, moj Muhareme, da je tebe gađao snajper, on te ne bi dvaput zaredom promašio”, reče mu neko kroz smijeh. “Mislim da je ipak Muharem upravu, njega su snajperisti namjerno promašivali jer su mislili da je njihov i da ga držimo kao zarobljenika”, dodah i ja. Svi smo se smijali, a Muharem najviše. “Jest, jest, to si dobro rekao! Sad se vi pazite, možda se oni tamo smiluju na mene pa me krenu oslobađati”, nastavljao je Muharem. Dok to govori, izuva čizme i pokazuje žuljeve: “Vidite li vi ovo, napravili bi mi veliku uslugu ako me dođu osloboditi.”

Većina vojnika bila je zabradatila. Prsti su nam bili crni od baruta, ujutro se više niko nije umivao. Ustvari, mi jutra više nismo doživljavali kao nekada jer smo se svaka dva sata uvlačili u vreću za spavanje da bi se malo zagrijali upadajući u san tamam nekako u vrijeme kad je trebalo ići u osmatranje.

Cijela naša linija pod neprestanom je vatrom. Muharem vadi zamašćenu kartu i stavlja je na dasku ispred grudobrana: “Šalu na stranu, momci, al’ danas će biti gusto. Čujete li dolje, desno od nas prema Rijekama traju žestoki napadi. Očekujmo da će danas popodne ponovo krenuti u napad na naše položaje. Ovaj dio linije, od rova broj devet pa do šesnaestke, morate dobro pokrivati. Ako bude trebalo, mogu vam poslati još nekoliko ljudi.”

Gledali smo u hemijskom olovkom povučenu liniju na karti. Bila je to “linija smrti”. I za nas i za agresore: mi smo znali da od nje nema dalje nazad, a za njih jer nisu odustajali od plana da nas potisnu.

Našu priču prekinulo je paljenje motora tenka iza neprijateljskih linija. A onda se upalio motor drugog, pa zatim i trećeg. Čuo se jak rad motora, dodavanje gasa, turiranje...

Muharem polahko smota kartu i stavi je u džep: “Eto, bit će da neće čekati podne. Idem ja do komande da kažem momcima da budu spremni ako bude trebalo da vam pomognu.”

Brujanje tenkova postajalo je sve jače. Mi smo iznijeli okvire i municiju na grudobran. Elvir je stavio granatu u ručni bacač. One dvije druge, rezervne, naslonjene pored vrata zemunice, izgledale su mi nekako jadno. Imali smo tri granate, a oni tri tenka. Ravnopravna borba, nema šta. Još ako dođu praga ili oklopni transporter.

Momci su se rasporedili po tranšeji. Nisam više osjećao hladnoću, obrazi su mi gorjeli. Biti ili ne biti – što prije krenu prije ćemo znati rezultat.

Uskoro se prvi tenk, prekriven bijelim platnom, pojavio iza žute kuće. U tom momentu momak iz 108. brigade popeo se na grudobran i zatim pogođen pao nazad u tranšeju. “Snajper”, viknuo je Fudo. Uzeli su momka i odvukli ga desno niz tranšeju. Dolje ispred kuća izašli su i ostali tenkovi. Tri bijele aveti prekrivene platnima i mrežama. Bili su od nas udaljeni najviše sto pedeset metara. Na lijevoj strani primijetili smo pješadiju. Pognuti, u bijelim maskirnim uniformama išli su prema nama.

Prvi se javio Edhemov mitraljez. Kratkim rafalima dao im je do znanja da im neće ići baš onako kako su zamislili. Dugi rafal pogodio je zid kuće i digao oblak prašine. Četnici su se bacili u snijeg i zapucali na nas. Zrna su nam zujala iznad glava.

Tenkovi su krenuli lijevo od nas. A i pješadija, koja je udarila po nama, također je pošla na lijevu stranu. Žestoka pucnjava odjekivala je posavskom ravnicom. Ključalo je našoj lijevoj strani. Muharem i još nekoliko momaka upali su u našu tranšeju. “Idemo, dvojica s nama gore, treba im pojačanje”, reče Muharem. Pokupili smo municiju, uzeli nekoliko bombi i trčeći kroz tranšeju uputili se ka lijevom boku.

Gore je doslovno gorjelo. Dok smo trčali, pogledao sam preko grudobrana. Tenkovi su zastali okrećući cijevi prema našem položaju. Sagnuo sam glavu kada sam začuo tri plotuna, jedan za drugim. Jaka detonacija odjeknula je odmah ispred nas. Crni stub dima izvio se u nebo. Utrčali smo u gotovo potpuno razvaljenu tranšeju. Dva momka ležala su u njoj nepomično. Treći je jaukao i dozivao pomoć. Strašna slika, gotovo da me u momentu zaledila. Tijela mrtvih vojnika bila su rastrgana detonacijom i gelerima. Treći momak imao je teške povrede glave. Donja vilica doslovno mu je visjela na tetivama i komadima rastrganog mišićnog tkiva. Uhvatila me jeza. Neko od momaka udario me po ramenu vičući: “Pucaj tamo, pucaj.” Sasuo sam rafal prema četnicima koji su nam prilazili. Mitraljezac do mene dugim rafalima kosio je prvu četničku liniju. Pokošeni su padali u snijeg dok su ih drugi pokušavali izvući.

Jedan od tenkova krenuo je naprijed s pješadijom. Ispalio je još jednu granatu, koja je preletjela i pogodila kuću iza nas. Ekrem ga je nanišanio iz ručnog bacača i opalio. Granata je pogodila direktno u kupolu, ali je, izgleda, imao zaštitne gume na sebi. Granata je eksplodirala i tenk se zaustavio, Nije bilo plamena, samo dim od eksplozije. Ponovo je dodao gas ali je krenuo natrag. Za njim su brzo pošla i ostala dva tenka.

Trenutak kasnije nekoliko naših minobacačkih granata palo je ispred naših položaja. Četnici su se počeli povlačiti vukući za sobom ranjene i mrtve.

Tenk koji je ostao posljednji otvorio je vatru iz teškog mitraljeza s kupole. Prebirao je redom po našim grudobranima. Bio je to, činilo se, njihov oproštaj zbog bježanije u koju su se dali.

Uskoro je na cijeloj liniji počela jenjavati pucnjava. Momci koji su došli u ispomoć iznijeli su iz tranšeje tijela dvojice poginulih vojnika. Sve okolo bilo je u krvi. Ekrem je sjeo na izvaljeni komad balvana do mene. Vidio sam kako mu ruke drhte dok je ostavljao ručni bacač pored sebe. Izvadio je cigarete iz džepa i ponudio me. Uzeo sam i zapalio. Gledao sam u svoje ruke. I moje su se tresle. Stisnuo sam ruku u pesnicu i zatim je pustio – nije pomoglo.

Sjedili smo i šutjeli. Momci oko nas preturali su zatrpane balvane i raščišćavali tranšeju. Ustavši, Ekrem me gurnu: “Hajdemo na svoj rov, ovdje više ne trebamo.”

Išli smo polahko i pognuto. Niko ništa nije pričao. Pogledao sam u ruke i ispružio ih ispred sebe. Prestale su se tresti. Obrazi su mi i dalje bridjeli dok me oštri posavski vjetar šibao po licu.