Nikola Prce igra svoj posljednji “Euro”

Poslije 16 godina u rukometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine, više od 439 postignutih golova u dresu Bosne i Hercegovine, 117 utakmica i s 41 godinom na leđima, Nikola Prce, za mnoge simbol naše rukometne reprezentacije, nakon što odigra Evropsko rukometno prvenstvo (od 13. do 30. januara 2022) oprostit će se od reprezentativnog dresa.

Da je trenutak za oproštaj došao prije dvije godine, ili za dvije godine, kaže da bi mu isto bilo žao.

“Ali svejedno, ja sam neko ko je jako dugo izdržao, imam 41 godinu, još igram na visokom nivou. Možda se to trebalo desiti i ranije. Ali mislim da je problem našeg rukometa u Bosni i Hercegovini to što ne proizvodimo mlade igrače, slab rad s njima u omladinskim selekcijama. Da to funkcionira kao, recimo, u Hrvatskoj ili Sloveniji, koje su nam najbliže, da ne govorim o Francuskoj i skandinavskim zemljama, gdje igrači sa 17-18 godina igraju na velikim takmičenjima za seniorsku ekipu, to bi sigurno došlo i ranije. Da imate nekoga ko vas gura, kada mladi stišću, sigurno je lakše donijeti takvu odluku. Žao jeste, ali to je prirodno, tu sam proveo 16 godina”, priča nam Nikola.

Rukomet je počeo igrati u osnovnoj školi. To je, priča nam, bilo vrijeme kada su svi dečki htjeli nešto igrati – nogomet, košarku ili rukomet. Kao i svakom djetetu, sport broj jedan bio mu je nogomet koji se igra na ulici, s prijateljima. Za Nikolu je to bio prvi sport s kojim se susreo i prvi koji je počeo trenirati. Poslije se počeo zanimati za košarku i rukomet. Jedno je vrijeme uporedo trenirao oba sporta.

“To je bio zanimljiv period života. Rukomet je presudio. U to vrijeme, a to je bilo 1993. ili 1994 – više se i ne sjećam, davno je to bilo – imali smo neka školska takmičenja u rukometu, nešto se igralo. Kad ste dijete, volite ta školska natjecanja. Bila je tu neka draž koja je mene privukla, kad igrate nešto pred svojim vršnjacima pa pobijedite. Tada je rukomet presudio da se njemu malo ozbiljnije posvetim nego ostalim sportovima”, priča Prce.

Već poslije rata počeo se ozbiljnije vraćati rukomet na neke normalne staze, počela se igrati liga, zapravo, tada su se igrale tri lige u Bosni i Hercegovini, a u Čapljini je Dragan Suton Tela osnovao rukometni klub.

KOŠARKA ILI RUKOMET

“Bilo na je 15-20 djece i malo starijih, počeli smo malo zaozbiljnije igrati, počela je ta liga, ti kupovi. Tako sam ja zagrizao. U tom sam vremenu ostavio košarku i sve ostalo i posvetio se rukometu. Evo, do dana današnjeg igram taj sport i meni je stvarno drago, mislim da nisam napravio grešku jer to je sport u kojem sam nekako sam sebe našao i dobro mi je u svemu tome”, govori Prce.
Na zalasku je karijere, a kada pogleda unazad, kaže da ništa ne bi mijenjao i dodaje: “Uvijek može bolje. Sigurno je da nisu sve odluke koje sam donosio bile super, u neko vrijeme moglo je i bolje, ali moglo je i gore. Sad da se vratim na početak karijere, ništa ne bih mijenjao. Bilo je trenutaka kada sam nešto mogao i bolje uraditi, ali sve nosi svoju draž. Ne znam, ja sam jako mlad ostao bez oca i nisam imao nekoga ko će me usmjeriti, ko će me uputiti u život. Možda sam kao mlađi donosio neke ishitrene, svojeglave odluke, ali svako vrijeme, rekoh, nosi svoju draž. Koliko god su se nekada te odluke činile lošim, kasnije su vodile nečemu dobrom. Ali to je put koji svaki čovjek mora proći. Nekad ima pomoć sa strane, nekada mora sve sam.”

Iz Čapljine Nikola Prce otišao je u RK “Zagreb”. To su još bile devedesete godine prošlog stoljeća, tada je bio kadetski i juniorski reprezentativac Hrvatske.

“Te tri-četiri godine u Zagrebu povukle su me gore, što se tiče rukometa kao profesionalnog sporta. Mnogo sam napredovao kroz samo odrastanje u Zagrebu, igranje za B ekipu i treniranje s prvom ekipom. Tada su za RK ‘Zagreb’ igrale najveće face rukometa: pokojni Saračević (Zlatko), pa Slavko Goluža, Ćavar (Patrik). U to vrijeme dođete među te ljude, onako mlad iz malog mjesta kao što je Čapljina, to je bilo ‘vau’. Došao sam iz provincije, iz malog mjesta u Zagreb, među takve klase igrača. To mi je bilo jedno od ljepših iskustava”, priča Nikola. Kasnije su došli trofeji, velike i brojne pobjede, ali to iskustvo ostaje upisano u najljepša sjećanja na rukometne početke.

Nakon nekoliko godina provedenih u Zagrebu, Prce se otisnuo u Španiju, kao još prilično mlad. Ostao je, ipak, u kontaktu s hrvatskom seniorskom rukometnom reprezentacijom. Uvijek je bio na spisku selektora, užem ili širem, na okupljanjima reprezentacije.

“Ali 2006. godine došao je taj poziv Bosne i Hercegovine, tada je bio Vojislav Rađa selektor. Bila je grupa s Nizozemskom, Italijom i Grčkom ja mislim. To je bio trenutak gdje sam ja malo razmišljao, to su bila vremena kada nije bilo lako igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine ni Hrvatu ni Srbinu, ne zato što je to loše nego zbog osude okruženja u kojem živite. Bilo je to da-ne, da-ne. U to vrijeme igrao sam u Ljubuškom, u 'Izviđaču' i onda sam rekao ‘ma idem’. Znate, to je neka promjena gdje vam jedni govore ‘ma ne’, drugi ‘što da ne’. U tom trenutku nije bilo lako odlučiti. Ali nisam se nikad pokajao, meni je bilo od prvog dana super, i 16 godina nakon toga mislim da je to bila jako dobra odluka za mene”, priča Nikola Prce.

One izuzetno sretne trenutke, momente slatkog uspjeha rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine počela je doživljavati tek 2014. godine, prvim plasmanom na veliko takmičenje – na Svjetsko prvenstvo u Kataru 2015.

Nikola Prce taj trenutak, kada smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo, smatra najljepšim trenutkom u svojoj šesnaest godina dugoj reprezentativnoj karijeri.

OSAMNAEST GOLOVA ISLANDU

“Nekako je najljepše to prvo veliko takmičenje, taj osjećaj dragosti, euforije. Igrali smo protiv jednog super jakog Islanda, niko nam nije davao nikakve šanse. To mi je najdraža utakmica. Bilo je neriješeno u gostima, a mi smo kući dobili jedan razlike. Niko nam nije davao nikakve šanse jer je Island u tom trenutku bio među pet najboljih ekipa na svijetu. Kasnije je bio i odlazak na Evropsko prvenstvo, prvo pa drugo, ali odlazak na Svjetsko prvenstvo preko Islanda, to je bio šok za sve, a posebno za nas. Baš je bila neviđena euforija”, prisjeća se Prce, koji je u dvomeču protiv Islanda postigao 18 golova.

Najteži trenutak za njega jeste poraz od Mađarske u Skenderiji.

“Imali smo dobar rezultat, u Mađarskoj smo izgubili dva razlike protiv reprezentacije koja je tada bila baš sa superzvijezdama – i sada je dobra reprezentacija – a mi smo tada još bili reprezentacija u stvaranju. Nikada nisam vidio puniju dvoranu, sve je bilo krcato, nisi mogao da vidiš stepenice kuda ljudi hodaju. To je bila najbolja atmosfera u kojoj sam igrao, to je ono što jednom doživiš u životu. Stvarno nas suci nisu mazili u obje te utakmice, pogotovo kući. Nesretno je što smo ispali na način da su nas izbacili, što je bio prekid utakmice. Sa Švedskom smo također izgubili u gostima. Bilo je šest tisuća navijača, od toga pet tisuća naših ljudi. Isto je bio nekako dobar osjećaj, ali ovo u Skenderiji, to je bilo nešto posebno. Od početka utakmice atmosfera je bila nabrijana, svi su vjerovali da možemo, ali cijelu utakmicu su nam suci malo čudno sudili, da ne kažem potkradali nas. Sve je to iziritiralo publiku i došlo je do prekida”, govori Nikola, koji već tri godine klupski rukomet igra na Kosovu u klubu “Besa Famgas” iz Peći.

Ističe da je u početku bio skeptičan u pogledu odlaska na Kosovo, ali ondje je igrao njegov suigrač iz nekoliko klubova i reprezentacije Ante Kukrika, koji mu je objasnio da sve odlično funkcionira, da nema problema ni s finansijama, niti s direktorom ili trenerom.

Nikola je tokom šesnaest godina igranja za reprezentaciju postao njenim simbolom, ali i simbolom rukometa u Bosni i Hercegovini. Zadovoljan je time što navijači istinski vole rukometnu reprezentaciju, pa i njega samog. Vjeruje da je to zato što su uvijek dostupni ljudima.

“Mi izgubimo od Estonije i normalno je da ima kritike, ali u tim trenucima nismo neko ko će okrenuti leđa navijačima, doći do njih, popričati malo. Normalno da u tim trenucima nije ni njima ugodno, kao što nije ni nama, ali smo uvijek ispoštovali navijače. Nekad je i nama teško, nekad bih i ja najradije otišao u svlačionicu da nikoga ne gledam, ali znam kako je nekome ko je prešao pet tisuća kilometara da nas gleda. Prvo treba ispoštovati te ljude, a onda mi idemo u svlačionicu ako treba i svađati se, pričati šta nije dobro. Mislim da je ova reprezentacija zaista dostupna ljudima i mislim da nas zato ljudi vole najviše od svih reprezentacija momčadskih sportova, mada je opet nogomet na jednu stranu, nemjerljiv s ostalim momčadskim sportovima, jedan je stepen iznad svih. I sami igrači su neke megazvijezde. U rukometu nemamo takve zvijezde, tako eksponirane ljude. Nemamo mi status zvijezda u reprezentaciji. Imamo igrače koji su više zaslužni za nešto, koje ljudi više vole, ali nemamo igrača koje ljudi ne vole zbog nečega što su uradili. Uz ovu reprezentaciju veže se najmanje ekscesa i skandala. Dugo sam tu i ne mogu se sjetiti nijednog takvog”, priča Nikola.

SAN O DVIJE POBJEDE

Pripreme naših najboljih rukometaša za “Euro 2022.” već su počele, reprezentacija se okupila na Ilidži i vrijedno rade pripremajući se za utakmice u januaru. Nikola bi volio da prođemo dalje, ali moramo ipak biti realni prema sebi i prema navijačima i reći da će to biti jako, jako teško.

“Pobjedu protiv Češke svi priželjkujemo i to bi bio stvarno veliki dobitak za nas. Ali tu bih vidio i neku našu šansu protiv Španjolske, s kojom se može igrati uz neki naš dobar dan, a njihov malo lošiji. Švedska je mnogo superiornija od nas u ovom trenutku, ali ako se dosta stvari poklopi protiv Španjolske, možda bismo mogli tražiti prolaz dalje. Ipak, Španjolsku možemo pobijediti od deset utakmica jednu. Ja bih volio da ta jedna bude na Evropskom prvenstvu, a da ostalih devet izgubimo. Kvaliteta ima, ali problem nam je domaća liga, premalo proizvodimo kvalitetnih igrača. Već sam o tome pričao ranije – igrač zabije deset golova i odmah ide u reprezentaciju. Ne, treba se cijelu godinu dokazivati, igrati takve utakmice konstantno, razvijati se, da bi mogli doći pozivi za reprezentaciju. Najlakše je pozvati igrača, onda on dođe i samo mu se možeš smijati na nekim utakmicama. Reprezentacija i bosanskohercegovačka liga su nebo i zemlja. Ti u reprezentaciji igraš protiv Mađarske, Španjolske, Švedske, protiv igrača koje ovi naši iz Premijer lige samo vide na TV-u. Teško da danas igrač iz Premijer lige može otići vani. Jako malo imamo mladih igrača od 17-18 godina koji prolaze kroz kadetske i juniorske reprezentacije s deset okupljanja godišnje. Nekoliko godina nismo uopće imali te mlade selekcije. Dok se to ne promijeni, dok ne počnemo sistematski raditi, nećemo imati mladih kvalitetnih igrača. Možeš ti uvijek dovesti 26 mladih igrača, pitanje je koliko je to dobro za samu reprezentaciju i za same igrače. Jer ako nekoga dovedete ovdje među 15 vukova i taj neko vidi da je daleko od visokog nivoa, za osobu od 16-17 godina to može djelovati malo razočaravajuće. Naša liga jeste izjednačena, gdje svako svakoga može dobiti, ali po kvaliteti nije u rangu u kojem bi trebala biti. Pogotovo za zemlje Balkana, gdje je rukomet uvijek bio sport broj dva, tri, gdje smo u prošlosti imali evropske prvake, ekipe koje su sve moguće osvajale. To je podneblje koje paše za rukometaše. Ako pogledate samo Hercegovinu, ona proizvodi igrače ne samo za Bosnu i Hercegovinu nego i za Hrvatsku i za druge reprezentacije. Ova država je malo čudna, čudna za shvatiti. Ali takva je”, objašnjava Prce.

Nakon što završi reprezentativnu karijeru, logično se postavlja pitanje koliko dugo će još igrati rukomet profesionalno. Odgovara – dok ga zdravlje služi. Može to biti do kraja sezone, a može i još tri godine. Ako ne bude ozljeda, ostaje sigurno još ovu godinu. U Besi već pomalo ulazi u trenerske vode, kao najiskusniji rukometaš, pomoćni je trener u klubu. Ističe da u budućnosti može sebe zamisliti kao trenera, to mu je nekako najprivlačnije i nešto što mu možda najviše leži u ovom trenutku. U Besi ima odriješene ruke, šta god izabere, klub će ga podržati.

Samo su dvije zemlje u kojima bi Nikola mogao živjeti nakon završetka karijere, jedna je Bosna i Hercegovina, a druga je Španija: “Sličan mentalitet našem, hrana, klima, pogotovo malo južnije. Ja volim da je toplo, da ima puno sunca. To je bila zemlja gdje mi je bilo najljepše igrati, jedina u kojoj bih mogao živjeti poslije karijere, osim Bosne i Hercegovine.”