Gledano odozgo, Srbija je raj. Beograd, glavni grad, idilično je smješten na ušću Dunava u Savu. Šumadija, historijsko srce, bujno je zelena i brdovita.
Ali jutros Aleksandra Vučića ne zanima pogled na zemlju ispod sebe. Srbijanski predsjednik uči njemački u vladinom helikopteru. Upravo je otvorio stranicu o frazama koje se odnose na sanitarne potrebe s kojima se može suočiti tokom odmora, stvari poput "Nema peškira“. Vučić kaže da je Angeli Merkel obećao "da ću naučiti govoriti njezin jezik dok je još na funkciji".
Predsjednik je pretrpio transformaciju. Nekada zastrašujući nacionalistički agitator, 51-godišnji Srbin danas je saveznik konzervativne Evropske narodne stranke i na njega se gleda kao na sidro stabilnosti na zapadnom Balkanu sklonom krizi. Iako upravlja svojom zemljom na sve autoritarniji način, to je činjenica koja odražava koliko je plitak bazen nade u regiji, koja je u Evropi toliko zanemarena.
U pratnji komandanta Cobri, antiterorističkih snaga i dva savjetnika, predsjednik leti na sastanke na jugoistoku. Kroz bočni prozor, ispod 1000 metara možete vidjeti autocestu dugu 1.188 kilometara koja prolazi od austrijske granice pa sve do Grčke kroz bivšu Jugoslaviju. "Autocesta bratstva i jedinstva", kako ju je nazvao Tito, bila je simbol sada rastočene multietničke države.
Raspuštanje komunističke države južnih Slavena započelo je 25. juna 1991. godine, kada su se Slovenija i Hrvatska odvojile. „Jugoslavija je bila jedna od najljepših zemalja u Evropi“, kaže Vučić, na neobično nepristran način, „ali Srbi su bili nezadovoljni situacijom s kojom su suočeni njihovi ljudi u susjednim republikama; Hrvati i Slovenci bili su nesretni iz drugih razloga, pa pretpostavljam da se to moralo dogoditi kao što se dogodilo. "
Trideset godina kasnije, nakon krvavih ratova koji su odnijeli 130. 000 života, dvije države članice Evropske unije izašle su iz nesvrstane Jugoslavije, a još četiri se nadaju ulasku u EU, iako trenutno imaju malo izgleda da se to dogodi. Kosovo je dodatni poseban slučaj: pet država članica Evropske unije još uvijek odbija priznati bivšu srpsku pokrajinu kao nezavisnu državu prema međunarodnom pravu.
Gdje je, ako ne ovdje, na teritoriji bivše Jugoslavije, jasno da Evropa uči iz svoje historije 20. stoljeća? Godine 1914. Sarajevo je bilo mjesto uvertire u Prvi svjetski rat, a masakr u Srebrenici 1995. godine okončao je stoljeće. Uzroci ratova trebali bi se riješiti kako bi se osigurao trajni mir u ovoj regiji. Ali ko vjeruje u to, sada kad se čini da je primarni mirovni projekt na kontinentu, Evropska unija, zastao na pola puta do svog cilja?
Lojze Peterle nije tipičan balkanski političar, što dokazuje činjenica da je dugi niz godina bio predsjednik Slovenskog pčelarskog saveza.
Ali Peterle ima i druge vještine. Još dok je bio slovenski premijer, hrabro je vodio zemlju do nezavisnoti 1991. Kada smo se sreli u Ljubljani prije 30 godina, imao je knjigu Otta von Habsburga "Povratak u centar" o ponovnom buđenju tradicionalnih veza između Istoka i Zapada u Evropi na svom stolu i rekao mi je o svojoj želji da svoju zemlju brzo usmjeri prema EU. Danas se ponosno smiješi kada pustio video iz tog razdoblja. Peterlea prikazuju na TV-u uživo pred tenkovima JNA u Sloveniji.
Pored Peterleta u videu iz juna 1991. sjedi mršav čovjek u uniformi s vrlo odlučnim izrazom lica: Janez Janša, tadašnji ministar obrane i do danas jedna od vodećih figura slovenske politike. Janša trenutačno treći put obnaša dužnost premijera od 2004. Njegovi su mu autoritarni maniri i tirade na Twitteru protiv neistomišljenika donijeli podrugljiv nadimak "Maršal Twito", što je referenca na Josipa Broza Tita, moćnog komunističkog vođu bivše Jugoslavije.
Do 1991. godine, Sloveniju se smatrala uzornim đakom. Iako je u njoj živjelo samo osam posto stanovništva Jugoslavije, proizvodila je četvrtinu izvoza zemlje. Uglavnom etnički homogena republika s dva miliona stanovnika, smještena između Alpa, jadranske obale i mađarske nizije, preživjela je desetodnevni rat 1991. protiv JNA s malo žrtava. Slovenija se pridružila EU 2004. godine, a eurozoni 2007. Janša je 1. jula po drugi put od 2008. godine preuzeo rotirajuće predsjedanje Vijećem EU-a u ime svoje države.
"Po mom mišljenju, sramota je što takav fanatik i rasista smije preuzeti predsjedanje EU-om", kaže Janšin kritičar Boris A. Novak, potpredsjednik PEN Internationala. Mala zemlja, kaže, prijeti da će se okrenuti dalje od EU prema autokratima poput mađarskog Viktora Orbana i srbijanskog Vučića.
Janša, premijer koji je kao mladić prvo bio gorljivi komunist, zatim protivnik režima, a sada se ponaša poput desničarskog populiste, utjelovljuje proturječja cijele države. Historijski se rascjepi između partizana i fašista, komunista i klerika protežu do danas. Janša se buni protiv moći starih ljevičarskih struktura. Opozicija, međutim, tvrdi da je zemlja na putu da postane autokracija.
Ipak, statistike sugeriraju da je Slovenija prošla kroz pandemiju i prethodne krize u prilično dobrom stanju. Nezaposlenost je niska. Bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku veći je nego u Češkoj ili Portugalu. Zemlja bi mogla biti postjugoslavenska priča o uspjehu da nije bilo Janšine kampanje protiv EU ili rastućeg pritiska na civilno društvo, slobodu štampe i strašno podijeljenu opoziciju.
Shvaćaju li pristaše trenutnog premijera da su dostignuća rata za nezavisnost 1991. godine ugrožena? Ako se raspitate na siromašnom, dijelom etnički mađarski naseljenim istoku Slovenije, saznat ćete da su tamošnji poljoprivrednici sretni što su zahvaljujući Janši njihovi novi traktori financirani iz subvencija iz Orbánove Mađarske. Ako se raspitate na sjeverozapadu, na Bledu, saznat ćete da za mnoge, posebno starije osobe, želja za čvrstim vodstvom ostaje snažna.
Janez Fajfar, gradonačelnik Bleda i bivši upravitelj hotela u Titovoj luksuznoj vili na jezeru, kaže: "Odrastao sam u vrijeme kad je za nas Jugoslavene iz godine u godinu bilo sve bolje, ali bilo je jasno da će se jednom, kada nestane Stari, stvari pogoršati." Slovenija je, kaže, uspjela stati na stranu pobjednika. "Uspjeli smo se kloniti pokolja kakvi su se dogodila u Hrvatskoj ili Bosni, a sada smo dio Evrope."
Od početka izbjegličke krize, Slovenci i Hrvati na Obrežju, na vanjskoj šengenskoj granici EU-a, odvojeni su željeznom ogradom i bodljikavom žicom. Napuštena gostionica Kalin je rupa. Smještena tačno na ogradi, ima izlaze s obje strane granice. Na hrvatskoj je strani spomen-ploča ubijenim partizanima u koncentracijskom logoru Jasenovac.
Sjećanje na Jasenovac, "balkanski Aušvic", jedno je od zanemarenijih aspekata novije hrvatske historije: fašistički ustaški poslušnici ubili su oko 100 000 ljudi, uglavnom Srba, Jevreja i Roma. Razbijali su lobanje ljudima i odsijecali genitalije.
Historičar Ivo Goldstein rekonstruirao je strahote u knjizi od 992 stranice. "Jasenovac je živio u sjećanju i postao hrana za ratove devedesetih", kaže Goldstein. "Danas je to lakmus-test o tome kako se Hrvatska odnosi prema vlastitoj historiji."
Goldstein kaže da stvari idu nizbrdo otkako je Hrvatska 2013. godine ušla u EU. "Konzervativna revolucija bjesni", kaže on, "revizionisti su u porastu, pa čak i mladi postaju sve više nacionalisti i zatvoreniji." Kaže da u konzervativnom taboru raste uvjerenje da su hrvatski fašizam i jugoslovenski komunizam predstavljali svojevrsnu ravnotežu terora. "Naravno, to je sranje", kaže Goldstein.
Hrvatska je postala država članica EU-a unatoč brojnim sumnjama. Na referendumu 2012. samo 29 posto svih Hrvata koji su imali pravo glasa izjasnilo se za pristupanje. Sada je razočarenje čak i jače. "Nada da će mlijeko i med poteći odmah nakon prijema u evropsku porodicu isparila je", kaže jedan zapadni političar iz Zagreba. "Protivevropski osjećaj raste, posebno u desničarskom taboru, zajedno s šovinizmom i ponosom na prošlost - morate uzeti u obzir da, izuzev ustaškog doba, Hrvati nikada nisu imali svoju državu. "
Ekonomska kriza, izbjeglička kriza i sada kriza COVID-19 pogoršale su probleme zemlje. Osim svojih jadranskih plaža, Hrvatska je i zemlja s gotovo potpuno nenaseljenim dijelovima zemlje, u istočnoj Slavoniji ili Baranji i industrijskim ruševinama u blizini Zagreba. Statistika je također sumorna. Premijer Andrej Plenković iz konzervativnog HDZ-a u četiri godine vlasti izgubio je devet ministara zbog optužbi za korupciju. Prošle je godine BDP zemlje pao za devet posto. Masovno iseljavanje i odljev mozgova pogoršavaju stanje na tržištu i krizu u sistemima socijalne zaštite.
"EU podcjenjuje opasnost koju predstavljaju rastuće antidemokratske snage u Hrvatskoj, baš kao što su one u Mađarskoj, Poljskoj ili Sloveniji", kaže aktivistica za ljudska prava Vesna Teršelič, dobitnica alternativne Nobelove nagrade.
U avgustu 2020. godine, bivšeg generala optuženog za ratne zločine u Bosni koji je pobjegao u Hrvatsku, odlikovao je ljevičarski populistički predsjednik Zoran Milanović. Oni koji su svjedočili onome što su Hrvati pretrpjeli s jedne strane i počinili, s druge strane, u svojoj zemlji i susjednoj Bosni i Hercegovini, na ratištima Krajine, Vukovara ili Mostara početkom 1990-ih, skloni su zaključku da miroljubivo susjedstvo još nije jedan od primarnih ciljeva najmlađe članice EU.
U svojoj posljednjoj knjizi Goldstein nemilosrdno zaključuje da je, osim smrti i raseljenja, raspad Jugoslavije prouzročio i "političku, ekonomsku i socijalnu devastaciju" u Hrvatskoj i susjednim državama, kojima se ne nazire kraj.
Prolazeći pored Kamenog cvijeta, spomen obilježja na mjestu koncentracijskog logora Jasenovac, putovanje se nastavlja do Bosne, od sjedišta EU, da tako kažem, do čekaonice. Obećanje sa summita EU u Solunu 2003. bilo je da "budućnost balkanskih država leži u Evropskoj uniji". Do sada se to, međutim, obistinilo samo za Sloveniju i Hrvatsku. Ostale su zemlje još uvijek daleko od pridruživanja, unatoč ružičastoj retorici Bruxellesa, a Bosna i Hercegovina je jedna od najudaljenijih od tog cilja.
Šta to znači u smislu svakodnevnog života ljudi? Primjerice, Hrvatska ima pravo na 22 milijarde eura sredstava EU za obnovu, dok Bosna prima samo simboličnu količinu doza COVID vakcina. Prijedlog da se državama koje nisu članice EU-a na Balkanu dopusti da učestvuju u Kohezijskom fondu vrijednom više milijardi eura bez davanja glasačkih prava naišao je na malu podršku. EU je trenutno zaokupljena sobom. No, zaustavljeni proces proširenja EU potiče emigraciju dobro obrazovanih ljudi i privlačnost populističke propagande onima koji ostaju - i sličan je izgradnji eksplozivne naprave na dvorištu EU-a.
Oni koji iz Hrvatske žele ući u Bosnu i Hercegovinu, završavaju u Republici Srpskoj, polovici zemlje koja je prvenstveno naseljena žSrbima. Od Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, Bosna je u cjelini pretjerano birokratizirana umjereno funkcionalna republika u kojoj su se nekadašnji neprijatelji tek malo približili.
Nakon trogodišnjeg rata za nezavisnost koji je započeo 1992. godine, 100 000 ljudi u Bosni je mrtvo, a milioni raseljeni. Uzajamno nepovjerenje i sjećanje na klanje devedesetih još uvijek jako opterećuje gradove poput Prijedora, gdje su prvi srpski ratni zločinci koji su se vratili iz Haaga već odavno postali redovni gosti u lokalnim kafićima.
Mevludin Orić preživio je masakr u Srebrenici u julu 1995. godine, kada su srpske milicije ubile najmanje 8000 muslimanskih muškaraca i dječaka. Oko 1.700 tijela i danas se vodi kao nestalo. Orić je pao na zemlju i zglumio da je mrtav za vrijeme masovnog strijeljanja, Čekao je noć među leševima i na kraju pobjegao kroz šumu.
Upoznao sam ga nedugo nakon bijega u julu 1995. godine, kada je bio iza kolutova bodljikave žice u kampu na aerodromu u Tuzli. Sada, 26 godina kasnije, Orić živi u blizini Sarajeva. Na nadlaktici ima tetovirane oznake 28. divizije bosanske vojske. Iz svog dvorišta Orić gleda na pravoslavno groblje. Selo koje sada naziva domom nekada su naseljavali Srbi. Orić, koji je u julu 1995. izgubio oca i brata trezveno gleda na novu bosansku stvarnost. "Želim da moje četvero djece ima mirne odnose sa Srbima," kaže, "ali rekao sam im: Ne zaboravite, nikad nas neće prestati mrziti."
Kad je Ratko Mladić, vrhovni komandant vojske bosanskih Srba, u Haagu 8. juna proglašen krivim za genocid, u istočnoj Bosni izvješeni su transparenti s natpisom: "Vi ste heroj Republike Srpske." Može li iko zaustaviti neumorne podjele i ratnohuškačke akcije u zemlji? Šta će biti sa Sarajevom, Jeruzalemom na Balkanu, sudbonosnim mjestom atentata 1914. godine koji je pokrenuo Prvi svjetski rat i ciljem 1.425-dnevne opsade srpskih trupa od aprila 1992.?
Haris Silajdžić sjedi u sobi za pušače hotela Europe, nedaleko od mjesta na kojem je ubijen austrijski prijestolonasljednik Franz Ferdinand. Naručuje jelo od riže kako bi iftario. Silajdžić, kozmopolitski 75-godišnji musliman, tečno govori engleski i arapski, a tokom opsade bio je državni premijer.
Kad smo se prvi put sreli, hladnog dana u novembru 1993., sjedio je napola smrznut i ljut u zgradi Predsjedništva dok su vani pucale granate. "Hoćemo li preživjeti, dobrim dijelom ovisi o nama Bosancima", rekao je tada Silajdžić, dodajući malo kasnije: "Naša civilizacija je propala." Danas, Silajdžić kaže da nema riječi kojima bi opisao "ovu mješavinu primitivizma i fašizma" koja je preplavila njegovu zemlju tijekom 1990-ih. "Ova je zemlja svojstveno utjelovljenje onoga što bi Evropa željela biti: pluralistička. Ali to je nasljeđe u opasnosti i mi ga moramo spasiti. "
Ono što nedostaje mnogima u ovoj vrlo krhkoj zemlji je priznanje uloge koju su igrali i nastavljaju igrati u tom neuspjehu. Moćni stranački vođa hrvatske populacije, na primjer, otvoreno zagovara odvajanje od saveza s Bošnjacima kao prethodnicu zbližavanju sa Zagrebom, hrvatskom maticom. Istodobno, Milorad Dodik poziva na ukidanje države. Član je tročlanog Predsjedništva i godinama je željeznom šakom vodio Republiku Srpsku. "Politička kriza neće nestati dok Bosna ne nestane", tvrdi on.
Nobelovac Ivo Andrić napisao je: "Pristalice tri glavne vjere, mrze se, od rođenja do smrti, besmisleno i duboko." Ovo je otkriće iznova i tragično potvrđeno na mostu izgrađenom u Višegradu, kojem je Andrić posvetio svoje najpoznatije djelo. U 2010. godini nekoliko kilometara nizvodno pronađeni su posmrtni ostaci stotina muslimana koje su ovdje ubili Srbi i bacili u Drinu. Među njima i kosti imama carske džamije.
Vodi iz Drine smijao se jednom, podrugljivo, budući nobelovac Peter Handke, nakon što se okupao na Drini 1996. godine, o onome što je vidio kao samo navodne zločina i mrtva tijela u rijeci u Višegradu. Handke se vratio u Višegrad krajem maja 2021. godine kako bi primio nagradu a višegradski Bošnjaci držali su se podalje od te farse.
Ono što austrijski pjesnik nije vidio u maju, jer nije bilo dovoljno vremena: dvije sačuvane ruševine kuća u gradu, u kojima je živo spaljeno više od 100 civila. I ono što Handke tamo također nije vidio, hotel Vilina Vlas, gdje gosti na terasi uz kahvu ili viski slušaju muziku iz jugoslavenskih vremena.
Prema istraživanju koje su proveli Ujedinjeni narodi, stotine žena silovane su u Vilinoj Vlasi tokom rata. Neke su nakon toga izvršili samoubistvo. Druge su ubijene. Danas hotel pripada Republici Srpskoj. Ima dobro posjećeni bazen od 200 kvadrata a hotel prihvaća bonove vrijedne 50 eura koje je izdalo republičko vodstvo za promicanje turizma.
Putovanje se nastavlja istočno od Drine do Srbije. Zemlje koju Aleksandar Vučić vodi željeznom šakom, čovjek koji se pridružio stranci Vojslava Šešelja dok je bio mlad, koji je obećao još 2007. da će uvijek postojati " sigurno utočište “za ratnog zločinca Ratka Mladića u Srbiji.
Vučić se optužbama o svojoj prošlosti voli suprotstaviti kontratužbama i novijim statistikama. "Mi Srbi naučili smo lekciju iz desetina hiljada smrtnih slučajeva u nekoliko ratova i iz ekmonomije potpuno uništene NATO bombama", kaže. "Naših posljednjih pet godina bilo je dobro, a naše su reforme bile uspješne: Imamo 72.000 zaposlenih u njemačkim firmama i dva i po puta više direktnih stranih ulaganja od Hrvatske. "
No, cijena je znatna, prema procjeni organizacije Freedom House koja se bavi ljudskim pravima. Pod Vučićem se, kaže se, Srbija razvila iz demokratije u hibridni režim u kojem se sve više infiltriraju i otimaju državne institucije. "Vučić ima dva lica", kaže opoziciona političarka Marinika Tepić. "Ponekad glumi pokornog slugu svojim inozemnim partnerima, a drugi put bijesnog koji koristi političke protivnike kao vreće za udaranje."
Za novinare je situacija sada "gora nego u doba Slobodana Miloševića, više se niko ne usuđuje otvoreno govoriti", kaže Milorad Ivanović, glavni urednik BIRN-a. "Vučić je savršen, zlonamjerni narcis. "
Vučić, koji u biti samostalno vodi Srbiju, voli se prodavati kao potporni stub u političkim strukturama balkanske regije. Šest republika, pet zemalja koje su bile dio Jugoslavije, plus Albanija okružene državama članicama EU-a nastoje pronaći svoje mjesto među blokovima moći. Smanjeni uticaj EU-a u ovoj srednjeevropskoj regiji potiče kineske, turske, ruske i arapske investitore da se probiju. "Ako EU postane slabija, i drugi će jačati", upozorava stručnjak za Balkan i bivši švedski premijer i ministar vanjskih poslova Carl Bildt. Anonimni stavovi koji kruže u Bruxellesu o mogućim promjenama granica na Balkanu "izuzetno su opasni i mogu izazvati rat" upozorava Miroslav Lajčak, specijalni izaslanik EU-a za dijalog između Srbije i Kosova.
O strahovima EU, slabo prikrivenim moralističkim ekonomskim interesima i polovičnim obećanjima malo ko zna koliko i Vučić, a malo je vještijih kada je u pitanju snalaženje u blokovima moći. Srbijanski predsjednik hvali "čelično tvrdo prijateljstvo" s Kinom, uzima milijarde kredita u Pekingu i hvali povezanost svoje zemlje s Rusijom, njenim pravoslavnim bratom, a istodobno se ne umara proglašavanjem pristupanja EU kao glavnim srbijanskim ciljem. "U Bruxellesu su zabrinuti zbog naših kineskih kontakata, ali još uvijek smo na putu ka EU", kaže Vučić.
Srbija dijeli granicu s tržištem EU-a i njegovih gotovo pola milijarde potrošača, ali na svoje ulagače ne primjenjuje stroge standarde Bruxellesa. Infrastrukturni projekti poput mostova, autocesta i željezničkih veza pokreću se s milijardama zajmova iz Kine i s kineskim radnicima. Kineski veto na napore za priznavanje Kosova u Vijeću sigurnosti UN-a Vučić je javno predočio kao daljnji dokaz prijateljstva kineskih komunista sa srpskim narodom.
Postoje neke naznake da bi srpski čelnik bio spreman žrtvovati Kosovo, na primjer za zamjenu teritorija ili određeni datum za pristupanje Srbije EU. Ali predsjednik to neće priznati. Bilo u razgovoru kraj bazena u vladinoj rezidenciji Bokeljka ili na ručku na periferiji Niša. Vučić ostaje Vučić. "O tome ne mogu razgovarati", kaže on. "Samo mogu reći ovo: Ne trebaju nam novi ratovi."
Opasnost čak i samo razgovora o promjeni granica opipljiva je na područjima naseljenim Albancima. "Ovdje su već postojale tendencije oživljavanja naše pobunjeničke vojske", kaže Shqiprim Arifi, dugogodišnji gradonačelnik albanskog uporišta Preševo, koje se još uvijek nalazi na teritoriji Srbije. Zalaže se za odvajanje albanskih zajednica od Srbije i njihovo ujedinjenje s Kosovom, ali bez daljnjih teritorijalnih zamjena. "Velika Albanija moći će postojati samo unutar EU-a", kaže on.
Nebrojene zastave s crnim dvoglavim orlom na crvenoj pozadini vidljiove su u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu i svjedoče o snažnoj čežnji Albanaca rasutih po mnogim zemljama da formiraju vlastitu državu.
Dva kontejnera nalaze se usred šume nekoliko kilometara od Preševa. Na prvom Srbin provjerava pasoše, iako iz srpske perspektive to zapravo uopće nije granica. U limenoj kolibi iza nje, Albanka provjerava papire za ulazak na Kosovo. Jednostrana deklaracija o otcjepljenju pokrajine 2008. bila je reakcija na dugogodišnje ugnjetavanje albanskog stanovništva iz Beograda.
Od završetka rata na Kosovu 1999. godine, oko 100 000 Srba koji su ostali u regiji živjeli su uglavnom izolirani od Albanaca. To je posebno vidljivo u gradu Mitrovici koji je podijeljen rijekom Ibar.
U srpskom sjevernom dijelu grada novinarka Tatjana Lazarević kuka "uznemirujuće vijesti s obje strane rijeke, ekstremne nacionalističke narative", posebno otkako je nova kosovska vladajuća klasa preuzela dužnost u glavnom gradu Prištini, s premijerom Albinom Kurtijem i predsjednikom Vjosom Osmanijem. Ali Osmani, koji je rođen na južnoj strani grada, stvari vidi drugačije.
Taj 39-godišnji advokat bira jasne riječi u predsjedničkoj palati u Prištini. "Srbija se nije bavila zločinima koje je počinio Miloševićev režim", kaže Osmani. "Namjerno koristim izraz genocid za ono što se dogodilo na Kosovu, odnosi se na namjeru zemlje da zbriše cijelu naciju." Tvrdi da bi Vučić trebao primijeniti ono što je bivši njemački kancelar Willy Brandt uradio u Varšavskom getu nakon rata. "Brandt je jednom rekao da biste trebali kleknuti kad nemate riječi. Na koljena, to je upravo ono što očekujemo od Srbije."
Nacionalne granice sve su manje i manje važne za Albance, ali podjele unutar postaju sve čvršće, čak i u sjevernoj Makedoniji, na južnom rubu bivše Jugoslavije. Otkako je rat ovdje završio 2001. godine, slavenska većina živjela je uglavnom izolirano od Albanaca, čak i u glavnom gradu Skoplju, iako Albanci čine četvrtinu dvomilionskog stanovništva. Svako se nastanio u svom dijelu grada, sa svojim pogledom na historiju.
Gore u planinskim selima na granici s Kosovom Albanci su se uvijek držali za sebe. Kad prvi put nakon puno godina sretnem Alija Ahmetija, nekada tajnog vođu pobunjenika na konjima, a danas šefa najutjecajnije albanske stranke, čini mi se mirnijim nego ikad. Govori o svojoj nadi u ponudu EU, o dužnosti etničkih grupa da se pomire i teže mirnom suživotu.
"Čak i kao studentski vođa na protestima 1981., godinu dana nakon Titove smrti", kaže Ahmeti, predviđao je da će kraj Jugoslavije jednog dana zapečatiti tenkovi njene vlastite Narodne armije. U podnožju planine Šar, gdje Ahmeti danas živi, malo je toga što nas podsjeća na Jugoslaviju, na socijalističku utopiju bratstva i bratstva nakon 30 godina. Jedina iznimka je najviša planina u lancu. I dalje nosi svoje staro ime: Titov vrh.
