Mnogi gradovi svijeta imaju dugu historiju udomljavanja izbjeglica, ali niti jedan grad nije poput Bejruta. Prije stotinu godina, prvo su u ovaj grad došli Armenci. U to vrijeme Sirija i Liban bili su poželjna odredišta. U Bejrut su nakon toga stizali Albanci, Palestinci, Iračani, Sudanci i, konačno, Sirijci. Svi su oni došli u Bejrut kao izbjeglice. Došli su i Libanci iz ruralnih područja zemlje, raseljeni ratovima i stalnim sukobima. Mjesta gdje su se naselili, jer su ovom gradu mnogi ostali, postala su dio onoga što Bejrut danas čini gradom.

Armenci su se naselili na istočnim rubovima grada. U dijelu koji se zove Bourj Hammoud. Nedaleko je od grada Šatila, blizu ceste koja vodi do aerodroma, osnovana kao jedan od izbjegličkih logora za Palestince. Šatila je danas gradić poput Bourj Hammouda. Isprva su tu postavljene jednostavne nastambe koje su gradile humanitarne organizacije. Nakon toga, ljudi su sami počeli sebi graditi stanove.

No, za razliku od Bourj Hammouda, koji je sada gradska općina, Šatila nikada nije postala zvaničan dio Bejruta. Armenci su dobijali libansko državljanstvo još od dvadesetih godina. Palestincima to nije dopušteno. Ne mogu posjedovati ni imovinu izvan kampa niti dobiti posao pod istim uvjetima kao Libanci. Blizu Šatile je Sabra. Ona je danas i velika pijaca poljoprivrednih proizvoda na kojoj se snabdijevaju siromašne porodice iz svih dijelova Bejruta.

SHARONOVA ODGOVORNOST

Šatila je mjesto na kojem je 1982. godine počinjen jedan od najtežih zločina u historiji ovog dijela svijeta za koji niko nikada nije odgovarao. U septembru 1982. godine ubijen je libanski predsjednik Bešir Gemajel, bivši šef tamošnje kršćanske desničarske milicije. Dva mjeseca ranije došao je na čelo države uz veliki pritisak Izraela, koji je ranije okupirao Liban. Izraelska vojska iskoristila je ubistvo kako bi ušla u zapadni Bejrut, tvrdeći da želi “spriječiti prolijevanje krvi i osvetu” te riješiti pitanje “2.000 terorista” koji su se navodno skrivali u logoru.

Uvečer 16. septembra 1982. godine kršćanska milicija, uz pomoć izraelske vojske, ušla je u Sabru i Šatilu. Tokom tri dana oni su masakrirali koga su stigli, a izraelska vojska, koja je bila razmještena oko logora, u kojima je tada živjelo oko 8.000 izbjeglica, nije reagirala. U masakru je ubijeno između 800 i 3.500 civila. Tadašnji vođa izraelske opozicione radničke partije Shimon Peres upitao je u Parlamentu Izraela s govornice premijera i ministra odbrane: “Ko je imao tako glupu ideju da u potragu za teroristima u izbjegličkom centru pošalje falangiste? Imate li odgovor na ovo pitanje, gospodine Sharon?”

Službena istraga Izraela zaključila je 1983. godine da je tadašnji ministar odbrane Ariel Sharon imao “ličnu i indirektnu odgovornost” za masakre, prebacujući mu da nije učinio ništa da predvidi ili spriječi ubistva. Sharon je u februaru 1983. godine bio prisiljen dati ostavku, ali se ubrzo vratio u Vladu kao ministar bez portfelja. Direktna odgovornost za masakre prebačena je na šefa obavještajne službe libanske milicije Elija Hobeika.

Sharon je izgubio ministarsku poziciju, ali je kasnije postao premijer. Elie Hobeika, čelnik libanske kršćanske milicije koji je predvodio ubice, i sam je ubijen u istočnom Bejrutu. Njegovi prijatelji tvrde da ga je ubio Izrael. Hobeika je ubijen 2002. godine, nakon što je najavio da će pred belgijskim sudom “sve ispričati” o zločinu u kampovima Sabra i Šatila. Neki od zapadnih novinara koji su ušli u logore trećeg dana, posljednjeg dana masakra, još se dobro sjećaju viđenog.

“Sjećam se starca u pidžami koji je ležao na leđima na glavnoj ulici, dvije žene i dječaka pokraj mrtvog konja, privatne kuće u kojoj sam se skrivao od ubica sa svojim kolegom kada smo u njoj pronašli mrtvu mladu ženu kako leži u dvorištu pored nas. Neke su žene bile silovane prije ubistva. Rojevi muha, miris raspadanja. Ove stvari ostaju u sjećanju”, napisao je na obljetnicu masakra novinar britanskog Independenta Robert Fisk, koji je među prvima stigao na poprište.

Khaled Abu Noor bio je tinejdžer kada su kršćanski falangisti upali u Sabru i Šatilu. “Ono što svi danas osjećamo je depresija”, rekao je. “Tražili smo pravdu, međunarodna suđenja, ali ništa se od toga nije dogodilo. Niko nije bio odgovoran, niko nije izveden pred lice pravde, pa smo morali i dalje trpjeti zločine u kampovima. Zbog toga je Izrael i mogao pobiti toliko Palestinaca u Gazi 2008. godine. Da je došlo do suđenja za ono što se ovdje dogodilo prije 1982. godine, ne bi se desila ubistva u Gazi.” Niti jedan zapadni vođa nije se nikada usudio posjetiti masovne grobnice Sabre i Šatile. Isto tako, za 30 godina nijedan arapski lider nije došao posjetiti mezare ubijenih.