Jednog sparnog julskog popodneva u Dubici, na Uni, u godini 1314, ugarski i hrvatski poglavar Reda svetog Ivana Jerusalemskog fratar Loketus umače guščije pero u tintu i potpisuje ugovor o prodaji imanja Gošće u Vodičevu kod Dobrlina. Pušući u svježi trag tinte, prvi put čita dokument koji je sastavio njegov vjerni sekretar, potpuno nesvjestan da će taj komad pergamene nadživjeti i njega i njegove sinove i cijelo potomstvo i kroz narednih sedam stotina godina postati vredniji od suhog zlata, a njegovo beznačajno ime upisati u historiju triju država – Mađarske, Hrvatske i Bosne – zauvijek.

U tom trenutku ništa mu nije važno do da provjeri da kojim slučajem nije zaboravio spomenuti “proceptora” Ivana u Gori i “proceptora” fra Andriju Gualjeromija u Hresnu. Nije zaboravio. Taj nikada ništa ne zaboravlja. Tako je revnostan taj njegov sekretar i takvim je krasopisom i tako slikovito, za svaku pohvalu, sročio taj dokument da mu on ne nalazi ni jedne zamjerke i čak se, evo, ovdje potvrđuje da je i Hresno, imanje pod Petrovom gorom, s obiju strana Gline pripadalo križarima svetog Ivana.

Da bi potkrijepio ovu tvrdnju i da ne bi ostalo nikakve sumnje pri ovakvim preciznim poslovima, fratar Loketus prihvata se zvona na stolu i, gledajući ravno u lice fra Andrije, koji zasigurno nije vidio najstarije povelje i darodavnice koje u svojim arhivima čuvaju hrvatski pripadnici njihova reda, ništa manje važni od onih italijanskih, začandrka s njim i zovne sekretara. Kad se ovaj pojavi, fra Loketus mu, naglašavajući svaku riječ, ište da donese onu listinu iz 1209. godine kojom kralj Andrija II potvrđuje da je imanje “Cresseno”, sa županijom gorskom i mnogim drugim imanjima, darovao u korištenje hrvatskim templarima.

Povelja kojom se fra Loketus diči pred fra Andrijom u Dubici pojavljuje se pet stotina sedamdeset dvije godine poslije u ostatku arhive Babonića-Blagajskih. Nju posljednji potomak ove čuvene velikaške porodice grof Ludovik Blagaj, vlastelin u Boštajnu u Kranjskoj, šalje u Zagreb povjesničaru Radoslavu Lopašiću, koji u to vrijeme skuplja građu za knjigu Bihaćka krajina. Babonići-Blagajski vladali su mnogim posjedima i gradovima između Une i Korane sve dok Osmanlije ne zauzeše ovaj kraj, ali, koliko to barem historija zna, nikada nisu bili vlasnici ni imanja ni grada Hresna, izgrađenog na desnoj obali Gline, pa nije jasno kako je ova povelja dospjela u njihov arhiv.

Trideset osam godina prije svečanog potpisivanja kupoprodajnog ugovora nad Unom, nad jednom daleko većom i značajnijom rijekom, sekretar jednog od najpoznatijih evropskih kraljeva iza škripe svoga pera ostavlja ime Hresno. Piše on “de Resnek”, pod slavenski, onako kako ga zovu s one strane granice, Hrvati, Resno, sasvim razumljivo i bez i tračka sumnje da ipak ne bi možda moglo biti riječi o ovom Hresnom na rijeci Glini pored Velike Kladuše, nad samom granicom, na bosanskoj strani. Tada kralj Bela IV izdaje povelju kojom potvrđuje da je za vijeke vjekova poklonio hrabroj braći Kreščićima, svoj trojici, i Kreči i Krupiši i Raki, plemićima i kraljevskim dvorjanicima koji mu spasiše glavu pred najezdom Tatara, zemlje koje se otad imaju zvati Kreščićke i na kojima će njihovi potomci podići gradove Podzvizd i Vrnograč. Belina povelja prostrano kreščićko imanje smješta oko Topuskog, blizu plemena Žalačkog pod Petrovom gorom, tik do zemalja plemena Hresanskog.

Sto četrdeset pet godina nakon što je fra Loketus prodao Gošću, pri čemu mu je jedan od svjedoka bio kolega fra Andrija Gualjeromi od Hresna, pojavljuje se međašni list koji tačno ocrtava granice imanja hresanskog. Molbu da mu se precizno ocrtaju hresanski posjedi podnio je Toma prior Vranski. O važnosti ove molbe, ali i samog hresanskog imanja, a možda ponešto i o silovitosti razmirica koje su crkveni ljudi vodili sa svojim susjedima, govori podatak da je kao svjedok valjanosti iscrtanih međa, skupa sa svojim službenicima i crtačima, i kao potpisnik međašnog lista, iz Kralja kod Bihaća lično došao velmoža Petar Kobasić, a iz Zagreba kanonik gradski Stjepan. Jesu li se to Kobasići, vladari Brekovice, poznati po svojoj lakomosti na imanja i zemlje slabašnih, pa i na one crkvene, pomamili i za zemljama hresanskim? To pitanje, barem za sada, ostaje bez odgovora.  

Ali, ako se razmotre prilike iz doba kada su Osmanlije počele udarati na krajeve između Korane i Une, odgovor na prethodno pitanje, čini se, nameće se sam. Oni historičari koji su cijelog života preturali po dokumentima ostalim iz tog doba kazuju da su u to vrijeme, prije nego će početi da padaju same utvrde, najviše stradala imanja viteških redova i manastira. I ne samo od Osmanlija već i od domaćih plemenitaških porodica i njihovih nezaježljivih prvaka. Kako je gotovo stogodišnja bitka za ove gradove odmicala dublje u historijsko tkivo, tako su plemići postajali sve siromašniji, a mnogi izgubiše cijela imanja i najtvrđe utvrde nakon pada Knina, Krbave i Like u osmanske ruke. Oni se tada okomiše na posjede slabijih plemića i na crkvena imanja koja u početku dobivahu da naplate iz njih ratne troškove, a na kraju ih potpuno prisvojiše.

Naravno, ni Topuska opatija ne bi pošteđena sveopće otimačine. “Za turskih provala zavlada pravo razsulo u bogatoj opatiji topuskoj i na imanji vitezova sv. Ivana.” Kažu da su pripadnici reda sv. Ivana nekako i držali imanja na okupu dok je bio živ čuveni biskup Petar Berislavić, koji je i sam bio prinuđen da grad na Petrovoj gori preda Frankopanima, a grad Hresno, s cijelim imanjem, da založi Ivanu Križaniću, kapetanu tvrđave na Klisu ponad Splita, kako bi se iz prihoda podmirila “tražbina od 1.000 forinti na kapetanskoj plaći”. Ali, 1519. godine, kada biskup Berislavić pogibe u bici protiv Osmanlija kod Korenice i tijelo mu snesoše u Bihać, i ne ohladi se u grobu, a poče bespoštedno čeputanje posjeda koje je do tada štitio snagom svoje harizme. Ostavši bez imanja i grada Nebluja između Bihaća i Korenice, po kojem se svi Križanići pisahu do tada Neblujski, Ivan Križanić potpuno zavlada Hresnom i poče se zvati Ivan od Hresna i naposljetku Ivan Hresanski.

Uskoro se pokaza da tuđa nevolja nikom ne može biti sestra. Ne prođe ni punih trideset godina a na ovom svijetu ne ostade niko ko bi se imao zvati Hresanski. Cijela porodica izumrije s Ivanovim sinom Stjepanom.

Iako je, onakav vispren i poduzetan i pun stvaralačke energije, potpuno obnovio imanje i podigao takve vinograde da im i Dalmatinci zaviđahu, te je s njih vozio vina čak na budimski dvor, iako umrije mlad i u naponu snage, kada već svi u polušapatu govorahu da im je Bog poslao čovjeka koji će znati odbraniti posjed i grad od janjičara i s velikom strepnjom svakodnevno pogledaše krišom na trbuh njegove supruge Ane očekujući nasljednika, ipak ga ne oplakivahu dugo. Nisu ispili ni preostalo vino u hresanskim podrumima a već ga potpuno zaboraviše.

Već druge godine, ne iznijevši ni crninu kako je Bog zapovjedio, njegova udovica se preuda. Svojom udajom izazva pravu salvu čuđenja: samo mjesec prije nego će ponovo lice prekriti nevjestinskim velom potvrdila je ona pred zagrebačkim kaptolom ugovor koji je godinu ranije, netom nakon muževe smrti, potpisala s Gašparom Šubićem Peranskim, plemićem oženjenim kćerkom njenog punca Ivana Križanića, sestrom njenog muža Stjepana, njenom zaovom Katicom. Po salonima plemenitaških dvora iščuđivali su se osobito tome što je u ugovoru pisanom glagoljicom, na maternjem jeziku, stajalo da “jednu polovinu Hresna može Ana uživati dok je udovica, a ako bi se pak opet udala, da ima svoj dio Hresna ustupiti rodjaku, pridržavši samo kao svoju vlasnost imanje Zamršje i vinograd u Svinjaku”. Među plemenitaškim ženama i udavačama tih mjeseci kružilo je samo jedno ime – Ivan Ajtić. Svaka je htjela da vidi lice i stas i da premjeri manire takvog muža koji je sposoban ženi, povrh svega udovici, zavrtjeti pamet do te mjere da se odrekne cijelog bogatstva, a one koje su ga imale prilike vidjeti govorahu im da bi isto učinile kao i Ana Križanićka i da im pored onakvog muškarca ništa na svijetu ne treba do dobar vinograd, kao onaj Stjepanov u Svinjaku, i da se cijelog života ne trijezne i ne izlaze iz postelje.

Već za koji mjesec, a da se sva ona ogovaranja po hrvatskim salonima još i ne stišaše, pokaza Ivan Ajtić da je i mudar barem onoliko koliko i lijep. Nije taj imao namjeru provesti ostatak svog života opijen vinom sa Stjepanovog vinograda u zagrljaju njegove udovice, niti je do tad besposleno sjedio u svojoj utvrdi na potoku Buzetu pored Topuskog. Skovao je taj plan, čiji se tajanstveni konci pred očima salonske javnosti počeše razmotavati prije nego je na red za ogovaranje došla priča o medenom mjesecu mladih supružnika Ajtića. Ishodi on u kralja Ferdinanda privolu da mu žena Ana može pridržati dio Križanićevih dobara i “dade se svečano uvesti u uživanje Hresna”, i po kraljevskom i po kaptolskom povjereniku.

Sve uši sad su bile uprte prema Perni. Očekivao se odgovor Šubića Peranskih, za koje se kazivalo da su makar po tankoj liniji potomci Hrvoja Vukčića Hrvatinića, vojvode bosanskog i hercega splitskog, i da im je zbog toga krv vrela kao usključala komina. Ali ne bi silovitog odgovora i ne potegnu se mač. Gašpar Peranski odgovori mudro. On se osloni na svoje moćne rođake Zrinske. Budući da je bio kapetan u službi bana Nikole Zrinskog, ovaj se sasvim zauze za njegovu pravicu. Potegnu Nikola skroz do Praga, zlatnog, kako su ga tada zvali, i kod kralja Ferdinanda isposlova posebnu povelju. Njome zalaže Hresno Gašparu Šubiću Peranskom na ime 1.000 forinti kapetanske plate. I Gašpar Peranski bude uveden u posjed svečano, i po kraljevskom i po kaptolskom povjereniku, ali, za razliku od njegovog takmaca, podrža ga sva obližnja vlastela, i Farkašići, i Babonožići, i Grabusi, i Zlatinčići, i Dubovci, i Kralići...

Pred tom silom Ajtići se povukoše podvijena repa. Ali niko ne povjerova da će sasvim mirovati. Zato Gašpar pokloni svome imenjaku i zetu Gašparu Kobasiću od Brekovice, mužu svoje kćerke Barbare, “dvadeset i pet kmetskih selišta u Ponikvah, u kotaru grada Hresna”, i tako sasvim u svojoj vlasti učvrsti grad i imanje koje je nekada pripadalo templarima. Ali, već je bila godina 1556. i osmanska je vojska uveliko harala lijevom obalom Une, a prvi gradovi već bijahu u njihovim rukama. Ajtićima njihova imanja, kao i mnogim drugim plemenitašima u to doba, bijahu već samo teret i mučiše muku kako da ih uzdrže i nađu nekog ko će ih spasiti od osmanske najezde. S druge strane, njihovi zakleti protivnici Peranski, braća Ivan i Stjepan, Gašparovi sinovi, braniše grad od janjičara istom onom upornošću kojom ga je njihov otac pridobio. Kažu da je čak i čuveni Ferhat-paša Sokolović opsjedao Hresno u istoj godini kada je zauzeo Bužim, i Cazin, i Mutnik, i Šturlić, i Vrnograč, i sve dokle pogled ljudski doseže, pod Petrovom gorom i na obje obale Gline, bilo je spepeljeno, ali ni takav vojskovođa na mogaše iz ruku Stjepanovih i Ivanovih oteti Hresno.

Branili su ga sve do 1584, kada ratno vijeće donese odluku da ga više ni vile ne mogu odbraniti i da se ima porušiti. Pa i tad ni Stjepan ni Ivan ne imadoše srca da razruše grad za kojeg se njihov otac zalagao cijelim svojim životom i koji ih je podsjećao na vitezove templare. Iz dana u dan odgađaše rušenje i ko zna dokle bi tako da ga Osmanlije ne zapališe jedne julske večeri kada ognjene lopte iz katapulta zaparaše nebom kao usijane komete. Otad tvrde hresanske zidine odupirahu se jedino vremenu, u vječitoj bici koju još niko, i ništa, ni živ stvor, ni nepokretna stvar, pa ni kamen, nije uspio preokrenuti u svoju korist. 

Od Hresna danas nije ostao ni kamen na kamenu i niko ne zna gdje se djenuo grad. Ovdje, ponad Ponikava, sela koje se još u srednjevjekovnim poveljama spominje kao prostor u vlasništvu grada hresanskog, na strmom uzvišenju koje zovu Hresno, obilježenom kao moguća lokacija ovog drevnog grada, možete lutati satima a da ne nađete ništa izuzev škrtih ostataka moguće građevine – možda nekadašnjeg franjevačkog samostana, ili crkve, ko zna čega. Drugi kažu da je bio s druge strane, ondje gdje se ispod okomitih hridi protegla rijeka Glina, koja međi Bosnu s Hrvatskom, tačno ondje gdje se jedno brdo odvojilo od ostatka hresanske hridi i koje zovu Gradina. Ali i ondje, kao i nad cijelim hresanskim područjem, visi tek legenda o tajanstvenim pećinama u kojima vječni počinak nađe obezglavljeni junak Mujo Hrnjica. Ovdje, u Krajini, niko još nije uspio razmrsiti klupko u koje su se zauvijek spleli stvarnost i predanje.

Ni historiji na kraju ne preostade ništa drugo nego da zamrsi svoje češlje u gusto spletene pletenice krajiških legendi. Tako ni historičaru Salihu Sidkiju Muvekkitu, dok piše o pogibiji Mustafe Turčalovića, koji bi mogao biti historijski pandan u legendu zarobljenog Muje Hrnjice, ništa drugo ne preostaje nego da se uputi opasnim grebenom narodnih predanja. Piše on ovako: “Meho Katarica, koji iz hrišćanstva pređe u islam, bio je Mujin brat po mlijeku, a u potajici bijaše on njegov najveći neprijatelj. Kada je uhvatio dobru zgodu, upita on Muju: ‘U čemu je tajna, Boga ti, Mustafa, da u ovoliko bojeva ti ne pogibe, a nikada nisi bio ni ranjen?’ Mujo mu odgovori: ‘Meni olovo ne može ništa. Jedino da me pogodi zrno izliveno od dva dirhema zlata.’ Taj prokleti Meho u jednom klancu koji vodi tvrđavi Podzvizd, u planini Risnu, na samoj granici Bosne, u kadiliku Cazinu, napravi zasjedu, napuni pušku zlatnim mecima i ubi Muju.”

Kako se na Krajini legende teško zaustavljaju i izviru jedna iz druge, tako i ovu narod nastavi pričom kako je Meho Katarica tada odsjekao glavu Muji Hrnjici i odnio je u Karlovac da je pokaže svojim nalogodavcima, a Mujino tijelo, bojeći se osvete, skloni u jednu pećinu, ovdje u brdima “Risna”. Kazuje narod da u toj pećini kojoj niko nema pristupa Mujo Hrnjica leži na kamenom stolu koji mu istesaše vile i čeka da mu vrate glavu iz Karlovca i da će ležati ondje sve dok se s očima svojim nanovo ne sastavi. I živ je, jer mu krv ne prestaje teći i svakih pedeset godina njome napuni punu pećinsku dvoranu i tada se krv mora izliti. Zato se, vele, u Krajini svakih pola stoljeća mora zametnuti neka veća kavga ili rat, mora se pustiti krv. I tako će biti sve dok se glava Hrnjičina ne sastavi s njegovim tijelom, a ako se to ne desi, pratit će to prokletstvo Krajišnike do vječnosti.

Njiše se ova legenda nad naseljem Hresno, dok razočarani tragaoci za izgubljenim gradom stoje tačno ponad mjesta gdje se rijeka Kladušnica ulijeva u Glinu. Tu, na uzvišenju na desnoj obali, dakle, na bosanskoj strani posljednji put viđen je templarski grad, ili ono što od njega bijaše ostalo. “Kad se od bivšeg raštela Maljevca putuje cestom kordunskom u Topusko, dodje se za pola sata, prešav preko rieke Gline, na tačku, gdje se izmedju ogranaka Petrove gore i obližnjih brda u bosanskoj Hrvatskoj uz rieku Glinu otvara prostrana dolina i tu se na bosanskoj strani, na kojoj ima mnogo manje ravnice, vide pod šiljastim brdom, pokritim nizkom šumom, u polju ogromne razvaline grada i mjesta Resna ili Hresna (Hresne), kako tamošnji muhamedovci izgovaraju.

Podor nekadašnje župne crkve sv. Ivana, koju već Ivan arcidjakon god. 1334. spominje, stoji na rečenom obližnjem šiljastom brdu, a u zidinah raspoznavaju se još dvoja vrata, glavna i pobočna, svetište i oltar. Manje se može raspoznati osnova i lik grada i mjesta, jer je tu sve razvaljeno i silna gromača kamenja stoji. Opaža se ipak da je grad imao više kula i da je bio opasan platnom. Sa lievom obalom Gline na hrvatskoj strani, na kojoj je ravnica zvana Resne bare, od jamačno sto jutara, ponajviše livada, skopčano je bilo Hresno mostom, od kojeg se vide još i sada u rieci Glini drveni stupovi”, tako, napuštajući Cazinsku krajinu i Bosnu, zapisa smjerni Radoslav Lopašić prije 130 godina.