Pablo Neruda, koji je rođen na današnji dan 1904. godine, jedan je od najpoznatijih čileanskih pjesnika, ali je također bio poznat i po svojom diplomatskoj te političkoj karijeri. Rođeno ime mu je Ricardo Eliécer Neftalí Reyes Basoalto, ali ga svijet poznaje pod pseudonimom koji je uzeo po češkom piscu Janu Nerudi.

Neruda je rođen u Parralu, u Čileu, a već se kao desetogodišnjak predstavlja kao pjesnik. S 13 godina objavio je svoje prvo djelo, esej "Entuzijazam i ustrajnost", koji je objavljen u lokalnim novinama. Od tog momenta se intenzivnije posvećuje književnom radu, tj. nastavlja objavljivati u lokalnim listovima pod imenom Neftaly Reyes.

Sa 16 godina seli se u Santiago, gdje počinje studij francuskog jezika. Želio je postati učitelj, ali ubrzo shvata da to nije za njega te se maksimalno posvećuje pisanju. Godine 1923. objavljuje zbirku pjesama "Knjiga sumraka", a već naredne godine jednu od svojih najpoznatijih zbirki pjesama "Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna pjesma očaja". Obje knjige bivaju dobro prihvaćene među publikom i kritikom te prevođene na mnoge svjetske jezike iako su bile u najmanju ruku kontroverzne zbog erotskih lirskih slika.

S obzirom na to da je život pisca dosta nesiguran kako sad tako i u ono vrijeme, Neruda se stalno seljaka s ciljem osiguravanja kakve-takve egzistencije. Boravio je u Burmi, New Delhiju, Javi i u Singapuru, gdje eksperimentira s različitim pjesničkim formatima. Sva njegova putovanja kasnije su objedinjena u dvotomnoj zbirki "Rezidencija na Zemlji".

Pri povratku u zemlju porijekla Neruda se ubrzo probija u svijetu diplomatije te svoj diplomatski staž počinje raditi najprije u Buenos Airesu, a kasnije i u Barceloni i Madridu. U Španiji upoznaje svoje umjetničke srodne duše, pjesnika Federica Garciju Lorcu te slikara Salvadora Dalija, s kojima provodi dosta vremena.

Kada je izbio Španski građanski rat 1936. godine, Pablo Neruda se prvi put uključuje u politiku. Postaje komunist i pobornik ekstremno lijevih ideja, što je indirektno bilo razlogom smaknuća njegovog velikog prijatelja Lorce. Stavlja se na stranu Španske Republike te na račun toga 1938. godine objavljuje novu zbirku koju je nazvao "Španija u mom srcu". Iako je okončan i Drugi svjetski rat, ovaj književnik se ne odlučuje vratiti u Čile zbog straha od hapšenje i u konačnici smaknuća. Tek iz ilegale izlazi 1952. godine, kada se i vraća u svoju domovinu.

Uprkos živopisnom političkom angažmanu, koji je na trenutke znao biti i veoma opasan po njega, Neruda ne prestaje pisati. Zbog svoje cjelokupne bibliografije biva nagrađen Nobelovom nagradom za književnost 1971. godine. Umire dvije godine kasnije u Santiagu.

Također, valja istaći da se na ovim prostorima nedavno pojavila i autobiografija Pabla Nerude koja je nazvana "Priznajem da sam živio". U njoj se ovaj pjesnik osjeti kao fizički topla, delikatna i emotivna ličnost, ali i političar, borac za pravdu, čovjek od akcije i ljubavi, čiji je život bio i jedna velika erotska odiseja.

Kako piše u ovom djelu, Staljin ga je neizmjerno poštovao i divio se njegovu talentu. Kada je umro ovaj komunistički diktaktor, Neruda je napisao kako je "u znak poštovanja i snijeg prestao padati". Međutim, kasnije se, nakon 20. kongresa Komunističke partije SSSR-a, teško razočarao i pokajao, ali je ipak ostao ljevičar.

Na osnovu lika Pabla Nerude snimljen je i film "Il Postino", što u prijevodu znači "Poštar", koji prati fikcijsku priču o ovom pjesniku koji lokalnom poštaru prenosi ljubav prema poeziji.