Neka nova Crna Gora

Što je sklono padu, jednom mora pasti. Milo Đukanović je mogao da se povuče neporažen, ali nije htio da izbjegne obračun protiv udruženih protivnika. Rizikovao je sve, i politički je, izgleda, izgubio sve. Ipak, odlazi sa mjesta predsjednika uz državničku čestitku protivniku i uzdignutog čela. Što je nekada, u onoj Crnoj Gori koja drži do morala, značilo mnogo; bila je neka vrsta viteškog kodeksa da se ne uzmakne pred protivnikom, ali i da se prihvati poraz.

No, ovo je nova Crna Gora na koju se, je li, moramo navići. Viđelo se to i u neđelju veče: Jakova Milatovića, novog pobjednika, slavili su svi oni koji su se do juče javno obračunavali sa njim ili su ga ogovarali i kezili mu se iza leđa. U vremenu koje slijedi isti ti ljudi će progutati vlastite riječi, stojaće mu uz skute, dok očekuju mrvice sa stola. Tako udvorički i tako često ovđe.

E, da. Sad će se već brojni analitičari i propagandisti ,,srpsko-ruskog sveta“ utrkivati da objasne kako je ,,car go“, kako su kriminal i korupcija bili ključ pada; ponavljaće se narativ i da je klica poraza u bahatosti i nepotizmu trodecenijske vladavine, u dugogodišnjem šurovanju sa Crkvom Srbije, u nedostatku državničke vizije...

U tome ima zrna istine. Samo, važno je ko to govori. Danas verglaju mnogi od onih koji su, koliko juče, kusali sa istog korita iste vlasti, dok im nije ponuđeno drugo, beogradsko-moskovsko korito. Ima tu i onih ,,nezadovoljnika“ koji su prvi milion zaradili baš u doba Đukanovića; medijskih mogula, a ruskih ,,spavača“, koje je isti Đukanović pomogao da stvore imperiju sve dok su trgovali prioritetnim dionicama ,,naše banke“; ima tu i bivših udvorica, suđenih i nesuđenih ambasadorki i otpravnika poslova, novinara, kao i pjesnika koji su dobijali nagrade iz ruku ,,diktatora“... Zakonomjerno: i bezbroj onih bezimenih aparatčika koji su promijenili stranu ili pak znamenitih depeesovskih biznismena koji su se poklonili novom talasu ,,mladih, lijepih i pametnih“.

Ne fali Crnoj Gori nikada Janka Vukotića, imamo ih i za izvoz. Samo što su Beogradu sada važniji da ostanu ovđe, da razgrade to što se još ima razgraditi. Sindrom Kralja Nikole, inovirana verzija.

I u svim tim ,,britkim“ analizama zaboraviće se prava strana istorije. Ono kada je jedinstveni DPS, Milov i Momov, a bogme i Peđin, bio uslužni servis za velikosrpski projekat tokom vremena raspada SFRJ i razaranja Bosne; kada je cvjetao šverc kopnom, morem, jezerom (sjećate se Ćakija Lekića i Momira Bulatovića u Tirani na dogovoru sa Saljijem Berišom oko šverca nafte preko Skadarskog jezera?); kad je ono jedinstveni DPS bio ,,so soli srpske soli“...

E, baš tada je DPS osvajao apsolutnu vlast, na svakim izborima, počev od devedesetih. Tada su, izgleda, korupcija, šverc i kriminal bili poželjni, samo kad je uz amin Crkve Srbije i Beograda.

A onda su mnogi otpadnici od Đukanovićevog DPS-a, koji se suprotstavio Miloševiću, ubrzano stvarali nove stranke, nove pokrete zaklete na istu vjernost Beogradu. I danas dočekali, poslije puno poraza, svojih pet minuta. Da smijene Đukanovićevu vlast, a u stvari, da obave zadatak zatiranja Crne Gore.

Da - vlast kvari. Da - dugotrajna vlast dugoročno kvari. Ali, osim prvobitnog grijeha što nije mijenjao neke ljude oko sebe, Đukanović u neđelju nije izgubio zato što je ostao onaj isti iz devedesetih - već zato što se mijenjao. I što je, vremenom - počev od rata sa Miloševićem, puta ka obnovi nezavisnosti, prihvatanja izbjeglica i nevoljnika svih vjera i nacija za vrijeme pogroma na Kosovu - hrabro i protiv sile Beograda okrenuo državu u pravcu Evrope. Mijenjao se sam ali, sa građanima lojalnim državi, stvarao i novu Crnu Goru.

Milo Đukanović je postao jedan od ključnih političkih simbola građanske obnove Crne Gore. A sa pozicije vlasti i ključna smetnja za obruč „srpskog i ruskog sveta“.

Upravo je zato projekat, počet ,,emancipatorskim litijama“ (bješe li to tajkun Miško-Rus rekao?), nastavljen 30. avgusta 2020. godine, stvaranjem Vlade u Ostrogu, konačno, zaokružen ,,istorijskom“ pobjedom 2. aprila.

Brojke ne lažu: Jakov Milatović pobjedu ne bi mogao da ostvari samo uz populizam ,,Evrope sad“. Za totalni trijumf neophodni su mu bili glasovi i proruskog i prosrpskog Mandićevog Demokratskog fronta; i para-građanske Bečićeve Demokratske Crne Gore, i prevarantske Abazovićeve Ure i svih ostalih... Svi, svi, svi, čak i oni otpadnici iz jedinstvenog DPS-a... I, posebno, Vučićeva logistika i ,,terenski rad“ sveštenika Crkve Srbije.

Slike ne lažu. U noći slavlja, osim nekoliko dekorativno nakačenih crnogorskih zastava, dominirale su srpske trobojke, pjevalo se ,,Veseli se srpski rode“, pojalo ispred Hrama Draži Mihailoviću, horski recitovala Legijina pjesma o Kosovu i ,,ruzmarinu i nerođenom sinu“...

A sve to pod budnom pažnjom međunarodne zajednice. Koja, dakako, Vučića vidi kao faktor stabilnosti na Zapadnom Balkanu, a Crnu Goru kao kompenzaciju. Sindrom Kralja Nikole, ponovo, kao 1916. godine.

Treba li onda dokazivati? Đukanović jeste izgubio predsjednički duel, ali je 2. aprila poražena i građanska, proevropska, multietnička Crna Gora. Ona mrtvačka zvonjava iz manastira Stanjevići označila je simbolički povratak u prošlost. Onu lošu prošlost koja, nažalost, može biti budućnost Crne Gore.

I red je da Dodik prvi čestita. Korektno je i da Vučić pohvali Milatovića. Novi predsjednik je već najavio da će se zalagati za dvojna državljanstva, što znači da će nekih 50 hiljada do 80 hiljada dvojnih državljana u Srbiji biti nova poluga moći za novu Crnu Goru. Srpsku Crnu Goru. Samo još da se obezbijedi dvotrećinska većina 11. juna na parlamentarnim izborima i stvar je završena. L'affaire est terminée, rekao bi msje Timonije koji, eto, nije vidio ni obrise fašističkih izliva sreće u pominjanju Draže Mihailovića u slavljeničkoj noći.

I onda, sljedstveno tome, kad se stvari ,,završe“, slijedi popis stanovništva. I neka nova Crna Gora na koju se - da, svakako - morate navići. Ne brinite, neće biti izmjena granica, ostaće makar ljuštura države, bez sadržaja, nešto nalik Republici Srpskoj, samo na moru.

To je bliska budućnost, ako nema crnogorskog odgovora. Možda to sada ne žele iskreno ni Milatović ni Spajić, kao ni - sasvim sigurno - mnogi Crnogorci, Bošnjaci, Albanci koji su glasali za ,,promjene“, navučeni na populističku priču. Ali, ušli su u kolo iz kojeg nije lako izaći, a ostati politički živ. O tome bi mogao da im nešto kaže i Đukanović.

Samo, crnogorsko pitanje svih pitanja je: kako Crna Gora može da izbjegne tu, sa strane projektovanu, lošu budućnost. Neuspjeh Đukanovića pokazuje da ista ekipa DPS-a koja nije uspjela u odbrani osnovne vrijednosti, sama nema dovoljno sile za takav poduhvat, naročito sada kada nemaju nijednu polugu vlasti.

Izbori u neđelju su pokazali da su promjene nužne, ali i da takozvani crnogorski odgovor ne može da se veže za jednu partiju ili jednog lidera, ma ko to bio. Uostalom, dvije su šanse potrošene, dvije energije izgubljene upravo zbog toga što su prevladali stranački, umjesto građanskih interesa. I Belveder i pokret ,,Ima nas“ ugušile su stranačke igre iza kulisa.

Crna Gora nema mnogo vremena. Obnova šanse za Crnu Goru je, ne u traženju jednog novog lidera, nego u obnovi programa koji garantuje održanje građanske, multietničke, evropske Crne Gore. I novim licima i pokretima koji će, uz već postojeće, a reformisane stranke, obnoviti energiju. Vremena nema mnogo, ali i ima. Samo je pitanje - ima li nas?