Tenk ispred škole u Sarajevu: da ili ne – ovih je dana u toku anketa koja izgleda smiješno u odnosu na činjenice. O tome izgleda najmanje znaju oni koji vode ove polemike. Pogledajmo šta su činjenice.    

U Brčkom je od boraca Armije RBiH spaljeno 85 tenkova i zarobljeno 18 oštećenih koje je ubrzo tehnička služba Slavne 108. brčanske brigade izvukla, koristila za dijelove i većinom osposobila za borbu.

LOVCI NA TENKOVE

Brčanski lovci na tenkove bili su legendarni u Drugom korpusu Armije RBiH. O njihovim podvizima i danas se priča. U desetak navrata odlazio sam u Brčko kad bi krenule Mladićeve ofanzive za proširenje koridora. Tako sam upoznao mladića Rešida Tandira. Pričao mi je kako je u tri dana uništio dva tenka. S “osom” je puzeći došao na tridesetak metara od grdosije, a onda se uspravio na potpunoj čistini i oklop se istog trena pretvorio u buktinju.  

Brčanski su mi borci govorili da Tandir sa smijehom ide u bitke i sa smijehom ratuje. Čak je pet puta ranjavan, pa je i tada nalazio snage za smijeh.

Gledao sam ga i vidio tek punoljetnog mladića, koji se ne plaši nikakvog neprijatelja, pa ni čeličnih grdosija. Sjećao sam se desetina takvih poput Rešida, koji su stali u odbranu ove Bosne bez straha i bilo kakvih kalkulacija. Sjetio sam se i onog sastanka HVO-a i Srpske vojske, negdje na Davoru, na kojem srpski oficir Marijanović upozorava skup: “Ne smijemo im dozvoliti da se naoružaju, ne znate vi kakvu oni mladost imaju. Ako se naoružaju, satrat će nas.”

Jedna od legendi Brčkog jeste i Ibro Hadžimuratović, koji je spalio devet tenkova u direktnoj borbi. Pričao mi je da ne računa da je čelična grdosija uništena ako mu se odbije kupola ili unište gusjenice. Oni odvuku tenk, poprave ga i vrate u borbu.

Samo ako se tenk spali, tada se može smatrati uništenim i nemogućim za popravak, rekao mi je Ibro.

Sjećam se i tek punoljetnog dječaka Faruka Gašija, koji je bio komandir svoje čete vršnjaka u brčanskoj 108. brigadi. U jeku najgore ofanzive, koju je vodio osuđeni zločinac Ratko Mladić, napadan je mali prostor slobodne brčanske teritorije sa 67 tenkova i oklopnjaka. Farukova jedinica ostala je bez protutenkovskog oružja. Iznad njegovog rova iznenada se probio tenk i zastao. Faruk je od desetak ručnih bombi hitro napravio grozd, dopuzao ispod čelika i tu svoju napravu gurnuo u gusjenice. Brzo je nakon toga uskočio u rov i onda se pri prvoj kretnji od siline eksplozije tenk prevrnuo na kupolu.    

Brčak Rašid Gušo u jednoj je borbi na Boderištu za samo desetak minuta “zoljama” uništio dva tenka i pragu. Izašao je na potpunu čistinu pred cijevi grdosija, dok su ga saborci gledali s divljenjem i strahom.

Desetine je ovakvih primjera na brčanskom ratištu, gdje je čovjek stao uspravan pred čelične grdosije i uništavao ih.  

JEDANAEST ZAROBLJENIH TENKOVA

U Tešnju sam upoznao Adema Omahića Omahu. Taj mladić uništio je sedam tenkova oko Tešnja. Učestvovao je u desetinama ključnih akcija na tešanjskom ratištu. Za života su ga u Tešnju smatrali legendom. Dok sam pričao s njim, vidio sam skromno biće. Nije bio od mnogo riječi. Jednostavno je bio čovjek od akcije, kakvi su bili mnogi koje sam sretao.


Adem Omahić Omaha

Tešnjaci su zarobili jedanaest tenkova.  

Poslije rata sam se obreo u Tešnju i pravo na Adema. Odmah smo se prepoznali. Saznao sam da je svašta doživio s dolaskom slobode za koju se borio.   

Nakon agresije imenovan je na mjesto komandira policije u Tešnju. Za vrijeme vlasti Alijanse za promjene razriješen je dužnosti komandira policije i raspoređen na mjesto policajca-stražara ispred policijske stanice. Nije trpio poniženja koja uglavnom priređuju kukavice s dolaskom mira i izlaskom iz podruma. Napustio je odmah policiju i nikada više nije ušao u policijsku stanicu.

Ubrzo je obolio od najteže bolesti. Tako je nestalo ovog hrabrog i ponosnog čovjeka.  


Edin Haračić Klej  

Na zvorničkom ratištu od 20. do 23. marta vođene su teške bitke. Branjen je prostor slobodne teočanske i zvorničke teritorije. Na ova naselja krenula je kolona tenkova prema Kovačevićima. Budući da je linija bila probijena, došao je u pitanje čitav slobodni prostor. Put neprijatelja prema Kalesiji i Tuzli bio bi otvoren.

Iz Tuzle je krenulo pojačanje. Edin Haračić Klej, obučen za protutenkovsku borbu i već dokazan u uništavanju tenkova na čelićkom ratištu.

Jedva je prošao sa svoja četiri saborca onih pola kilometra čistine ispod Visa, odakle su četnici sijali smrt na putu od Kalesije prema Sapni.

Tada su saznali da su neprijateljske snage napredovale prema slobodnim naseljima. Linije fronta bile su probijene, a civili počeli napuštati domove.

“Ovaj Tuzlak šica u dlaku”, komentirao je Ethem Omerović Tito, gledajući kako Edin gađa tenkove.

U koloni je bilo petnaestak tenkova JNA. U zrak su poletjeli oni s čela kolone, a oni sa začelja počeli su bijeg prema Zvorniku. Edin Haračić uništio je šest tenkova “crvenim strijelama”. Bio je smiren i kad je počela bježanija grdosija.

Te su njegove pogotke izbjegli civili slavili i propratili aplauzima. Ne znam kome nije čast poznavati ga, uvijek kulturnog i prefinjenog, skromnog i spremnog na lijep i srdačan razgovor. 

U svim jedinicama bilo je onih koji su stajali pred čelične oklope i rješavali sudbinu bitaka.

OD PROSKOKA DO DUJMOVSKIH BRDA

Hrabri pripadnici 182. viteške (fočanske) lahke brigade do zadnjih su se izdisaja borili za lokalitet Proskok, kako ne bi dozvolili presijecanje jedine komunikacije prema Sarajevu. Desetine je fočanskih boraca izginulo na Proskoku, ali nije odstupalo.

Tih dvadeset dana žestoke ofanzive srpske vojske, u kojoj se vodila borba prsa u prsa, branili su se Igman i Sarajevo. Borac Osman Đuderija uspio je uništenjem prvog tenka u koloni zaustaviti tenkovski bataljon, nakon čega su se ostali povukli. Nažalost, Osman Đuderija, fočanski heroj, nedavno je preselio nakon duge borbe s karcinomom.  

Tenkovi i oklopni transporteri tadašnje JNA zaustavljeni su nadljudskim naporima branilaca okupljenih u Teritorijalnoj odbrani RBiH, na Skenderiji, svega stotinjak metara od zgrade Predsjedništva RBiH.

Jedna bitka sarajevskih boraca donijela je veliki uspjeh u ovoj protuoklopnoj borbi Armije RBiH.


Osman Đuderija

Pripadnici Manevarskog bataljona sarajevske 2. viteške brigade, nakon detaljnih priprema i izviđanja, ubačeni su duboko u neprijateljsku dubinu. Manevarski bataljon imao je tri čete prekaljenih sarajevskih ratnika koje su predvodili Nedžad Bublin Čupo, Enes Husejnović Eko i Sulejman Mujezin.

U akciji na Dujmovskim brdima podno Treskavice 29. oktobra 1994. godine zarobljen je najveći ratni plijen Armije RBiH, i to: pet tenkova T-55, četiri oklopna transportera, jedan komandni transporter, sedam kamiona, autobus, dva topa B-1, sedam “strela 2M”,14 PAM-ova, približno 1.000 granata, 100.000 metaka raznih kalibara...

Razbijena je tada 2. sarajevska brigada VRS-a i ona je prestala da postoji. Zarobljeno je nešto manje od 100 pripadnika Druge brigade VRS-a. Druga viteška brigada Armije RBiH ovu je pobjedu izvojevala bez ijednog poginulog borca. 

Kada je predsjednik Alija Izetbegović ubrzo došao na mjesto te velike pobjede, pored njega je tek punoljetni borac Samir Mešević provozao oklopni transporter i parkirao ga.   

“Ušao sam u oklopnjak, pritisnuo dugme za paljenje, a onda dodao gas. Vidim, kreće se naprijed. Za desetak minuta skužim sve komande i ja se provozam”, pričao je kasnije Samir.  

GRADAČAČKI OKLOPNI VOZ

U ovu priču o oklopnjacima i borbama protiv čelika mora da stoji i priča o oklopnom vozu u Gradačcu.

Jedva četiri kilometra prije Gradačca borci 107. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine 22. oktobra 1992. godine zaustavili su i uništili oklopni voz VRS-a. Bila je to jedna od najvećih ratnih pobjeda ove brigade. 

Gradačac je bio jedno od najtežih ratišta jer trebalo je braniti liniju dugu 76 kilometara. Prvo je bila 107. brigada HVO Bosanska Posavina, zatim je ona preimenovana u 107. brigadu Armije RBiH, da bi od Predsjedništva RBiH dobila najveće ratno priznanje i u svoje ime dodala 107. viteška brigada.

Nakon brojnih velikih bitaka za grad Husein-kapetana dogodila se i najveća, za mnoge presudna bitka. 

Oklopni su voz pripadnici VRS-a poslali da bi upali u sami grad. Voz je bio naoružan topovima, mitraljezima, maljutkama... Vagoni su bili obloženi čelikom i gumom, tako da su se granate od njega samo odbijale. Oklopni voz stigao je iz Modriče, a pratilo ga je sedam tenkova, dok je pješadija probila našu liniju i došla našim braniocima iza leđa.


Oklopni voz u Gradačcu

Takva baražna vatra rijetko je bila viđena na bosanskohercegovačkim ratištima.

Bilo je kritično. Čitava 107. gradačačka viteška nije imala dovoljno municije. Posebno na tom položaju gdje je voz napadao, borci su imali po tri do pet metaka. Brzi dolazak interventnog voda gradačačke brigade promijenio je odnos. Pomiješale su se vojske i počela je borba prsa u prsa.

A onda je jedna od granata pogodila u točak voza i izbacila ga iz šina.  Lokomotiva koja je gurala voz pokušala ga je izvući, ali se čula teška škripa metala od metal. Četnici su ubrzo otkačili nekoliko vagona i dali se u bijeg.

Oružje i municija koja su tada pronađene u vozu bili su spas i probudili su golemu nadu u još veće pobjede

GDJE STANE TENK, NASTAVI AVION

Kako s tenkovima, oklopnim vozom i svim drugim oklopima, tako je bilo i s avionapadima.

Borbeni avioni JNA su u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu izvršili više od 3.000 letova, često napadajući vojne i civilne mete.

Devetog oktobra 1992. godine donesena je Rezolucija 781 Ujedinjenih nacija, u okviru koje je bila zabrana vojnih letova iznad Bosne i Hercegovine (izuzimajući UNPROFOR).

Činjenica je da je Sarajevo bilo u totalnom okruženju i da nije bilo izloženo avionskim udarima, jer je bilo opasno udarati na bliske položaje. Osim toga, tu je bilo sjedište svih međunarodnih organizacija i brojnih stranih novinara.

Posljednji avionski napad na Sarajevo bilo je raketiranje TV predajnika Hum, koji je tada potpuno uništen, u aprilu 1992. godine.

I dok je Rezolucija bila aktivna, avijacija JNA izvršila je više od 600 polijetanja i 445 borbenih djelovanja i zasipanja razornim bombama uglavnom civilnih ciljeva širom slobodne teritorije.

Avijacija JNA bombardirala je 7. augusta 1992. godine Tešanj raketama zrak-zemlja i napalm bombama. Ubijeno je samo na jednom mjestu dvanaest žena i djece.

Tokom 9. i 10. septembra avijacija JNA je s aerodroma u Banjoj Luci imala 34 polijetanja u raznim pravcima. Bacane su razorne kasetne bombe na Goražde i okolinu, zabilježio je to dr. Smail Čekić u svojoj knjizi Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Avijacija je u septembru 1992. godine djelovala po slobodnim teritorijama Brčkog, Gradačca, Gračanice, a onda i po naseljima pored Drine. Napalm i kasetnim bombama razoreni su mnogi privredni i stambeni objekti. Tada je u Goraždu ubijeno 25 civila, među kojima jedna trudnica i dvanaestero djece, a 32 civila bila su ranjena. Lovci su u dva navrata polijetali s Banjalučkog aerodroma, a onda su kasetnim bombama i raketama zrak-zemlja gađana bihaćka naselja Sokolac, Vinac i Zalužje. Avijacija je napala na Goražde 17. septembra i ubila veći broj civila uz velika razaranja.

Avioni su napadali na Žepu i Srebrenicu u desetinu navrata, nakon što je Armija RBiH ondje bila oslobodila veliki prostor. Uglavnom su polijetali s aerodroma u Banjoj Luci te s aerodroma Batajnica, Ponikve i Lađevci. Momir Bulatović, ratni predsjednik Crne Gore, priznao je na zatvorenom sastanku s opozicijom 23. juna da s Podgoričkog aerodroma uzlijeću avioni i prave ubitačne akcije po Republici Bosni i Hercegovini.

Dio Brčkog koji je branila Armija RBiH napadan je najžešće i svakodnevno. Već 18. septembra avionskim napalmima spalili su desetine kuća u naselju Brka, uz brojne žrtve. Sutradan, 19. septembra 1992. godine, u Brčkom je u napadima avijacije JNA ubijen 31 civil. I onda je 21. septembar bio još tragičniji, jer je Brčko ponovo bombardirano kasetnim bombama i ubijena su 42 civila, a 80 ih je ranjeno.

Već 30. septembra stradalo je naselje Karadaglije u Tešnju. Tog dana, nakon 45 polijetanja s Banjalučkog aerodroma, bombardirani su Brčko, Jajce, Maglaj i Bosanski Brod. Najviše je stradalo brčansko naselje Zovik, gdje je ubijeno 15 mještana, a više od 50 ih ranjeno. Avionima koji su poletjeli s Banjalučkog aerodroma bombardirana je 29. septembra Željezara Zenica. Tokom novembra i decembra 1992. i u prvoj polovini 1993. godine izvršeni su avionski udari na Srebrenicu i Konjević-Polje, koje je tada branila Armija RBiH. Devetog novembra 1992. avioni su napali na Srebrenicu i ubili 15 civila, a 14. decembra kasetnim bombama još 70 civila, od čega osamnaestero djece u selima Pirići, Tegare i Loznička Rijeka.

Agresor je posebno intenzivirao napade avijacijom u februaru 1993. godine.

ŽRTVE ISPRAZNIH REZOLUCIJA

Rezolucija, donesena pet mjeseci prije, ni tada nije bila važna. Tog februara uočena su 103 leta avijacije od čega 38 letova avionima ‘Jastreb’ i ‘Galeb’ i 65 letova helikopterima MI-8. U 32 leta zabilježeno je vatreno djelovanje isključivo po civilnom stanovništvu u Srebrenici, Bratuncu, Bijeljini, Brčkom, Doboju, Zavidovićima, Gradačcu i Maglaju. U tim napadima ubijen je 81, a ranjeno više od 200 civila. Od polovine aprila 1992. godine do polovine novembra 1992. u Jajcu je registriran 191 avioprelet, u Brčkom 90, Gradačcu 76, Goraždu, Tuzli i Maglaju po 31, Kladnju 15 preleta. Avioni su djelovali u više od pola tih letova.

Tek 28. februara 1994. godine dva američka lovca F-16C, koji su patrolirali zonom zabranjenog leta nad Bosnom i Hercegovinom, oborili su četiri “Jastreba”. Jedan za drugim oboreni su avioni: prvi kod Šipova, drugi kod Mrkonjić-Grada, treći kod Sanskog Mosta, a četvrti kod Kapuljaha. Dva su uspjela pobjeći, jedan se spustio na aerodrom u Banjoj Luci, a drugi, ozbiljno oštećen, uspio se spustiti na aerodrom Udbine.

Nakon te lekcije smanjeni su drastično avionski udari na civilne ciljeve, ali nisu prestali.

U ovih 445 avionskih napada Karadžićeve i Mladićeve avijacije ubijeno je približno 2.200 civila, a ranjeno više od deset hiljada. O tome se gotovo ništa u javnosti ne zna niti se pisalo u medijima. Znaju i pamte samo porodice tih žrtava.

U čitavom ratu u Bosni i Hercegovinu borci Armije RBiH uništili su 611, a zarobili 96 neprijateljskih tenkova. To je očito malo poznato i ovima koji raspravljaju o tenku koji bi se trebao naći ispred škole. Spominje se jedan tenk uništen od specijalne jedinice MUP-a. Niko od “polemičara” i ne spominje onih pet zarobljenih tenkova i četiri oklopnjaka od sarajevske Druge viteške brigade u borbi na Dujmovskim brdima.     

To je mnogim Bošnjacima nepoznato kao i 445 avionskih udara uglavnom na civilne ciljeve. Uostalom, o tome se i ne piše jer malo koga je to zanimalo. Donedavno. Do nedavnih prijetnji miru. Kada na mjesto ležernosti dolazi strah za budućnost.

Ne znaju djeca, zbog kojih se postavlja onaj tenk ispred škole, o čemu je riječ. A ne zna, nažalost, ni većina njihovih roditelja.