“Up'moć... up'moć..!”, jedva razumljivo, čuo se poziv za pomoć. Za trenutak svi su stali, i djevojčice iz razreda što su igrale odbojku, drugovi što su trčkarali po livadi igrajući fudbala na male, oni koji su bili u vodi, nastavnici u trenutku dok su ispijali kahvu gledajući letimično da im nešto ne promakne, ribari koji su upravo prolazili pored rijeke, žene na cesti s vilama na remenima iz okolnih sela što su krenule ne neku njivu da pokupe pokošenu travu... Prepoznao sam Bazu. Već ga je Krivaja, brza planinska rječica s bezbroj virova, vukla prema dnu... I sam sam bio u rijeci, možda dva-tri metra daleko. Bacio sam se prema njemu, mada nisam bio bogzna kakav plivač kakvih je bilo među vršnjacima.
Doplivao sam do Baze pokušavajući ga uhvatiti za ruku... Umjesto toga, on je u nekontroliranom zahvatu uhvatio mene za rame, snažno me povukavši ispod površine vode... Služio sam mu kao oslonac da bi isplivao na površinu, došao do daha... Tonuo sam tako na čas, a Baza izranjao, a onda je tonuo on, a ja izranjao i tako više puta naizmjenično ... Ne znam koliko je to trajalo... Činilo se kao vječnost! Sve je pulsiralo u meni, biti ili ne biti, srce kao da se spustilo u pete. Od silnog straha i uzbuđenja, sada sam pokušao odgurati Bazu prije nego će voda i mene i njega nanijeti u plićak...
Pritrčali su nastavnici, ribari... Udarali su nas po leđima dok smo iskašljavali vodu... “Jeste l' dobro? Osjećate l' nesvjesticu? Da vas vozimo u Pasku?!?”, odjednom milion i jedno pitanja od nastavnog osoblja! Bili su vidno zabrinuti. “Ne, ne dobro smo...”, uglas smo povikali, nakon što smo se koliko-toliko pribrali. Otišli smo do naših deka, ondje gdje su bili “sedmaci” – naši drugovi, opružili se i uživali u augustovskom suncu, blagom povjetarcu, mirisima i pjevu ptičica što je dolazio iz obližnje četinarske šume...
Bili smo, nakratko, glavna atrakcija izleta organiziranog povodom završetka školske godine. Susreli smo se s vršnjacima iz područne škole Čuništa, negdje na nekoj livadi uz rijeku, koji kilometar nizvodno, od mosta u Crnom potoku. “Mog’o si me ugušiti? Taman sam bio ispliv’o kad si se pojavio!”, pravdao se Baza pred rajom. “Jašta, i jedan i drugi su plivači par ekselans!” bio je sarkastičan Rusko, “ni Krivaju ne možete preplivati.” Grohotom su se smijali ostali dječaci.
Nije mi bilo do smijeha. Razmišljao sam što se moglo desiti da nas je rijeka, umjesto u plićak, povukla na drugu stranu, ondje gdje je dublje. “Mogli bi uvesti novu olimpijsku disciplinu, plivanje i ronjenje u paru. Ha-ha-ha. Dobro ste ono izveli u dublu!”, nastavljali su nas zadirkivati.
Olovska općina bogata je vodama. Tu su rječice Stupčanica, Bioštica, Krivaja, Orlja, manje pritoke, potočići, vrela banjske vode...Uvijek je život čovjeka s ovih prostora bio vezan za vodu i dešavanja oko vode. Gotovo da je sramota ne znati plivati... Ipak, postoje sela, razbacana po brdima, prilično udaljena od rijeka. Možda je potez od Dolova do Bakića i dalje prema Krivajevićima najviše udaljen od kupališta. Baza je iz Dolova! Pokušavao sam naći neko logično objašnjenja vezano za vještinu plivanja.
“Kulo, nastavnici te zovu”, reče mi Nedžmedin. “E sad će nas ‘pegledat’. Idemo li, Baza?”, upitah. “Mene nisu zvali!”, vješto se izvlačio Baza. “Dobro, onda idem sam”, rekoh pomalo ljutito.
Došao sam do mjesta gdje su nastavnici postavili šator. Još su sjedili ispijajući kahvu nastavnik geografije Naim, nastavnica matematike Hanka i nastavnica bosanskog Sena. “Priđi. Ne boj se, danas ne ispitujemo (smijeh). Hoćeš sok ili nešto ljuto?”, obrati mi nastavnik fizike Avdo, koji je upravo došao s ceste noseći torbu-hladnjak. Potom nastavi: “Šalim se. Sjedi. Čujemo da ideš... Napuštaš nas... Vraćate se u Olovu? Je li to konačna odluka?”, upitaše nastavnici. Slegnuh ramenima. “I dalje je opasno. Granatira se, a nisu ni četnici daleko od grada! Možda da tvoja mama još jednom razmisli...”, uvjeravali su me. “Jednom ćemo morati svojoj kući!”, odgovorih. “Upravu je dijete”, reče nastavnica Sena, i sama izbjeglica. “Nek’ vam je sretno. Pozdravi mamu”, reče.
Razredna Hanka me zagrlila. Osjetio sam se tjeskobno. Na trenutak sam poželio ostati. Udomaćio sam se. I ove šume, proplanci, Krivaja, ljudi koje sam upoznao, sve sam osjećao svojim. Moj bi život bio kudikamo siromašniji da nije bilo ovog iskustva, života na selu. U udžbenicima, u čitankama se o selu govori na romantiziran način. S druge strane, na ulici svako onaj koji dođe iz manje u veću sredinu bude stigmatiziran na neki način. Prave se vještačke podjele... Selo i život na selu mnogo je više, mnogo je slojevitiji, ne može se nacrtati, napisati u nekoliko redaka. Mora se živjeti! Kako preslikati buđenje uz pjev ptičica, a ne uz brundanje “Centrotransovog” autobusa i zveket potpetica žena što žure u hale “ŠIK-a”... Kako objasniti puninu dana kada ustaješ u ranu zoru prije svitanja, pakuješ se i odlaziš na vrhove Konjuha, poviše Bukovog Dola, da bi za desetak sati ili više nabrao, kao početnik, tek dvije kile borovnica, bobicu po bobicu.... Kako objasniti muku dok se probijaš kroz smetove snijega do poljskog toaleta u ledenoj januarskoj noći jer ti je nužda... Koji sociolog može kvantificirati, izmjeriti kakvoću ljudskosti čovjeka s ovih prostora Krive rijeke koji je primio sve one koji su izbjegli i zadržali se tu, od malobrojnih izbjeglica iz Višegrada, Foče i drugih krajeva Istočne Bosne, preko gotovo kompletnog bošnjačkog stanovništva iz ilijaške i sokolačke općine, do nas koji smo došli iz Olova i sela olovske općine palih pod neprijateljsku okupaciju?! Sve su primili u svoje kuće, dijeleći ono što su imali. Niko nije ostao ni gladan, ni žedan, niti bez krova nad glavom! Pa ni i u ono teško vrijeme, kada je imati bijelo brašno u kući bilo luksuz! Oni su ensarije našeg vremena! Divni i plemeniti ljudi! Neka ostane zapisano!
Ipak, pune su dvije godine otkako smo izbjegli iz Olova. Put je vodio od dvomjesečnog boravka u Milankovićima, čitavu jesen i jedan dio zime prve ratne godine proveli smo u Kladnju, da bismo potom došli u Kalesiju, selo na jedanaest kilometara od Olova, nizvodno uz Krivaju.
Zaželio sam se kuće, ulica u kojima sam odrastao. Vraćam se sad u moje Olovo! Rat još traje! Ne zna se koliko dugo. No, nekako je drugačije, barem za nas na ovom prostoru slobodne teritorije koja ima vezu s vanjskim svijetom. Čini mi se, sa svakim danom smo sve jači, a neprijatelj sve slabiji. Može se to i golim okom vidjeti. Uzanom cestom kroz Kalesiju svakodnevno prolaze vozila prevozeći medicinsku opreme, MTS, vojsku... Više niko ne dovodi u pitanje da ćemo opstati, odbraniti se na ovom području. Sve se više govori o oslobodilačkim akcijama, povratku okupiranih područja...
Vratio sam se kod svojih drugova – “sedmaka”. Legao na deku. Pokrio glavu. Odjednom, na čas, pomislivši na poligon, stadion, mahalu u kojoj sam odrastao, osjetio sam radost koja se polahko širila od prsa preplavljujući svaki dio moga tijela. Naumpade mi pjesma Alekse Šantića Ostajte ovdje. Onaj stih o suncu... Sasvim sam siguran, najdraže je ono iznad kućnog praga... Sutra ću u ovo vrijeme biti u kući. U svojoj kući. Inšallah.
U tri sata poslije ponoći ulazili smo u Olovo. Bio sam u kabini s rođakom Nusretom i mamom. Stvari su prevožene otraga. Valjalo je sve istovariti prije svitanja. Još nije bilo sigurno, još smo bili jasno vidljivi s agresorskih položaja.
Dočekali su nas djed i njegov prijatelj Muhamed. Istovarili smo stvari. Vratio sam se kući, u podrumske prostorije. Bilo je struje. Vode još nije bilo. Morali smo i dalje nositi kanistere. I dalje sam morao izbjegavati pojedine ulice. Svejedno! Vratio sam se kući! Svojoj kući! Nestvarno! U Olovo. U moje Olovo, moju mahalu, moje sve!!!
Izgledalo je drugačije. Ceste su bile izrovane od kratera granata. Mahala ili ono što je ostalo od nje – ruševina do ruševine. Nigdje stakla na prozoru. Ipak, činilo mi se za nijansu bolje u odnosu na naš prošli boravak, mjesec prije. Vraćao se narod. Škola će proraditi. Čim se institucije vraćaju, neko je procijenio da je stanje bolje.
Izašao sam ispred. I dalje su zlokobno stajala Beka ravan i brda, agresorski položaji, odakle su vidjele naše kuće. Kompletno Olova kao na dlanu. Razdanjivalo se. Udahnuo sam svjež jutarnji zrak i vratio se nazad u podrum. Još nisam bio siguran je li ovo san.
Vratio sam se kući...
