Marat Sayfulin je otišao u harkovsku džamiju, jedinu u gradu, kako bi pripremio sklonište i grijalice za slučaj da se njegova zajednica i oni manje imućni tu odluče zaštititi od hladnoće ove zime. “Nikome ne zatvaramo vrata. Svako, ako mu treba, može ostati kod nas. Imamo zajedničkog neprijatelja» , kaže dok zatvara vrata koja vode do džamije. On je poglavar Islamske zajednice ovog grada udaljenog 40 kilometara od Rusije i zadužen za sigurnost cijelog svog džemata.

Sayfulin je ostavljen zadužen za duhovnu i humanitarnu brigu za nekoliko preostalih muslimana u Kharkovu u odsutnosti imama, koji je ovih dana u Kijevu gdje prisustvuje međureligijskim dijalozima. Nakon početka ruske agresije njihova se zajednica znatno smanjila. Dijelom i zbog egzodusa velikih porodica iz njihove zajednice, koje su imale mnogo djece i bile u strahu od ruskog bombardiranja i napada. „Drugu polovinu koja nije bila odavde činili su studenti i stranci. Marokanci, Sirijci, Alžirci... dogodilo se da su otišli. Sad nas mora ima nekoliko hiljada", kaže Sayfulin.

Džamija Al Manar obnovljena je 2008. nakon što su je Sovjeti uništili nakon Drugog svjetskog rata. Marat ne čuva sjećanja na vrijeme kada su bili pod komunističkom čizmom, ali zna priče. “Sastajali smo se i tajno klanjali. Bilo nam je zabranjeno da to činimo javno. Jednom su našeg imama odveli i strpali u zatvor. Tamo je i umro. Možete misliti šta ja mislim o njima“, kaže mladi musliman star tridesetak godina.

Sayfulin prića kako su se mnogi muslimani Harkova pridružili svojim ukrajinskim sugrađanima u odbrani zemlje. On sam se, kaže, posvetio podučavanju i vođenju Čečena i drugih arapskih i magrebskih dragovoljaca u Lavovu koji su se prijavili da budu dio jedinica koje se bore za Ukrajinu.

"Dužni smo braniti svoju porodicu, svoje domove i našu zemlju kao što ukazuje islam. Muslimani koji se bore na drugoj strani ne žive prema onome što kaže šerijat. Oni nisu pravi muslimani. Prema informacijama koje imamo, ruski Muslimani koji žive po šerijatu su se suzdržali od ratovanja”, kaže on. „Imamo dvije mogućnosti: ili ćemo otići ili ćemo ostati; ali ako ostanemo, dužni smo se boriti da se ne ponovi ono što se dogodilo u Buchi, Irpinu ili Iziumu.“

Muslimanska zajednica ima stoljetne korijene u Ukrajini. Dolaskom Tatara Batú Khana (sina mongolskog cara Džingis-kana) i njegove Zlatne horde u istočnu Evropu, u 14. stoljeću osnovan je Krimski kanat koji je poluotok naselio ovom etničkom skupinom. U 18. stoljeću preuzimaju ga Osmanlije a Tatari prihvaćaju islam. Muslimani trenutno predstavljaju 12% stanovništva teritorije koji je Rusija anektirala 2014.

Nevladine organizacije poput Human Rights Watcha objavile su da su, nakon okupacije i integracije Krima u Rusku Federaciju, muslimanski Tatari sistematski progonjeni diljem te regije, hapšeni zbog ispovijedanja svoje vjere, mučeni i deportirani u Rusiji ili u regije Uzbekistana, Kazahstana ili Čeremije (Marij El), republike koja je trenutno dio Rusije.

Ova priča, kaže Marat Sayfulin, nije nova. Tatari zovu Sürgünlik (izgnanstvo na tatarskom) ono što im je Staljin učinio 1944. godine. Njih 193.865 je deportirano, a ostatak mobiliziran u Crvenu armiju. Deportirani su u gulage u Sibiru i na Uralu odakle su puštabi tek nakon smrti diktatora 1953.

Civili, uglavnom žene, djeca i starci, odlazili su raditi u sovjetske kolhoze i nisu se smjeli udaljiti više od pet kilometara od svojih domova. Nakon toga gotovo polovina onih koji su ostali na poluotoku umrla je od gladi. „Sada nam ponavljaju isto”, kaže Sayfulin koji govori kako bi broj protjeranih mogao doseći 20.000 ljudi.

Za Sayfulina je opstanak njegove zajednice i njegove zemlje najvažniji. „Muslimani su se stoljećima uvijek kladili na Ukrajinu, a Rusi su nas uvijek progonili. Muslimani Harkova su uz naše ukrajinske sunarodnjake i braću”, zaključuje Sayfulin.