Naučna okupacija toliko je uspjela da su nam od povijesti ostali samo fragmenti

Nedavno je u Sarajevu promovirana knjiga profesora Adnana Kaljanca, u izdanju Akademije nauka i umjetnosti BiH, Stranputice rane arheologije u Bosni i Hercegovini. Knjiga je nastala kao rezultat istraživanja arhivske građe Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine i pokazuje kako su arheolozi s kraja 19. i početka 20. stoljeća prikupljali arheološke nalaze, odnosno kako su vršili arheološka iskopavanja. Kaljanac na osnovu arhivskih dokumenata Muzeja u knjizi zaključuje da je bilo zaista dosta propusta kod ranih istraživača, koji nisu bili nenamjerni. Osim toga, knjiga se na određen način može razumjeti i kao odavanje počasti arheolozima koji su učinili velike stvari, ali su i danas potcijenjeni, poput Vejsila Ćurčića, koji je “otac restauracije i konzervacije u Bosni i Hercegovini zahvaljujući njegovom radu na konzervaciji starih gradova Tešnja i Vranduka”, zatim Mihovilu Mandiću, koji je prvi sistematizirao i detaljno popisao arheološke nalaze u Zemaljskom muzeju, te Vladislavu Skariću, koji je spasio stari grad Zvornik od rušenja, ali i desecima entuzijasta, amatera koji su vršili iskopavanja, a nikada za to nisu dobili priznanje.

Kako je navedeno tokom promocije knjige, mi danas za ogroman broj predmeta uopće ne znamo kontekst, kako su iskopani, gdje su iskopani, u kakvom su stanju bili… Oni nam, kao takvi, bez konteksta, ne mogu ništa kazati o našoj historiji. Možemo ih cijeniti samo po njihovoj estetskoj ili umjetničkoj vrijednosti. U to vrijeme bilo je važno dobiti nalaze, a na koji način, to je bilo manje relevantno. Upravo te propuste ranih arheologa detektirao je Kaljanac.

Prema ustaljenoj tradiciji bosanskohercegovačke arheologije, “pionirsko doba velikih otkrića”, doba istraživanja i prikupljanja najvećeg broja arheoloških artefakata, dešavalo se u periodu austrougarske okupacije, posebno od trenutka osnivanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1888. godine. Dodatno, ne samo da je ovo navodno bilo vrijeme najvećih arheoloških istraživanja i otkrivanja bosanskohercegovačke prošlosti, prvenstveno prahistorije, već su tradicionalno na ovim temeljima i postulatima ovog vremena građene brojne, iako ne sve, kasnije hipoteze i rekonstrukcije prošlosti. Međutim, izvor znanja na kojem se dobrim dijelom temeljila stogodišnja tradicija jedne znanosti u Bosni i Hercegovini nikada ranije nije sistematski preispitivan te je stoga i znanje o izvorima, ontološkim podacima, čak i danas zasnovano na svjedočanstvima, koja su češće bazirana na fascinaciji tadašnjim dostignućima nego na činjenicama. Upravo se iz navedenih razloga otvaranje ove problematike čini još važnijim.

Kaljanac navodi veliki broj primjera iz kojih se može jasno vidjeti kako su prikupljani arheološki nalazi na osnovu kojih mi danas objašnjavamo svoju prošlost.

On kao primjer navodi lokalitet Gromile (Rakanske Barice) kod Bosanskog Novog o kojem su pisali Truhelka 1890. i Patsch 1898. godine, otkad ga poznajemo kao lokalitet s ostacima rimskog naselja. Truhelka u svom radu 1890. godine navodi: “Pošto muzej još nije dospio, da na tom znamenitom mjestu kopa, ne može se još puno izvjesna o značenju ostalih zgrada reći.” Carl Patsch također 1898. godine navodi samo podatke o tome da je određena količina materijala dospjela u Muzej, kao i da je izvjesni Vukmirović poklonio crtež cigle koji Patsch opisuje. Dakle, ni Truhelka ni Patsch nisu vršili istraživanje ovog lokaliteta. Spomenuti Vukmirović jeste i, dok Truhelka svoj rad potpisuje samostalno, posebno natpis koji publicira, natpis i lokalitet su evidentno otkriće i djelo Franka Ljubinića (ili Ljubinčića), narodnog učitelja.

NAUČNI RADOVI O SPOMENICIMA KOJE ARHEOLOZI NISU VIDJELI

U svom pismu od 2. aprila 1888. godine učitelj Ljubinić izvještava o tome da u prilogu dostavlja jedan nalaz bakrenog novca iz vremena Karla VI i “otisak/snimak” natpisa: “Zaiskanju (t. j. ?) da slavnom istom pošaljem otisak (snimak) pisma sa kamene ploče nadjene u Gromilama, kao i nekoliko željezne troske sa istog mjesta – nemogoh prije udovoljiti zbog snijega.” Otisak natpisa koji je 1888. godine izradio učitelj Ljubinić danas je sam po sebi raritet, zasigurno jedan od najstarijih fizičkih otisaka antičkog natpisa u Bosni i Hercegovini i do danas je kao takav preživio, iako izlomljen i ispresavijan do nivoa obične koverte i zagubljen u ostaloj građi iz tog vremena. Nažalost, ovaj originalni primjerak i izvorni otisak natpisa iz 1888. godine nije izložen niti publiciran u novije vrijeme. Dakle, nijedan od arheologa, ni Truhelka ni Patsch nisu fizički vidjeli natpis, niti su ikada bili na mjestu gdje je on pronađen. Dobili su samo otisak, i to poštom.

Epigrafski natpis iz Rakanskih Barica nije jedini slučaj velikog otkrića i interpretacije antičkih natpisa na temelju otisaka, ma koliko oni vjerno urađeni bili. S obzirom na to da su rimski natpisi nerijetko privlačili pažnju različitih amatera, svakako pružaju kvalitetan uvid u principe muzejskog rada tog vremena. U izdanju Glasnika Zemaljskog muzeja iz 1890. godine publiciran je rimski natpis iz Vagana kod Šipova, i to čak tri puta od tri različita autora. Prvu verziju natpisa daje Kosta Hörmann, a kao drugi ga publicira Patsch.

“Prema tekstovima koje navode spomenuti autori moguće je zaključiti da nijedan od njih nikada nije imao nikakvog direktnog kontakta sa samim natpisom. Hörmann u svom tekstu navodi da je nadmjernik Svoboda na njegovu molbu napravio otisak natpisa na temelju kojeg je on napravio sliku u prilogu svoje publikacije. Otisak natpisa zaista jeste došao do Muzeja 1889. godine, pismom od 28. 9. te godine. Sam prijepis je nepotpun i na njemu su vidljivi tragovi pokušaja rekonstruiranja i komentiranja u vezi s popunjavanjem praznina te je nesumnjivo, kako je bilo i očekivano, nikada viđeni natpis rezultirao teorijskom raspravom i potencijalnim rekonstrukcijama. Praznine i slova koja je upisao nadmjernik Svoboda svaki je od autora popunjavao po svom nahođenju, pojedine znakove mijenjao i konačni ishod je da niko čak ni danas ne zna kako je natpis tačno glasio. Bitno pitanje koje se danas nameće jeste kakve su iz ovog natpisa tek kasnije nastale i nastaju teorijske konstrukcije prošlosti i njihove posljedice kao odmak od historijske istine? Srećom, gotovo stotinu godina kasnije, arheolozi su došli do ovog spomenika i znanje o njemu je postalo stvarnost”, piše Kaljanac.

Zaboravljeno blago

Jedan od zanimljivijih slučajeva s kraja prve decenije 20. stoljeća, a koji pruža dodatni uvid u činjenicu da se arheolozi tog vremena nisu ustručavali prepustiti svojim kolegama, istraživačima amaterima, različite vrste iskopavanja, potječe iz 1909. godine. Amater istraživač Tomo Dragičević iz Žepča je Truhelki 12. septembra 1909. godine uputio pismo u kojem je napravio zanimljivo svjedočanstvo i osvrt na pitanje prahistorijskih tumula s Vlašića.

Kako piše Kaljanac, tačna lokacija tumula o kojim Dragičević svjedoči nije poznata, kao ni krajnji ishod – da li je na tim lokacijama kasnije rađeno neko dodatno, znanstveno istraživanje. Na početku svog pisma Dragičević žali zbog činjenice da nije bilo mogućnosti za sastanak tokom kojeg bi se razmijenile ideje u vezi s tumulima te naglašava da je nekim drugim poslom (zbog kupovine sira) dolazio do Travnika te usput obavio i istraživanja dva tumula. Dragičević u pismu izvještava o tome kako je u manjem tumulu pronašao rimski novac, evidentirao garež, kosti i zatim konstatira: “Drugo ništa nisam pronašao osim priležeći ostanaka, ugljeno (?) rbina od razlupana zemljanog posudja.”

“Na kraju Dragičević pruža i zanimljivu interpretaciju nalaza s obzirom na to da su slične dostupne u brojnim znanstvenim radovima i kasnijeg perioda, a njena je zanimljivost sadržana u pitanju da li je Dragičević učio od arheologa ili pak arheolozi od njega: ‘pa će biti da su to grobovi Ilirski čobana koji su svoje mrtve spaljivali a potječu valjda iz rimskoga doba. Ja mislim da će se po pari (novčiću, op. a.) moći ustanoviti iz koje dobe potječu.’ Je li moguće da su ovakve interpretacije Dragičevića, kao i njegovih kolega po profesiji istraživača, zaista utjecale na činjenicu da čak i moderni radovi sadrže tradicije o ilirskim pastirima, stočarstvu i privredi, sve do etničkih rasprava o identitetima? Otvorenim ostaje pitanje šta se desilo s rbinama, keramičkim ulomcima koje Dragičević spominje, a kao drugo pitanje, kojem se ne možemo otrgnuti, ostaje zašto Dragičević te fragmente tretira kao beznačajne nalaze? Je li je ovo moguće povezati s činjenicom da najveći dio keramičkih nalaza s Glasinca nikada nije pronašao put do Zemaljskog muzeja?”, piše Kaljanac

Prema njegovim riječima, tokom godina koje su prolazile od osnivanja Zemaljskog muzeja i uspostave oficijelne arheologije u Bosni i Hercegovini, iako se, kao što je vidljivo, pod znak upitnika može staviti sam termin znanstvena, broj istraživača arheologa amatera rapidno je rastao i samo do perioda Prvog svjetskog rata moguće je izdvojiti desetine imena koja su na različite načine pribavljala artefakte, kako iz Bosne i Hercegovine, tako i šire. Čini se kao da se kulturno blago slijevalo sa svih strana svijeta u Sarajevo dolazeći iz Hrvatske, današnje Turske, pa čak i same Grčke. Među brojnim dokumentima i imenima koji svjedoče o ovim događajima u dugim listama zaboravljenih pisama se tokom prve decenije 20. stoljeća izdvaja ime Omera Planjanina. lako nije jasno kojim se zanimanjem Planjanin tačno bavio, intrigantna je činjenica da se Muzeju javljao iz različitih krajeva jugoistočne Evrope. U periodu do 1911. godine Omer Planjanin se pismima u čijem je prilogu slao različite knjige, kipove, metalne i keramičke i druge predmete javljao ponekad iz Carigrada, Valone (današnja Vlora) u Albaniji, kao i iz Preveze, grčkog grada u Epiru. Među njegovim pismima, posebno se izdvaja grupa njegovih pisama iz 1911. godine u kojima na više mjesta govori o tome na koji način da mu se dostavljaju isplate, kao i o načinima slanja nalaza.

U pismu od 16. septembra 1911. godine, navodi Kaljanac, Planjanin izvještava Muzej o svojoj novoj pošiljci te naglašava da mu je za dalju kupovinu potreban novac i stoga moli Muzej da ubrzaju proces isplate: “Ako je to moguće izvolite poslati na ovo Vis. C. K. Austro Ugarskom Consulatu zapovied za jednu svotu novaca da bi mogao podići uz uručbu Priznanice ili namire.”

“Navedeni dio poruke Omera Planjanina svakako otvara pitanje uloge austrougarskog konzulata u cijelom ovom procesu, posebno kada se uzme u obzir pitanje kako je do materijala Planjanin dolazio i je li on na potpuno legalan način napuštao prostor ovih država. Na ovom mjestu je potrebno naglasiti činjenicu da su do ovog vremena brojne države posjedovale zakonske regulative kojim se sprečavalo trgovanje antikvitetima, među kojim se također nalazila Grčka. Koju je ulogu imao vicekonzul za kojeg Planjanin predlaže da materijal predaje njemu i je li diplomatska pošta bila oslobođena ove vrste kontrole? Na kraju, istini za volju, je li zaista bilo moguće prilikom jedne pošiljke poslati preko stotinu arheoloških nalaza legalnim putem? Sudeći prema rednim brojevima koje Muzej otkupljuje, Omer Planjanin je samo te, 1911. godine, u okviru jedne pošiljke dostavio minimalno 123 artefakta, možda i više, ali za koje Muzej nije bio zainteresiran. Može konstatirati da postoji značajan broj predmeta čije ne samo porijeklo već i uloga u razumijevanju i interpretaciji prošlosti Bosne i Hercegovine postaju upitni”, stoji u knjizi Stranputice rane arheologije u Bosni i Hercegovini.

Iz dokumenata je jasno vidljivo da su amateri arheolozi na brojnim arheološkim lokalitetima djelovali prilično samostalno i pitanje njihovog utjecaja se odražava direktno na istaknutu činjenicu koju je naveo Pavao Anđelić, a to je da je materijal s Mogorjela bio, a moguće i danas jeste, pomiješan s materijalom iz Arnautovića i ko zna s kojim još. S obzirom na to da se u navedenim primjerima radi o lokalitetima od historijskog značaja u Bosni i Hercegovini, navedena pitanja u još većoj mjeri bacaju sjenu sumnje na to da li su naša znanja o arheološkoj prošlosti zaista ispravno formulirana i interpretirana?

KAKO JE SPAŠEN ZVORNIK

Završetak Prvog svjetskog rata i odlazak austrougarske vlasti na svjetlo dana izveo je i neke ličnosti koje su u kasnijoj historiografiji uveliko zapostavljene i nesumnjivo potcijenjene. Jedna od takvih je bio Vejsil Ćurčić. Istini za volju, Ćurčić je bio drugi arheolog u Bosni i Hercegovini nakon Truhelke, prvi bosanskohercegovački arheolog porijeklom, a da je to po svome obrazovanju zaista i bio. Ćurčića i njegovog imena uglavnom nema u Spomenici Zemaljskog muzeja iz 1988., historiografija mu nije dodijelila značajno mjesto izuzev nerijetko isticane činjenice da je tokom Drugog svjetskog rata, pod upravom takozvane NDH, u jednom kraćem periodu obavljao funkciju direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Tokom istraživanja s početka 20. stoljeća bio je prisutan na brojnim lokalitetima, i nerijetko, kao u slučaju Donje Doline i Mogorjela, dotadašnja istraživanja nastavljao iako su njegove kolege napustile lokalitete i smatrale posao okončanim. Preciznije rečeno, Ćurčić je de facto bio prisutan gotovo na svakom istraživanju Muzeja.

No, okupatorska uprava nikada nije dozvoljavala Ćurčićevo u potpunosti samostalno djelovanje i neosporna je činjenica da je on nerijetko pomoćnik i zamjenik istraživanjima koja su vodile njegove kolege, specijalizirani (ne)arheolozi stranog porijekla. U kojoj je mjeri njegovo obrazovanje bilo od koristi takvim istraživačima zasigurno pokazuje činjenica da je na većini, čak gotovo svim istraživanjima, ime Vejsila Ćurčića bilo prisutno i nemoguće je ne pitati se jesu li upravo njega, kao obrazovanog arheologa, koristili kao savjetnika pri svojim iskopavanjima da bi kompenzirali vlastite nedostatke?

“Njegova je nesreća očito bila ta da je pripadao Bosni i Hercegovini, uglednoj sarajevskoj porodici, zajednici i prostoru koji je s lakoćom, što je karakteristika i modernog vremena, prihvaćao stručnjake kojim je umjesto kvalifikacija bilo dovoljno predstavljati nešto ‘strano’. Ćurčić stoga nije doživio spomen svojih zasluga u literaturi te, pored Spomenice Zemaljskog muzeja iz 1988. godine, u kojoj je gotovo u potpunosti izostavljen, za njega kao izvornog bosanskohercegovačkog arheologa, koji je na valjcima prevozio stećke do Zemaljskog muzeja, ili zahvaljujući kojem su neki od srednjovjekovnih gradova u tako dobrom stanju danas, na kraju krajeva koji je tokom Drugog svjetskog rata spašavao znamenitu Sarajevsku Hagadu, mjesta, valjda usljed velikog broja znamenitih svjetskih putopisaca, ni danas nema”, navodi Kaljanac.

Još jedno ime, pomalo zaboravljeno, jeste i Vladislav Skarić, dugogodišnji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Njegov rad ne ističe se samo po publikacijama, niti po njegovim arheološkim istraživanjima, cijenio ih neko kao manja ili veća. Skarić je bosanskohercegovačkoj baštini ostavio u naslijeđe znatno veći doprinos i dar. U tom smislu se izdvaja, kao jedno od velikih dostignuća, događaj koji je na svojstven način sudbonosno obilježio današnju baštinu Bosne i Hercegovine.

Prema sačuvanoj dokumentaciji moguće je evidentirati 1. august 1931. godine kao početak događaja u kojim je jedan od aktivnih sudionika bio upravo Skarić. On je kao direktor predstavljao Zemaljski muzej, dok se s druge strane nalazio Đeneralštab Komande Druge armijske oblasti Kraljevine Jugoslavije. Nešto prije navedenog datuma komandanti Zvornika i Drinske divizijske oblasti pokrenuli su rušenje srednjovjekovnih kula Donjeg Grada u Zvorniku s ciljem izgradnje puteva i komunikacija za potrebe vojske.

Povodom odluke o rušenju dijelova Grada, Skarić je uputio dopis Đeneralštabu u kojem je tražio obustavu te odluke, za što je, uzevši u obzir tadašnje stanje, trebalo dosta hrabrosti.

Međutim, Skarić nije u svom dopisu samo molio za prestanak aktivnosti na rušenju srednjovjekovnog grada već je svoje zahtjeve postavio znatno šire od izdvojenog slučaja jednog grada i jedne lokacije. Govoreći o rušenju Donjeg Grada, vojnoj komandi je napisao: “Ove su tvrđave u istoriji igrale važnu ulogu, te zaslužuju da se poštede, jer će, moguće, prilikom detaljnog ispitivanja dati još kakovih interesantnijih podataka za našu istoriju.”

Dva mjeseca kasnije, u Muzej je stigao odgovor Komande, tačnije naređenje: “Da sve starešine nastanu, da se isti najsavesnije sačuvaju od kvara (rušenja, razbijanja i raznošenja). Nijedna starevina ne sme se porušiti bez prethodnog pitanja ove komande.”

Na kraju, Kaljanac navodi podatke o arheološkim nalazima upoređujući ih u različitim periodima, te donosi zanimljiv zaključak. “Ako je vjerovati Truhelkinim podacima iz 1906. godine i broju od 50.000 komada koje on navodi, a zatim i podacima koje navodi Mandić u svom izvještaju 1921. godine s 32.600 brojeva, postavlja se pitanje gdje je nestalo tokom perioda od 1906. do 1921. godine 17.400 arheoloških predmeta i to isključivo iz prahistorijske zbirke? Jedini nagovještaj gdje je nestala ovako velika količina arheoloških nalaza nalazi se u pojedinim pismima koja su iz Zemaljskog muzeja cirkulirala prema područjima i institucijama lokalne uprave tokom prvih godina nakon Prvog svjetskog rata. U jednom od takvih pisama Zemaljski muzej se obratio i općini Ilidža, prilikom čega je od nje zatražen uvid u trenutno stanje arheoloških eksponata koji su se nalazili izloženi u prostorijama hotela Bosna. Prema odgovoru koji je Muzej dobio pred kraj rata, u trenucima kada se njegov ishod već naslućivao, okupaciona uprava i vojska su s llidže odnosili sve što su uspjeli, a kako pismo navodi, čak su skidali i rimske mozaike. Je li ta ista, nerijetko u arheologiji glorificirana uprava zaslužna i za ‘preseljenje u sigurniji ambijent’ navedenih 17.400 nalaza?”, navodi Kaljanac.

Svi nedostaci rane bosanskohercegovačke arheologije mogu se objasniti time da je ona bila klasična kolonijalna arheologija, fokusirana na mogućnost privremene prisutnosti na ovom prostoru te stoga i usmjerena na maksimalno prikupljanje nalaza svim sredstvima i u što kraćem periodu.

Tradicija kolonijalne vlasti je, piše Kaljanac, kao posljedicu ostavila i nepremostivo strahopoštovanje prema tom periodu te je stoga i bilo kakvo propitivanje mogućnosti da je velika i moćna Monarhija ponegdje i griješila postalo, u najmanju ruku, zabranjeno. Prisjetimo se da je znamenit mađarski historičar Lajos Thálloczy još na Kongresu evropskih arheologa i antropologa 1894. godine uputio apel znanstvenicima da pomognu Zemaljskoj vladi izvršiti naučnu okupaciju Bosne i Hercegovine. Okupacija je u tolikoj mjeri urodila plodom da ova pitanja nisu otvarana čak ni do danas, a nepogrešivost je tokom vremena sve više postajala mit hranjen iz decenije u deceniju.