Što je brzo, to je i kuso, kažu. “Vijest” o diplomatskom “fijasku” Turske prilikom posjete visokih zvaničnika Evropske unije upravo je takva – kusa. Međutim, rep traljavog novinarstva morao bi biti prišiven svima koji su potrčali da za događaj u Ankari optuže svejedno da l' Tursku, da l' predsjednika Erdoğana lično. Uostalom, već dodavanje sufiksa “gate” sofi na koju je glavna EU komesarka Ursula von der Leyen bila smještena (bar meni) govori o cerebralnoj lijenosti novinara i urednika koji evo skoro pedeset godina nisu u stanju da se odupru dodavanju engleske riječi za kapiju na sve što im zaliči na skandal. Kada se tome dodaju verbalni “revolveraši” na društvenim mrežama, eto idealne prilike da se dodatno demolira ionako na Zapadu distorzirani imidž Turske i njenog predsjednika.
IZMIŠLJOTINE O PONIŽAVANJU ŽENE
Videoklip koji je bio osnova za ovu provalu antiturske/antiErdoğan histerije perfektna je ilustracija činjenice da ni video, baš kao ni fotografija, bez znanja konteksta ne mogu biti objektivno svjedočanstvo o nekom događaju, pogotovo ne osnova da se frlja optužbama i presudama o namjeri predsjednika jedne države da se “ponizi jedna žena”. Naime, sa snimka susreta od 6. aprila 2021. ne može se znati čiji je protokol odredio raspored sjedenja, a pretpostavka da je to unilateralno učinio protokol turskog Predsjedništva je imbecilna. No, ima oko tog videoklipa (manje-više identičnog u svim vijestima) mala nedosljednost.
“Vijesti” govore o “iznenađenju” Ursule von der Leyen, njenoj “zatečenosti” zbog odsustva treće stolice. Međutim, to se na snimku jednostavno ne vidi, ona sasvim normalno pozira s lijeve strane predsjednika Erdoğana dok mu je Charles Michel, predsjednik Evropskog vijeća, s desne. Sve troje su ispred dvije stolice postavljene ispred zastava Turske i Evropske unije. S obzirom na to da su u prostoriju ušli sa suprotne strane, nemoguće je da Von der Leyen nije primijetila da su samo dvije stolice, ali nikakva zatečenost ni iznenađenje se ne očitavaju na njenom licu ili u ponašanju. Onda ide rez. Sljedeći kadar jeste kadar njenog protesta izraženog jednim “hmmm”, ali ona se već tada nalazi ispred sofe na kojoj je mjesto za nju pripremljeno, a kada su Michel i Erdoğan već sjeli. Ta je sofa na istoj strani na kojoj sjedi Michel i komesarka je morala preći bar 4-5 koraka do nje. Malo mi je čudno da je svoj protest izrazila tek tada, a ne na mjestu na kome je pozirala, što bi mnogo više odgovaralo “ostavljena da stoji” klišejima. Rez na total u kojem svi sjede i u kojem se vidi da turski ministar vanjskih poslova Mevlut Çavuşoğlu sjedi na sofi nasuprot Ursule von der Leyen.
Osuda Turske/Erdoğana od strane brzopoteznih novinara u medijima i revolveraša na društvenim mrežama ubrzo je poslije pojave snimka prerasla u histeriju. Vrhunac histerije bio je kada je bivši bankarski birokrata, a sada neizabrani premijer Italije Mario Draghi, osuo paljbu teškom verbalnom artiljerijom zbog “tretmana” Von der Leyenove, nazvavši izabranog predsjednika Turske diktatorom. Naravno, ta detonacija prethodila je (djelomičnoj) promjeni narativa glede odgovornosti za prizor s videoklipa.
Kada je stiglo objašnjenje turskog ministra inostranih poslova da je raspored sjedenja bio prema zahtjevima EU zvaničnika, a demantija iza Bruxellesa na tu izjavu nije bilo, pametniji (bilo je i onih koji to nisu) urednici bili su primorani da malo zagrebu iza serviranog im videoklipa. Rivalski odnosi između EU institucija doveli su do neprijatne situacije.
“Istraživačko novinarstvo” brzo je otkrilo da je (pod jedan) svaki detalj posjete bio dogovoren s “ceremonijal-majstorima” Charlesa Michela, kao i (pod dva) činjenicu da prema članu 13. Ugovora o Evropskoj uniji Evropska komisija zapravo zauzima četvrto mjesto po redu prvenstva među uglednicima evropskih institucija – iza Parlamenta, Evropskog vijeća i Vijeća EU. To bi, da je bilo koja druga zemlja bila domaćin, bilo dovoljno da se prestane pričati o namještaju i njegovom razmještaju. Međutim, lakše reći nego učiniti. Pritom su se mnogi trudili da održe “vatru”. Portparol Evropske komisije Eric Mamer i dalje insistira da dva EU predsjednika – Vijeća i Komisije – “moraju imati isti tretman”.
RIVALSTVO IZMEĐU ČELNIKA EU
Isplivale su fotografije sastanka trojke s istim funkcijama – s EU strane Donald Tusk (bivši predsjednik Evropskog vijeća) i Jean-Claude Juncker (bivši predsjednik Evropske komisije), s turske strane predsjednik Erdoğan – na kojima su sva trojica na jednakim stolicama. To je, naravno, “krunski dokaz” da je tretman predsjednice Evropske komisije bio ponižavajući. Na to se dovezala i tzv. “rodna politika” pa je sve objašnjavano turskim napuštanjem Istanbulske konvencije i činjenicom da je Ursula von der Leyen žena. Nema veze što je Jean-Claude Juncker izjavio za Politico da je on uvijek poštovao protokol i da je nekad sjedio do predsjednika Evropskog vijeća, ali isto tako nekad i na sofi. Tada niko nije tvrdio da je skrajnut na sofu zato što je muškarac niti je portparol komisije vrištao o tome.
Da li je narativ o inače evidentnom rivalstvu i borbi za moć predsjednika Evropskog vijeća i predsjednice Evropske komisije puno i sveobuhvatno objašnjenje događaja u Ankari? Da se isto ili slično desilo u bilo kojoj drugoj zemlji, možda bih i “kupio” to zdravo za gotovo. Taj narativ ima malo previše rupa za moj ukus. Prva i glavna vrlo je čudno “objašnjenje” odsustva ljudi zaduženih za protokol Von der Leyenove. “Zbog pandemije korone” jeste zvanično objašnjenje. E sad, nije li malo čudno da neko koga i pristalice i protivnici opisuju riječima control freak (što se definira kao osoba koja osjeća opsesivnu potrebu da vrši kontrolu nad sobom i drugima i da preuzme zapovjedništvo nad bilo kojom situacijom) i ko, također po brojnim svjedočenjima, ima mikroupravljački stil prepusti zvaničnicima protokola Charlesa Michela, koga mrzi i s kojim vodi dnevne (manje vidljive) bitke, detalje protokola za definitivno najvažniju posjetu ako ne ove godine, sigurno njenog prvog kvartala?
Kako to da na “ceremonijal majstore” Charlesa Michela pandemija nema efekta te su prisutni u Ankari? Ne samo prisutni nego i vrlo aktivni i agilni, jer kada je “skandal” krenuo da se valja društvenim mrežama i medijima, turski protokol ponudio je izmjene u rasporedu sjedenja tokom radnog ručka, prema kome bi Charles Michel i Ursula von der Leyen zajedno bili smješteni naspram predsjednika Erdoğana, a ne samo Michel, to su Charlesovi ljudi promptno odbili zahtijevajući da se drži prethodno dogovorenog rasporeda. Michelov tim “velikodušno” je pristao da Von der Leyen sjedi na istom tipu stolice (s višim naslonom) kao on i predsjednik Erdoğan. Iskrenost srceparajućeg “priznanja” Charlesa Michela da, eto, noćima ne spava zbog (sopstvenog) tretmana Ursule von der Leyen treba gledati kroz taj ego-trip, ali taj “detalj” oko ručka treba znati, a da bi se znao, treba o njemu izvijestiti. Nepotrebno reći, mnogi su izabrali da taj “detalj” preskoče.
KO JE OD SEBE NAPRAVIO BUDALU
Charles Michel sada se našao pod vatrom i vjerovatno je to uzrok nesanice. S druge strane, zamjerivši se ambicioznoj predsjednici Evropske komisije, napravio joj je najveću moguću uslugu – učinio ju je “žrtvom”. Katastrofalno vođenje borbe protiv pandemije od strane EU, naročito debakl glede vakcina, pada na pleća Ursule von der Leyen. Naslovi i tekstovi u kojima se preispituje njeno političko preživljavanje bili su vrlo česti do prije samo nekoliko nedjelja. Status žrtve, i to žrtve mizoginije, svakako će olakšati politički opstanak u EU. O kvalitetu EU institucija možda najbolje govori tvit Martina Schulza, bivšeg lidera njemačkih socijaldemokrata, nakon izbora Von der Leyenove za predsjednicu Evropske komisije: “Von der Leyen je naš najslabiji ministar. To je očito dovoljno da postane šef Komisije.”
EU se decenijama trudi da odgovori na apokrifno pitanje pripisano Henryju Kissingeru: “Koga da nazovem kad hoću da pričam s Evropom?” Tadašnji glavni EU komesar Barosso je 2009. svečano objavio da je to pitanje riješeno kada je EU izmislila ekvivalent ministra spoljnih poslova (tada Catherine Ashton) s titulom “visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku”. To je odmah bilo dočekano gunđanjem Hermana Van Rompuya, prvog predsjednika Evropskog vijeća (tada je štampa voljela da to zove predsjednikom EU), koji je izjavio da on očekuje taj poziv.
Događaj od 6. aprila u Ankari po ko zna koji put pokazuje da ne samo da ne postoji odgovor na “Kissingerovo pitanje” nego da su najviši zvaničnici Evropske unije u stanju da istroluju sastanak kome su, a ne bez razloga, pripisali najveći mogući značaj. Smijurija je time veća da pri tome oba EU zvaničnika tvrde da su (valjda “velikodušno”) u datoj situaciji dali prednost sadržaju nad formom, sve kao ne želeći da prave skandal, a pri tome jedino što se o tom samitu zna jeste upravo skandal oko namještaja.
Kada poslovično antiturski njemački sedmičnik Der Spiegel abolira Tursku od svake odgovornosti i stavi naslov Kako EU pravi budalu od sebe na svjetskoj sceni na tekst o događaju u Ankari, pitam se da li se novinari i urednici koji su onako bez razmišljanja (mozga) krivicu pripisali Turskoj i/ili Erdoğanu bar za trenutak zastide? Ili (vjerovatnije) odluče da ne primijete šta se zapravo desilo?
