Po tome ih i klasificiram na one kod kojih je svo znanje skoncentrirano na ono nekoliko kitaba što su ih proučili u medresi i na one prave vaize koji taj naziv po svojim sposobnostima potpuno zaslužuju. Slušao sam jednog takovog vaiza ovog Bajrama, i to u sredini u kojoj se rijetko viđaju i nalaze takvi ljudi (Južna Srbija). Simpatična izraza u licu (nurli), dostojanstveno i uspravno sjede i na ćursu, on je držao predavanje sakupljenim muslimanima. Tema predavanja odgovarala je stanju dotičnih slušača.
Pored uzgredne bajramske pouke, inteligentni vaiz izabrao je i govorio o pitanju koje islam preporučava na prvom mjestu i daje mu punu važnost, a o kojem se s ćurseva inače rijetko prozbori. Učeni efendija govorio je o zajednici, o zajedničkom potpomaganju muslimana, iznosio principe i dogme islamske i dužnosti muslimana jednih prema drugima u tom pogledu. Istaknuo je obzire i dužnosti muslimana prema svojoj rodbini, prema komšijama, prema sugrađanima, prema zajednici i državi. Njegov jasni glas, koji je čudno odzvanjao u staroj džamiji, bio je prožet dubokim uvjerenjem u ono o čemu je govorio i s istinskom ljubavlju da to njegovo uvjerenje, ta jasna istina, dopre i do srca njegovih slušatelja.
Njegove zvonke riječi u pravilnoj dikciji, potkrijepljene Kur'anom i Hadisom, ugodno su se dojimale onih koji su ga budno slušali i razumijevali, dok je većina sjedila u poludremovnom stanju i bila i svojim duhom i svojim mislima daleko od slijeda misli i ideja koje je učeni predavač izlagao. Oni su bili daleko od toga da shvate pravu svrhu i značaj ustanova džume, Bajrama, hadža, koje je predavač u svom vazu objašnjavao, dovodeći to u usku vezu s predmetom o kojem je govorio: zajednica, zajedničko tretiranje skupnih interesa, međusobno potpomaganje. Oni ne mogu da shvate da su i džuma, i Bajram, i hadž ustanovljeni da se muslimani, pored zajedničkog izvršavanja vjerskih dužnosti, isto tako trebaju zajednički porazgovoriti o svojim skupnim interesima, o svome halu i ahvalu, o vitalnim pitanjima koja su od presudne važnosti kako za zajednicu, tako i za pojedince u njoj.
Savremeni kongresi koji se svakim danom održavaju na raznim krajevima svijeta od ljudi istih pogleda, profesija i pripadnika raznih naroda nisu ništa drugo negoli modernizirane islamske ustanove džuma, hadž, kojima su se prije našeg vremena s mnogo većom pažnjom posvećivale negoli danas. Jasni vaizov glas pobuđivao je duboke uzdahe kod onih koji su ga pozorno pratili i razumijevali, a tek pri spomenu kakve kisse, koju bi vaiz kao potkrepu svojim razlaganjima spomenuo, i drugi bi se malo razdrijemali i veću pažnju skrenuli na ćurs. Suština njegova predavanja, njegove uvjerljive riječi odbijali su se od njihovih zakržljalih umova kao od onih hladnih zidova u starodrevnoj džamiji. Sredina ga nije razumijevala jer nije ni naučila slušati takva predavanja.
Njih su godinama uspavljivali njihovi grobari pričajući im prednosti i sevape nošenjem tespiha i druge hikaje. Za njih je onda vjersko obilježje posjedovanje tespiha i podržavanje svih onih običaja koji podsjećaju na prošlost, a briga za zajednicu i zajedničke interese svedena na golu sebičnost i samoživot. Pomislio sam: Bože moj, pa kada će se ovaj svijet probuditi iz letargičnog sna kojim živi već decenijama godina, kada će se već jedanput ugledati ako ne u svoje sugrađane druge vjere, a ono bar u svoje istovjerne sunarodnjake turske muslimane? Kada će i oni početi gledati na život drugim očima, kada će povesti ozbiljnog računa o svojoj sadašnjosti i budućnosti? Kada, kada?
To pitanje izmiješano s posljednjim vaizovim riječima gubilo se negdje u mračnom kutu džamijskog crnog tavana. Da, tu je prošlost, tu su ljudi prošlosti, tu su ruševine koje niko ne popravlja! A na drugoj strani se živo radi! Vaiz je i dalje govorio, ja sam mislio, a njegovi slušači drijemali! Još i danas mi zuje u ušima riječi učenog vaiza: Narod koji izgubi smisao i osjećaj za zajednicu, za međusobno potpomaganje, za složan rad i zbrinjavanje zajedničkih interesa je izgubio uslove za život, taj narod ne može živjeti i njegova egzistencija je ozbiljno ugrožena! A da li su ga njegovi istovjerni sunarodnjaci razumjeli i na čas ma makar ozbiljno se zamislili u značaj i dalekosežnost njegovih riječi?
(Novi behar, 1927)
