Nakon najnovijeg povlačenja Visokog predstavnika pred demonstracijama sile iz Rs i njegovim opsjenarskim predstavama s odlaskom katoličkom biskupu u Banju Luku i pismima izvjesnoj Željki Cvijanović, osobi na mjestu člana Predsjedništva iz Rs koja prijeti javnosti Bosne i Hercegovine, postalo je potpuno jasno da je Bosni i Hercegovini potpisana smrtna presuda čije je izvršenje samo odgođeno. Dejtonski mirovni sporazum postao je mrtvo slovo na papiru za sve dionike osim Bošnjaka i, stoga, nevažeći u ovom obliku. De facto je izvršena secesija malog entiteta.
Kako bi se spriječilo da postane i de jure i time stavi van snage Mirovni sporazum, s nepoznatim i nepredvidivim posljedicama po mir i stabilnost, potrebno je brzo i odlučno reagirati. Zato je ostatku bošnjačkih i bosanskih patriotskih snaga potrebno otrežnjenje, realno sagledavanje situacije i promptno činjenje. Kako to od predstavnika trojke nije za očekivati, nužno je odlučno djelovati iz opozicije.
S obzirom na nečinjenje i opstrukciju EUFOR-a u posljednjim provokacijama paljanskog režima, kao i vrlo vjerovatno dovođenje mađarskog zapovjednog kadra na čelo te vojne sile – garanta implementacije mira, uzimajući u obzir cinizam predstavnika EU i njegovo otvoreno ucjenjivanje Vlade Federacije, ali ne i vlade malog entiteta, upozoravajući na ozbiljnu krizu sigurnosti Bošnjaka povratnika u Rs, ugrožavanje slobode kretanja i prijetnje srpskih dužnosnika generalnim probama, konsenzus skoro svih srpskih stranaka o „državnosti“ malog entiteta, a temeljem iskustava iz posljednje Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida nad Bošnjacima, bošnjačke i bosanske političke snage trebale bi zajedničkom inicijativom predložiti ili čak odlučno tražiti, pod najavom samoorganiziranja, nekoliko ključnih zahtjeva. Ovo posebno u svjetlu činjenice da Ruska Federacija preko Rs destabilizira ne samo tzv. Zapadni Balkan, nego čitavu Evropu. Hrvaćanski i srbijanski mediji ionako Rs tretiraju kao državu s kojom njihove zemlje imaju odnose.
Prvo i osnovno, trebalo bi zahtijevati hitno izuzimanje vojne misije i kontingenta mirovnih snaga iz jurisdikcije i odgovornosti EU i povratak punog i robusnog NATO mandata za vojnu i civilnu implementaciju Dejtonskog sporazuma, uz povećanje vojne prisutnosti NATO pakta, odnosno vojnih snaga i iz drugih zemalja pod komandom NATO pakta, minimalno na dvije pješadijske brigade, potpuno opremljene i mobilne. U tom kontekstu, potrebno je tražiti uključivanje turskih i bataljona iz drugih zemalja Organizacije za islamsku saradnju (OIC) u obje brigade i njihovo strateško raspoređivanje na mjesta unutar malog entiteta i Distrikta Brčko.
Kako su susjedne države Srbija i Hrvatska izrazito povećale svoje vojne kapacitete, u potpunom nesrazmjeru s Bosnom i Hercegovinom po odredbama Subregionalnog sporazuma o kontroli naoružanja, pod okriljem NATO pakta, a na osnovi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Aneks 1-B, Sporazum o regionalnoj stabilizaciji, član IV, trebalo bi predložiti sklapanje novog trostranog, međudržavnog regionalnog sporazuma o kontroli naoružanja, ili sa znatno smanjenim vojnim kapacitetima Srbije i Hrvatske ili potpunim izjednačenjem vojnih kapaciteta Bosne i Hercegovine s objema susjednim državama, uz reformu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine prema formiranju nacionalno mješovitih jedinica.
Kako je kršenje Dejtonskog sporazuma postala praksa i samog Visokog predstavnika, u trenutnim opasnim okolnostima trebalo bi zatražiti proširenje i izmjenu Dejtonskog sporazuma dodatnim klauzulama o sigurnosti (uključene sankcije za države koje ju ugrožavaju), uz uključenje još jedne države članice OIC u Vijeće za provedbu mira (PIC), kao i novom teritorijalizacijom bez etničke komponente, uz zadržan gornji dom parlamenta za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, sa strogo Ustavom katalogiziranim područjima definicije istoga te jasnim odredbama o nezavisnosti pravosuđa i ovlaštenja Suda i Tužilaštva BiH. Svi ovi procesi trebaju biti koordinirani s ubrzanim primanjem Bosne i Hercegovine u NATO pakt. Visoki predstavnik, koga treba odmah zamijeniti američkim, trebao bi izvršiti smjenu svih dužnosnika vladajuće koalicije na teritoriji malog entiteta i u državnim tijelima koja krše odredbe Dejtonskog sporazuma i poduprijeti njihovo pravosudno procesuiranje korištenjem bonskih ovlasti.
Ovakvi zahtjevi podrazumijevaju nov, robustan i liderski angažman SAD, koje se moraju ponovo vratiti u Evropu jer ona sama, niti kao Evropska unija očito, nije u stanju voditi vlastitu, zajedničku i konzistentnu politiku, a time niti jamčiti sigurnost zemljama koje ju čine, prije svega u istočnoj i jugoistočnoj Evropi. Dapače, sve kada Evropa i ne bi trebala garantirati sigurnost državama koje ju čine, zabrinjavajuće je da njezina „zajednička“ politika ne samo ne garantira već i ugrožava sigurnost Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova danas, a ko zna kojih država sutra. Smjena trenutnog visokog predstavnika američkim morala bi biti prioritet. Također, potrebno je ukinuti poziciju predstavnika EU u Bosni i Hercegovini, a američkog specijalnog izaslanika za Balkan ovlastiti ne da prati evropska, neusklađena i šizofrena rješenja, već nametne američka, održiva. U odnosu na punopravno članstvo u NATO savezu, potrebno je provesti zamjenu prioriteta pristupanja Bosne i Hercegovine u EU i NATO, uz što brže potpisivanje širokog sporazuma o trgovini i carinama s EU.
Naime, i iz posljednjeg izvještaja EUROSTAT-a, koji tvrdi da BDP naše zemlje, i to korigiran za paritet kupovne moći, iznosi samo 35 posto prosjeka Evropske unije, nije realno očekivati članstvo u vremenski iole predvidivom roku, što politički iscrpljuje zemlju u ovom vrlo kritičnom vremenu, a ne doprinosi ekonomskim efektima, bez obzira na spinove hrvaćanskog šefa diplomatije koji je u New Yorku navodno lobirao kod italijanskog i slovenačkog kolege da podrže što brži pristup Bosne i Hercegovine u EU.
Prvi i osnovni prioritet treba biti puno članstvo u NATO savezu. Ovakva promjena paradigme, osim novog konstrukta sigurnosti u Bosni i Hercegovini i regiji, u sjeni ruske agresije i agresivnih namjera na tzv. Zapadnom Balkanu, znači i promjenu političke ravnoteže. Ona omogućava balans snaga koje brane državu s destruktivnim djelovanjima iznutra i izvana, postepeno jačanje državotvornog bloka i povratak u mirnije političke tokove. Smirivanje političkih tenzija jeste nužno, a moguće samo u bitno izmijenjenom sigurnosnom okruženju. Sadašnji sigurnosni aranžman, a posebno realno stanje doprinosi tenzijama, hrani destruktivne politike i pojačava apetite susjednih država.
Sve ono što je Dejtonski mirovni sporazum trebao, u obama aspektima, vojnom i civilnom, spriječiti i trajno onemogućiti, posebno ugrađenim mehanizmom izmjena i jačanja države u odnosu na entitete. Taj je proces zaustavljen i okrenut u suprotnom smjeru i stoga je suštinska promjena paradigme nužna. U tom smislu, nakon promjene paradigme, potpuno logično slijedi raspuštanje parlamenata i izvršnih vlasti, sazivanje ustavotvorne skupštine i donošenje novog Ustava kao dijela izmijenjenog i proširenog Dejtonskog mirovnog sporazuma. Nakon toga, u razumnom roku treba raspisati nove izbore, uz zabranu radikalnih stranaka koje se zalažu za dezintegraciju Bosne i Hercegovine ili su se tako ponašale u posljednjih dvadeset godina.
