U vremenima kada se sve više govori o padu nataliteta i činjenici da se iz godine u godinu rađa sve manje djece, vrijedi podsjetiti na prošla vremena. Srebrenica i cijelo Podrinje u prošlosti su bili poznati kao vjerovatno najveća rađaona djece u bivšoj Jugoslaviji. U prosjeku, u Srebrenici nakon Drugog svjetskog rata u porodicama je bilo više od petero djece. Brojni su takvi primjeri.

Nana Hata Mehmedović (djevojačko Džananović) rodom je iz srebreničkog sela Podosoje. Udala se u susjedno selo Bostahovine, a rodila je dvanaestero djece.

Sa suprugom Nazifom rodila je Begiju, Ragiba, Ferida, Zulfu, Ismeta, Ekrema, Feridu, Nazifu, Halila, Ajku i Sulejmana, dok iz prvog braka ima kćerku Fatu.

“Iz prvog braka imam kćerku Fatu, a ostala djeca su iz braka s Nazifom. On je bio vrijedan čovjek, domaćin. Umro je nažalost 1993. godine, nije dočekao kraj rata. Preživio je onaj rat, a kad je počeo ovaj, rekao je da neće dočekati kraj”, govori nana Hata.

Prema riječima nane Hate, njen suprug Nazif bio je oženjen prije nje, a nažalost supruga mu je umrla.

“Nazifova supruga Begija je umrla na porođaju i iza nje je ostalo četvero djece: Hava, Mahza, Nezira i Mustafa. Ja kad sam došla za njega, djeca su me dočekala i ja sam ih prihvatila kao svoje. Nikad ih nisam razdvajala, i dan-danas je tako. Ja na njih gledam kao na svoju djecu. Kada sam rodila prvu kćerku s Nazifom, odlučili smo da joj damo ime Begija po njegovoj supruzi, iz poštovanja prema njoj. Tako je bilo”, kaže nana Hata i dodaje da se živjelo skromno, te da se “mnogo radilo”.

“Mi smo do 1969. godine živjeli u selu Bostahovine, a nakon toga smo kupili imanje u mjestu Paići. U Bostahovinama su se rodili Begija, Ragib, Ferid, Zulfo i Ismet, a u Paićima su se rodili Ekrem, Ferida, Nazifa, Halil, Ajka i najmlađi Sulejman. Begija je rođena 1960, a Sulejman 1981. godine. Kad sam rodila Sulejmana, imala sam 45 godina, a suprug je imao 60. U dvadesetak godina rođeno je njih jedanaestero. Svu svoju djecu sam rodila kod kuće, nikad nisam išla doktoru. Prvo petero djece su mi žene iz sela babovale, a ostale sam ja sve, svima im i babica. Nit sam koga tražila, niti bilo šta, rodim, babujem ga, tako dragi Allah dao snagu”, govori nana Hata.

Nažalost, sva Hatina djeca nisu živa.

“Ekrem je umro kao dijete, imao je godinu i nešto kad je umro. Razboli se i umrije. Ferida je poginula 1995. godine. Kad smo prešli iz Srebrenice, ona je živjela u Tinji i udario je voz i pogide. Čovjek joj poginuo 1992. i ostalo joj jedno dijete. Nezira je umrla 2002. godine. Njoj sinovi nisu došli preko šume, dvojica, mladići bili. Ona je umrla od tuge. Moj sin Halil je poginuo 2011. godine u Americi, saobraćajna nesreća. Imao je 36 godina. U Americi su mi poginule i dvije unuke, Elma i Elvira, djevojke bile, tek punoljetne”, govori nana Hata i ističe da je teško opisati bol koji majka osjeća kad ispraća na bolji svijet svoju djecu.

Danas ostala Hatina djeca žive širom svijeta, od Bosne preko Švicarske pa do Amerike.

“Ostali su, hvala Bogu, živi i zdravi. Rasuti širom svijeta, ali samo nek su dobro. Dolaze kad mogu. Dvojica sinova su u Vozući. Dvije kćerke su u Sarajevu, jedna u Švicarskoj, tri sina i kćerka u Americi”, kaže nana Hata, koja danas ima živih 23 unuka i 17 praunuka.

“Samo neka ih dragi Allah, dž. š., sve čuva gdje god bili. Akobogda, bit će ih još. Djeca su bogatstvo. Svakom bih preporučila, pogotovo ovim mladima, da rađaju djecu. Sve bude i prođe, mal, imanja, sve je to prolazno. Danas se rađa malo djece. Nekad je to bilo dosta više, a teže smo živjeli nego što danas žive moja djeca ili unuci. Svi oni više imaju danas nego što smo mi imali. Mi smo živjeli od zemlje, od stoke, radilo se dan i noć da se nešto stekne, ali nismo se bojali da rađamo djecu. Sinovi i kćeri koje sam ja rodila i svi sinovi u Bosni su i odbranili da opstane. Moj rahmetli Nazif je uvijek govorio da su djeca bogatstvo. Znao je reći: 'Meni od njih svih po jedna jabuka i eto puna vreća jabuka'”, poručuje nana Hata.

Nana Hata kaže da joj je jedino žao što nije išla u školu, jer su “bila takva vremena”. Kako kaže, preporučila bi svima da rađaju djecu i da ih školuju jer će im “lakše biti u životu”.

Hata Mehmedović “gazi” 86. godinu života, relativno je dobrog zdravlja. Potječe iz poznate srebreničke porodice Džananovića, a danas živi u Vozući, gdje se smjestila sa sinovima nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine. Prva je rodica rahmetli profesora Ibrahima ef. Džananovića.

Priča o Hati Mehmedović samo je jedna u nizu priča o neznanim majkama Bošnjakinjama koje su rađale kćeri i sinove koji su garant opstanka naše domovine Bosne i Hercegovine. Nažalost, mnoge majke kao što je nana Hata stare su dane dočekale bez podrške države. Vjerovatno je nana Hata, kao i hiljade drugih majki, zaslužila bar minimalnu penziju od države, ako ništa bar zbog činjenice da je rodila 12 djece.