Ponedjeljak veče 30. oktobra proveo sam pred Rajhstagom u Podgorici. Za neupućene, to je ispred bivše Skupštine Crne Gore. Izborom četničkog vojvode - državljanina Srbije, prvostepeno osuđenog pučiste i Putinovog protežea, za njenog predsjednika, ta je institucija izgubila bilo kakvo ranije značenje i smisao i postala institucionalni i društveni limb ili naški rečeno - gnjoč. Otud naziv Rajhstag za instituciju koju vode sljedbenici kvislinga i zločinačkih i fašisoidnih kolaboracionista Trećeg rajha

Došao sam na protest ,,Na okup“ da svojim skromnim prisustvom pridonesem otporu ovakvim tendencijama, ali nakon deža vi scenografije, folk-rodoljubivog bekgraunda, osjetio sam se ništavno i nemoćno kao da ne postojim. Ni u nacionalnom, ni u ideološkom ni društvenom smislu. Taj osjećaj provocira beznađe i tugu i paničnu potrebu za reuspostavljanjem sopstvenog postojanja, piše Milorad Pustahija u komentaru objavljenom u današnjem izdanju podgoričke Pobjede.

Pri tome, ne mislim na biološko, tu sam se ispraksirao evo gotovo sedam decenija, nego na duhovno i umno postojanje. Kako to ostvariti u ludilu i dekadenciji? U paničnom magnovenju pade mi na um Rene Dekart i njegova maksima „Cogito ergo sum“- Mislim dakle jesam (postojim ). Hajde da mislim, no kako se misli i donose zaključci.

Postoji nekoliko metoda, dedukcijom, indukcijom, i da dodam moju foru - presumpcijom. „Dedukcija je postupak kojim se iz opšteg suda izvodi neki drugi, posebni ili pojedinačni sud. Ovaj pojedinačni sud logično nužno slijedi iz opštijeg, ali nije obavezno istinit“. Ovo je neupotrebljiva metoda jer u današnjem, po masi pitanja suprotstavljenom svijetu, koji izgleda nužno stremi ka sukobima širokih razmjera, ne mogu sa sigurnošću utvrditi postojanje ijednog opšteg suda. Naročito ne nekog vezanog za političke i ekonomske teme.

Dakle: nedostaje mi bilo kakvo polazište za ovu metodu.

Ništa bolje nije ni sa drugom metodom. „Indukcija je vrsta posrednog logičkog zaključivanja kod kojeg polazimo od pojedinačnog ka opštem, odnosno što vrijedi za svaki pojedinačni slučaj jedne vrste, vrijedi za cijelu vrstu“. Ovo ne može vrijediti na Balkanu, jer je ovdje svaki pojedinačni slučaj bogomdan i ne trpi uopštavanja i postrojavanja u bilo kakvu vrstu, osim na čelne pozicije.

U panici zbog nedostatka upotrebljive metode, samovoljno ubacih ovdje presumpciju. Presumpcija je pretpostavka zasnovana na vjerovatnoći, naslućivanju, mogućnosti, umišljanju ili opsjednutosti. A' joj! Tek ovo je psihodelično te vas molim da odmah zaboravite.

No, naš naaarod ili graaađani, kako god želite, našao je genijalnu metodu - dudukcija. To je metoda biranja klijentelističko-korupcionaško-demagoških likova za predvodnike, čija je vladavina savršena uvertira za klerofašisoidni „final countdown“ i izbor duduka i avetinja, koji će - metodom dudukcije - odabirati ciljeve i metode za ostvarenje srećne budućnost u 21. vijeku.

Evo i ilustracije. Kad su naši demokratski građanisti, sekularisti, mulikulturalisti i euroatlantiđani shvatili da im ne ide trgovina sa srbočetnicima i Crkvom Srbije, tek pet godina prije svoje i naše propasti, napisali su Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je poštivao ustavne odredbe i zadovoljavao kriterije Venecijanske komisije. Kad je došao na usvajanje u Skupštinu, svetosavska bulumenta im je razbila kompjutere, pokidala mikrofone, gađala ih bocama vode i prijetila oružanim ustankom...

I, dok su oni odugovlačili, ovi im smjestiše litije i uz pomoć demokratskog Zapada, koji je, znate već, manit za vjerskim i ljudskim slobodama, namjesti im poraz na izborima. Danas, kad oni postavljaju četničkog vojvodu za predsjednika Skupštine ne bi oštrog bunta ni sukoba. Tako i ovi na ,,okupu Crnogoraca“ iste večeri.

Postavlja se onda pitanje, ne samo kako misliti, nego i čime misliti. Naravno umom, ali Anri Berngson ga dijeli na tri dijela: instinkt, intuicija, inteligencija. Čisto instinktivno mišljenje odmah otpada jer nam je svima je*alo majku devedesetih godina. Nažalost, u našem slučaju je nepouzdano i mišljenje pomoću inteligencije: obrazovanje nam je u raspadu i dekadenciji i statistika tvrdi da je bar 60 odsto diploma i disertacija kupljeno. Postotak klijentelističke inteligencije, čije konkluzije isključivo zavise od mita i korupcije - još je veći. Otuda - šutnja. CANU i Univerzitet ćute kao zaliveni. A, ako neko i prozbori čeka ga tužiteljka Šišević ili Raonić ili BIRN.

Dakle, ostala je intuicija koja nastaje u nadahnutom iskrenju između inteligencije i instinkta. Zato birajmo ljude moćne erudicije i iskustva, a naravno i jakog instinkta (čitaj: muda i odlučnosti), i jakog morala. U protivnom, ne iskri i dobijamo ovo što sad imamo.