Sve je počelo u potkrovlju u Tribeci u New Yorku, mnogo prije nego što je to postalo elitno susjedstvo. “Imao sam 47.000 ploča i niko ih nije htio”, prisjeća se Bob George, koji je upravo objavio diskografiju punk i new wave muzike.

“To je navelo mnogo ljudi da mi dođu i kažu kako moram spasiti ove stvari jer niko ih drugi ne spašava. To je zakotrljalo pomalo neobičnu priču u mom potkrovlju u sada modernoj Tribeci, koja je bila nevjerovatno nemoderna zona 1974. kad sam prvi put došao tu.”

George je svoju kolekciju ploča pretvorio u ARChive of Contemporary Music (Arc) 1985. godine sa suosnivačem Davidom Wheelerom. Neprofitna audioteka i istraživački centar sada sadrži više od tri miliona zvučnih zapisa ili više od 90 miliona pjesama, što je čini jednom od najvećih zbirki popularne muzike na svijetu. Među donatorima i članovima ovog neobičnog kluba bili su i David Bowie, Jonathan Demme, Lou Reed, Martin Scorsese i Paul Simon.

Arc nije otvoren za javnost, ali je vitalan izvor za filmaše, pisce i istraživače, od Kena Burnsa koji je tražio pjesmu za svoju seriju “Baseball” sve do ljudi okupljenih oko nove Grammyjeve “Kuće slavnih”. Sada je, međutim, ova jedinstvena riznica egzistencijalno ugrožena. Arc ne može neograničeno ostati u svojim sadašnjim prostorijama u dolini Hudson i treba mu novi i veći dom.

“Moramo se preseliti i ne znamo kada će se to morati desiti, a kolekcija je stvarno ugrožena jer je sva na paletama”, kaže George koji sanja o pokrovitelju poput Jamesa Smithsona, britanskog naučnika koji je napustio svoja imanja u SAD-u kako bi osnovao Institut Smithsonian.

“Tražimo nekoga ko bi nam pomogao kupiti odgovarajuću nekretninu ili da sagradimo novu zgradu na slobodnom zemljištu u sjevernom dijelu New Yorka.”

Nakon odrastanja u Youngstownu, Ohio, George se preselio u New York 1974. godine kao student vizuelnih umjetnosti i tamo je počeo skupljati ploče kao DJ. Godine 1981. izdao je prvi singl Laurie Anderson “O Superman”, koji je prodan u gotovo milion primjeraka širom svijeta te je došao i do vrha britanske top-liste. Bio je gost u omiljenoj radijskoj emisiji Johna Peela na BBC-ju, “ušuljao” se s malo poznatim pločama iz New Yorka, a muziku je “prenio” i evropskim radijskim stanicama. Ljudi su mu stalno davali ploče koje su drugi kolekcionari odbijali.

“Radio sam knjigu o muzici, a zatim i radijske showove i slučajno je moja arhiva postala velika zbirka gramofonskim ploča koje niko nije želio. Kada bih razgovarao s drugim kolekcionarima, stalno su govorili da skupljaju klasičnu muziku, broadwayjsku, da skupljaju etničku glazbu... Kada bih govorio da imam funk, reggae, afričku i hip-hop, a oni su rekli kako ne skupljaju ništa od toga. Četrdeset godina kasnije, kažem, spojite sve to zajedno što sam nudio i to je ono što je muzika postala.”

Jednostavan cilj arhiva, koji je uvijek bio eklektičan, jeste očuvanje.

“Ne zanima nas kvaliteta”, veselo priznaje George. “Tako je krenulo od samog početka jer nema načina da se kaže šta će biti vrijedno u budućnosti. Svako u svoje vrijeme donosi svoje kriterije i ukuse.”

Arhiv nikada nije primio pomoć od bilo koje gradske, državne ili savezne organizacije iako je dom velike zbirke albuma i predmeta koji su pripadali muzičarima i fanovima. Također je dom i opsežnog blues inventara Keitha Richardsa. George je više puta putovao u zemlje kao što su Brazil, Kambodža, Kolumbija, Kuba, Japan, Jordan, Laos i Tajland. Arc, interesantno, sadrži Demmeovu ličnu zbirku haićanskih albuma, a katalogizirano je i više od 150.000 djela world musica. Kako kaže, uprkos impozantnoj kolekciji, ima još puno toga za napraviti.

“Pokušali smo nabaviti što je više moguće tog materijala tako da je kolekcija jednostavno nevjerovatna.”

Arc čuva kopije svake snimke u svim poznatim formatima. Elektronski je katalogizirao više od 400.000 zvučnih zapisa i digitalizirao 200.000 uz online arhivu – više od bilo kojeg drugog javnog univerziteta ili privatnih audioteka u Americi. Također sadrži više od tri miliona komada materijala kao što su fotografije, videozapisi, DVD-ovi, knjige, časopisi, flyeri i ostale memorabilije. George kaže da su samo nedavno katalogizirali 105.000 singlova, a imaju još 200.000 ili 300.000 do kraja.

Među onima koji su se obratili arhivi je i oskarovac Ang Lee koji je želio ploče pjevača Berta Sommera za svoj film “Taking Woodstock”.

“Arhiva je nevjerovatna jer ne znamo šta imamo dok nekome ne zatreba. Pregledali smo hrpe i hrpe materijala i pronašli pet LP-ova Berta Sommera. Za mene je to kao da nemam pojma ko je taj tip i šta je učinio; on je nekakav ‘narodnjak’. Za Quincyja Jonesa, upravo smo mu poslali popis od 8.000 stvari koje je ili proizveo ili na kojima je. Istraživanje je bilo kako smo zapravo ostali živi zajedno s velikim brojem rock zvijezda ili slavnih osoba s kojima smo bili u vezi. Ideja nikada nije bila otvoriti audioteku za javnost, ali to je ono što sada želimo učiniti. Ne mislim da je neistina da smo jedni od najvećih na svijetu i da to želimo učiniti dostupnim.”

George se nada da će novi arhiv biti otvoren studentima, nastavnicima, historičarima, muzičarima, piscima, novinarima i široj javnosti. Anonimni donator javio se s milion dolara pomoći kako bi pomogao ostvariti taj san, ali hitno je potrebno više novca. Mogući novi dom je i napušteni IBM kampus koji se prostire na 34 hektara, iako bi to koštalo osam-deset miliona dolara. George razmišlja o partnerstvu s univerzitetom na sjeveru države i planira ponuditi rezidenciju za naučnike, piše Guardian.

“Ljudi bi mogli doći i proizvesti djelo, a to bi otišlo u svijet. To može biti blog, esej, traka, kompilacija, nova snimka, bilo šta. Stvarno smo dosta otvoreni za bilo koji vid saradnje. Donekle sam protiv ograničavanja bilo koje vrste i volio bih da ljudi imaju ideje, donesu nam te ideje i vrate ih u svijet, da to bude interaktivno iskustvo za sve.”