Ako brinete zbog deficita demokratije u EU ili čak u Velikoj Britaniji, na trenutak se okrenite prema jednoj evropskoj zemlji s vrlo osebujnim oblikom demokratije. U ovoj zemlji, podijeljenoj na dva dijela koji jedva da se udostoje da razgovaraju jedni s drugima, vaše pravo da glasate, da budete birani, a u nekim slučajevima i da se kandidirate, zavisi od vašeg nacionalnog opredjeljenja. Predsjedništvo je podijeljeno između tri osobe, koje su izabrane po etničkim linijama.

Cijelom “paradom” predsjedava visoki predstavnik, neka vrsta međunarodnog prokonzula (prethodno imenovani, između ostalog, bio je Paddy Ashdown, a sadašnji je bivši njemački ministar poljoprivrede). Oni posjeduju skoro puna ovlaštenja da jednim potezom pera promijene zakon ili ustav. Prošle je godine aktuelni visoki predstavnik mirno promijenio izborna pravila neposredno nakon što su građani glasali na općim izborima.

Dobrodošli u bosanskohercegovačku političku ludnicu, državu u kojoj sve zavisi od toga da li se izjašnjavate kao Bošnjak, Hrvat, Srbin ili 'nijedno od navedenog'. Ovo je mjesto gdje je gotovo cijeli politički sistem postavljen tako da svakoj od ovih grupa daje pravo veta na bilo koju značajnu mjeru koju bi drugi mogli donijeti.

Jučer je Evropski sud za ljudska prava razumno rekao da to neće uspjeti, u odluci koju trebamo dočekati raširenih ruku. Slučaj je pokrenuo hrvatski intelektualac Slaven Kovačević, nastanjen u Sarajevu, koji se nije želio identificirati ni s jednom nacionalnom grupom. Naveo je nekoliko razumnih stvari.

Prvo, rekao je, nije imao pravo glasati za svog kandidata za predsjednika, jer se po Ustavu mogu kandidirati samo samoproglašeni Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Nadalje, tvrdio je da bi, ako je njegov izbor bio Srbin, bio diskvalifikovan da ga odabere jer Sarajevo nije u srpskom dijelu Bosne i Hercegovine (jednom od dva entiteta, poznatom kao Republika srpska, a nemojte to, naravno, pomješati s državom Srbijom).

Drugo, prema sistemu indirektnih izbora za Dom naroda, u gornjem domu parlamenta, opet je bio primoran da glasa za deklariranog Srbina, Hrvata ili Bošnjaka. To je zato što je sam gornji dom pravno podijeljen po etničkim linijama, a njegovo članstvo biraju etnički klubovi.

Ne ulazeći previše u detalje, Sudu nije bilo teško da kaže da je, koliko god je krvava historija bivše Jugoslavije i koliko god je dobronamjerna želja da se promjeni kurs, ustavna podjela izbornog sistema na rasnim ili etničkim linijama suprotna garancijama ECHR-a o poštenom izbornom sistemu. To je također, presudio je Sud, protivno dodatnom protokolu (koji je potpisala Bosna i Hercegovina, iako zanimljivo ne i UK) koji garantuje pravo na nediskriminaciju.

Zasada je dobro. Ali šta sad? Odmah se sumnja, ne mnogo. Ovo je zapravo šesti put od 2009. godine da se Strazbur izjasnio protiv etnički zasnovanog izbornog sistema u Bosni. Svih pet ranijih odluka ostalo je neprimjenjeno: razrađen sistem blokada i veta koji u velikoj mjeri čine Ustav Bosne i Hercegovine osigurao je zastoj. Možete se kladiti da će i ova imati istu sudbinu.

Šta je na duži rok? Poteškoća je u tome što, kao što se pretpostavlja da većina državnika zna, ali se niko ne usuđuje priznati, zapravo nije važno šta kaže Evropski sud. Neetnički izborni sistem nije moguć iz jednostavnog razloga što Bosna i Hercegovina nije održiva država.

Država je na ovim principima ustrojena nakon što je Bill Clinton posredovao u Dejtonskom sporazumu 1995. godine kao sredstvu za okončanje postjugoslovenskog pokolja u Bosni. Cilj je bio da se stvori neka vrsta tijesne unije, koju navodno garantuje Vijeće za implementaciju mira od oko 40 zemalja, uključujući SAD, Britaniju i vodeće zemlje EU. Do te unije nije došlo.

Jedan od razloga za to su historijska sjećanja. Nisu zaboravljeni zločini hrvatskih ustaša nad Srbima i neistomišljenicima Bošnjacima 1930-ih i 1940-ih, a u novije vrijeme i genocid nad Bošnjacima 1993. (1995., op.ur.) od strane Srba u Srebrenici. Čak i između Bošnjaka i (manje brojnih) Hrvata malo je ostalo ljubavi: miješanje Visokog predstavnika u prošlogodišnje izbore bio je pokušaj da se održe dobre veze između njih. U skorije vrijeme, Republika srpska nije krila da želi izaći. Već je donijela jednostrani zakon kojim se poriče pravna snaga presuda državnog Ustavnog suda i poništila je naredbe visokog predstavnika.

Istina, SAD i EU drže pristojnu fikciju ove jedinstvene države kao trajni aranžman. SAD su sankcionirale neke od nasilnijih srpskih političara, a EU je prošle godine zakačila mrkvu o statusu kandidata za članstvo u EU, uprkos tome što je vjerovatno shvatila da bi bilo ludo prihvatiti takvo osinje gnijezdo u svoja njedra, ako dođe do gužvanja. Ni jedno ni drugo vjerovatno neće biti efikasno u održavanju jedinstva.

Iskreno rečeno, ova pantomima demokratije koju trenutno utjelovljuje ova razularena i izmišljena nacija, i njena kontrola od strane međunarodnih službenika i tehnokrata koji posjeduju apsolutnu vlast, ne mogu biti doli privremene mjere za obuzdavanje. Morat će jednom da se završi. Štaviše, uz sve pobožno insistiranje svijeta da se izgradnja nacije mora nastaviti, jedini vjerovatan dugoročni odgovor je raskid, ako je potrebno s nekom vrstom međunarodnih snaga koje održavaju mir između dvije ili više, vjerovatno tri države. Zaista, ako ozbiljno vjerujete u demokratiju, a ne u blijedu imitaciju koja trenutno važi za Bosnu i Hercegovinu, vaš stav bi trebao biti da kada god dođe do raspada to nije dovoljno brzo. Ali ko zna, nezavisna Bosna i Hercegovina bi mogla usvojiti oblik demokratije kojem ni najzahtjevniji sudija iz Strazbura ne bi mogao zamjeriti. Dešavale su se i čudnije stvari.

The Spectator je nedeljni britanski časopis o politici, kulturi i aktuelnim događajima. Prvi put je objavljen u julu 1828. što ga čini najstarijim sačuvanim sedmičnim časopisom na svijetu. Spectator je politički konzervativan, a njegova glavna predmetna područja su politika i kultura. Osim kolumni i priloga o aktuelnostima, časopis sadrži i stranice o knjigama, muzici, operi, filmu i TV kritikama. Godine 2021. imao je prosječan tiraž od 102.212 komada. Uredništvo časopisa često je bilo na visokim funkcijama u Konzervativnoj stranci u Ujedinjenom Kraljevstvu. Bivši urednici su Boris Johnson (1999–2005), nekadašnji britanski premijer, kao i bivši članovi kabineta premijera Ian Gilmour (1954–1959), Iain Macleod (1963–1965) i Nigel Lawson (1966–1970). Od 2009. urednik časopisa je novinar Fraser Nelson.

Autor teksta je Andrew Tettenborn profesor prava Swansea Law School