Da su svijest i briga o zavičajnoj prošlosti, kulturi i tradiciji ključni za očuvanje kulturno-historijskog naslijeđa, potvrdu nalazimo i u Stijeni kod Cazina, gdje je grupa vrijednih mještana ovog naselja samoinicijativno krenula u obnovu stare i ruševne džamije koja se nalazi unutar tvrđavskih zidina. Potaknuti lijepima sjećanjima koja ih vežu za navedenu džamiju, nakon brojnih aktivnosti i predanog rada, a uz finansijsku pomoć džometnih džematlija i uz stručni nadzor nadležnih institucija, uspjeli su obnoviti staru tvrđavsku džamiju. Poslovi na rekonstrukciji i uređenju džamije trajali su tri godine, nakon čega je 2022. godine džamija otvorena za posjetioce i stavljena u funkciju određenih vjerskih aktivnosti.

HISTORIJSKI KONTEKST

Stara džamija u Stijeni nalazi se unutar zidina istoimene tvrđave koja je od centra grada Cazina udaljena oko devet kilometara. Veći dio naselja Stijena smješten je na blago zatalasanom reljefnom predjelu, s kojeg se izdiže centralni plato i stijenska tvrđava na njemu. Kroz naselje i mjesnu zajednicu Stijena prolazi regionalni put što povezuje Cazin i Bosansku Krupu, a od kojeg do tvrđave i džamije vodi nekoliko asfaltiranih seoskih puteva. Od geografskih obilježja ovog mjesta ističe se i brdo Gomila, te rječica Horljava ili Koprivska rijeka, koja kao hidrogeološki fenomen ovog kraja svoj tok u vidu ponornice završava u jugozapadnom podnožju tvrđave. Pod nazivom Zthina Stijena se prvi put spominje 1330. godine u povelji kralja Karla Roberta, dok se kao tvrđava u pisanim dokumentima navodi tek 1483. godine, od kada je u narednih 70 godina u vlasništvu knezova Babonića Blagajskih.

Prema usmenim predajama koje je još 1934. godine zabilježio Hamdija Kreševljaković, džamija u Stijeni najstarija je džamija u Cazinskoj krajini. Drugi važan historijski izvor o prvobitnoj izgradnji tvrđavske džamije nalazimo i u džamijskom tarihu koji je urađen 1956. godine. U tarihu uzidanom u kameno postolje munare njegov pisac Mumin Bajrić navodi da je prva džamija izgrađena prije 382. hidžretske godine, što odgovara 1575. ili 1576. godini. Iako za to još nema konkretnog pisanog dokaza, predaja koju bilježi Kreševljaković, te tekst tariha s munare doimaju se logičnim podacima budući da su Osmanlije te godine zauzele stijensku tvrđavu i slijedom ustaljene prakse vrlo vjerovatno odmah ili pak naredne godine podigle tvrđavsku džamiju. Ta historijska interpretacija o Stijeni kao prvom tvrđavskom uporištu Osmanlija na lijevoj obali Une ukazuje da se nedavnom obnovom navedene džamije čuva duhovna veza s prvim izgrađenim mesdžidom te prvim zvanično proučenim džamijskim ezanom na području Cazinske krajine. Od tada do danas u Stijeni postoji kontinuitet islamskog vjerskog života, a sve do 1979. godine, kada je otvorena nova džamija, tvrđavska džamija bila je i jedina u naselju. Izgradnjom nove stara džamija napuštena je, a stalni utjecaji vremenskih i atmosferskih faktora u narednim su godinama vodili njenom propadanju.

Pouzdano se zna da je današnji džamijski objekt podignut sredinom 19. stoljeća, na mjestu ranije tvrđavske džamije. Također je zabilježeno da je džamija obnavljana 1956. godine, kada je proširena prema ulazu, te kada je uklonjena munara koja se izdizala s krova, a kao njena zamjena, izgrađena sasvim nova, s vanjske strane džamije. Pretposljednji radovi na džamiji, prije najnovije obnove od prije nekoliko godina, odnose se na 1997. godinu, kada je zbog posljedica ratnog oštećenja izvršena djelimična sanacija. Najnovija obnova trajala je od 2019. do 2022. godine. U tom periodu, nakon pribavljanja neophodne dokumentacije, pristupilo se građevinskim radovima, kada je postojeći objekt restauriran i revitaliziran.

ARHITEKTONSKE OSOBENOSTI DŽAMIJE

Stara džamija u Stijeni predstavlja monumentalno graditeljsko-arhitektonsko zdanje i nakon posljednje rekonstrukcije i adaptacije s pravom se može svrstati u red najreprezentativnijih starih krajiških džamija. Po klasifikaciji Medžide Bećirbegović, svojom arhitektonskom strukturom pripada tipu četverovodne džamije s drvenom munarom. Temelji, zidovi i postolje munare su od kamena i maltera, strop i džamijski stubovi saliveni su od betona, a krovna i unutrašnja džamijska konstrukcija, kao i ostatak munare uglavnom od kestenova i jelova drveta. Pored navedenih materijala, vrijedi istaći i glineni crijep, limene oluke, bakarni pokrov na munari i mimberu, željeznu lustersku konstrukciju, kao i staklene lampe na džamijskim lusterima i munari. Na koncu, džamija je zastrta velikim brojem ručno vezenih bosanskih ćilima koji su joj zaseban ukras. Bez obzira na to što su kod obnove džamije korišteni raznovrsni materijali, njena estetska privlačnost te vizualni dojam koji ostavlja na posjetioce ukazuje na činjenicu da su njeni graditelji uspjeli postići zavidan sklad. Imajući u vidu sve okolnosti koje su uvjetovale i određivale postupak obnove, doima se da su, tragajući za najboljim rješenjima, arhitekta i izvođači radova u svakoj situaciji i iz svakog detalja izvlačili maksimum pa se pri sveobuhvatnom sagledavanju džamijskog objekta, njenom izgledu i ljepoti, te skladu i funkcionalnosti baš i nema šta prigovoriti.

U originalu, a i prilikom obnove kod izgradnje zidne kontsrukcije uglavnom je korišten kamen ljutac. Debljina zidova kod izvornog dijela objekta jeste oko 80 centimetara, dok su kod ulaznog dijela s bočnim zidovima, koji je dograđen 1956. godine, oko 50 cm. Izuzev nekoliko dionica, najveći dio unutrašnjih zidnih površina omalterisan je i obojen u bijelo, dok izvana nije. Vanjske dimenzije joj iznose 11,4 x 9,8 metara. Džamijski strop visok je oko 5,5 metara. Prizemlje ima dvije prostorije, odvojene debelim zidom i povezane zasvođenim prolazom koji je obložen pažljivo klesanim kamenom. Taj je prolaz do proširenja 1956. godine predstavljao glavni ulazni portal. Zbog predulaza iz kojeg se ulazi u glavni dio džamije, te iz kojeg vode drvene stepenice na sprat, molitveni prostor u prizemlju manji je nego na spratu, s površinom od 51 m2, dok onaj na spratu, zbog produžetka mahfila na prostor iznad ulaznog dijela u dužini od tri metra, iznosi 64 m2. Prostrani mahfil prostire se duž dva zida, sa sjeverozapadne i sjeveroistočne strane. Pored nosivih greda koje su naslonjene na bočne zidove konstrukciju mahfila drže i dva stuba koja se nastavljaju sve do završne ploče na stropu, te zid koji razdvaja ulazni trijem od centralnog molitvenog prostora, a koji na gornjem spratu zamjenjuju dva stuba. Na jugozapadnoj strani mahfila nalaze se vrata koja vode prema munari.

ODSTUPANJA PRI OBNOVI

Džamija ima 17 prozora, sedam u prizemlju i deset na spratu. Jednoličnost proporcija prozorskih okana, te izgled i materijal od kojih su izrađeni okviri i krila blago su zasjenjeni visinskim odstupanjem pojedinih otvora od ujednačene horizontalne linije prisutne kod većine ostalih prozora. Metalna ulazna vrata danas su zamijenjena dvokrilnim drvenim i izrezbarenim vratima, po uzoru na originalna, iz vremena prije 1956. godine. Također, iznad ulaznih vrata dograđena je i omanja drvena streha s pokrovom od šilme.

Krov džamije bio je i ostao četvorovodan, ali je danas s manjom strminom. Do 1956. godine bio je pokriven šilmom, a potom je stavljen crijep koji je zamijenjen novim prilikom zadnje obnove. Za vrijeme posljednje rekonstrukcije na završni dio džamijskih zidova salivena je betonska ploča, što je i najveće odstupanje od uzusa koji definiraju način obnove.

Enterijerom džamije dominira drvo kojim je urađen prostrani mahfil s popratnom ogradom, potom najveći dio mimbera, te prozorska krila, okviri i pragovi kojim su pokriveni donji dijelovi zida kod svakog prozorskog okna. U osnovi drvenog mimbera nalazi se postolje od bihacita te fragment neožbukanog kamenog zida, a pri vrhu bakarna obloga mimberske kupole, s minijaturnim olovnim alemom. Džamijski mihrab jedan je od najupečatljivijih detalja džamijske unutrašnjosti. Ozidan je od plavog i bijelog kamena i nije omalterisan. Lijepo izveden mukarnas s pet suženja i zidna levha u pročelju doprinose izuzetnoj arhitektonskoj ljepoti. Pored centralnog lustera s 12 lampi, unutrašnjost džamije osvijetljena je i sa 14 stropnih i 18 zidnih lampi. Betonska ploča i betonski stubovi vješto su obloženi jednoličnim drvetom, od kojeg je urađen i ostatak drvene konstrukcije u unutrašnjosti. Jelovom daskom obložen je i pod prizemlja, te potkovan strop krova i mahfila. Džamijski pod na objema etažama zastrt je raznolikim i raznobojnim bosanskim ćilimima.

Današnja munara predstavlja obnovljenu munaru podignutu 1956. godine. Te godine munara koja se naslanjala na krov džamije izmještena je uz vanjski rub džamije i postavljena na kameno postolje dimenzija 2,2 x 2,2 metra. Na kameno postolje od 5,5 metara visine naslanja se vitki dio munare sačinjen od centralne debele drvene grede na koju su prikovane poprečne pričine, te uzdužne daske dodatno učvršćene bakarnim obručima. Unutrašnjost munare sve do prostora šerefe ispunjeno je drvenim stepeništem. Šerefa je s otvorenom galerijom te izlazom na jugoistočnoj strani. Vrhom munare u obliku kupe i prekrivenim bakarnim limom dominira alem s dvije jabučice. Prostor šerefe i dijela munare iznad osvijetljen je električnim instalacijama, koje za vrijeme noći, pored funkcije osvjetljenja, upotpunjuju ljepotu džamijskog i tvrđavskog kompleksa.

Na kamenom postolju munare uzidana je kamena ploča s tarihom koji je 1956. godine sačinio imam Abdul Mumin Bajrić. U prijevodu navedenog tariha koji u Glasniku Islamske zajednice 2022. godine donosi Asmir Crkić doslovno stoji: „Našim precima Allah je omogućio osvojiti ovo naselje, a oni su u njemu sagradili ovu časnu džamiju, prvu u ovoj bosanskoj nahiji, prije 382 godine. Mi obnavljamo ovu munaru moleći Allaha da se s nje uči ezan do Sudnjega dana. Godine 1378. po H. Pisao Mumin ef. Bajrić.“

Džamija je smještena u središnjem dijelu tvrđave. Pored vanjskog zida i ulazne kapije, uokvirena je s još dva zida, prvim koji tvrđavski obor dijeli na dva dijela na kojem je kapija od kovane ograde, te drugi koji uokviruje mali džamijski harem. Na samom ulazu u džamiju ističe se tabla s imenima vakifa, potom hadžin taš Saliha Bajrića iz 1970. godine te kameni biljeg koji govori o otvaranju džamije 2022. godine od drugog Saliha Bajrića, unuka već spomenutog Saliha Bajrića. U ostatku harema nalazi se nekoliko starih i dragocjenih muslimanskih nišana između kojih je najposebniji onaj od nekadašnjeg džematskog imama i poznatog krajiškog alima Šerifa ef. Bajrića (1855–1947).

BUDUĆNOST DŽAMIJE

Obnova stijenske džamije trajala je tri godine i u nju je utrošeno tek oko 250.000,00 KM. To se prije svega ima zahvaliti velikom volonterizmu mještana koji su pored novca u njenu obnovu uložili i stotine pa i hiljade sati vlastitog rada. Po riječima jednog od članova građevinskog odbora Ibre Nuhića, zainteresiranost i motiviranost mještana za obnovu džamije bila je velika, što najvjernije pokazuje podatak da gotovo cijeli iznos sredstava uloženih u džamiju pripada donacijama džematlija, ali i ostalih dobrotvora širom Cazina i Krajine. Kako kaže, danas je ponosan kao i njegovi mještani na obnovljenu džamiju, koju sve više posjećuju turisti i koja se s vremena na vrijeme koristi za šerijatska vjenčanja, kao i mevludske, ali i neke druge vjerske prigode i svečanosti.

Danas, u ambijentalnom, ali i turističkom smislu tvrđavska džamija u Stijeni blista sjajem višestoljetne krajiške zavičajnosti i estetsko-duhovne punine. Raznovrsni materijali od kojih je satkana, a koji su poput različitih glasova u polifonoj muzici skladno ukomponirani u jedinstvenu arhitektonsku cjelinu, pojačavaju dojam o njenoj monumentalnosti. Svojim izgledom i nutrinom odlično se uklapa i u misao njemačkog filozofa Schellinga, koji je arhitekturu nazvao „zamrznutom muzikom“. Zato bi se s pravom moglo kazati da stara džamija u Stijeni predstavlja sakralni objekt koji „razdragano i melodično zvuči i pjevuši“ i koji nam se nudi kao, možda i ponajbolje, krajiško svjedočanstvo o nepuna četiri i po stoljeća islamske duhovnosti, kulture i civilizacije na ovom dijelu bosanskog podneblja.