Ratoborna afganistanska plemena bila su dobro poznata starim Grcima i, naravno, još bolje vojnicima Aleksandra Velikog, koji je s njima vodio brojne bitke. Pa, ipak, Afganistan je bio geografska nepoznanica sve do sredine 18. vijeka kad je lokalni ratni vođa Ahmed šah Durani nametnuo grubi, privremeni poredak u neodređenoj magličastoj regiji započevši proces postepene transformacije ovog područja u koherentnu političku cjelinu.
Prije toga, Afganistanci su živjeli u idiličnoj izolaciji, boreći se između sebe, istjerujući putarinu od karavana koji su se probijali trgovačkim putevima do i od Indije. Oni su s velikom radošću organizirali krvave upade u susjedna kraljevstva. Ova plemena postala su poznata po okrutnosti, vojničkoj sposobnosti i krajnjoj nepredvidivosti.
Afganistansko društvo oduvijek je bilo duboko podijeljeno po plemenskim, jezičkim, vjerskim i regionalnim linijama, a takvo je i dan-danas. Četiri glavne etničke grupe dominirale su u zemlji. Južno od velike prirodne linije, podjele koju tvore planine Hindukuša – a samo ime znači “policajac Hindusa” – nastanjeni su moćni Patani – najveća plemenska grupa na svijetu. Njihova zemlja prostirala se na zapadu sve do Kandahara i Iranske granice, a na jugu do granice Sjeverozapadne pogranične provincije u Pakistanu. Patani su podijeljeni na brojna plemena različite veličine. Ta plemena se potom dijele na klanove... Unutar klanova postoji zbunjujuća i fragmentirana galaksija klanova i potklanova, krvno povezanih, iako često podijeljenih zbog vendette (osvete) i ogorčenog suparništva zbog vode, pašnjaka, plijena i žena.
Afganistanska plemena i klanovi
Hinduski naziv “Patan” je pogrešan. Patanac bi se, vjerovatno, duboko i žestoko naljutio na vas da ga tako oslovite. Ja ću koristiti naziv “Patan” zato što je on najpoznatiji zapadnim čitaocima. Ovi ljuti saplemenici nazivaju se “Pakhtunima” ili “Paštunima”, a svoju domovinu “Paštunistan”. Patani su duboko religiozni sunitski muslimani koji smatraju muslimane s juga bezbožnim nevjernicima ili ćafirima. Oni gaje posebni animozitet prema šiijskim muslimanima koji su manjina u dijelovima Afganistana i Pakistana.
U zemlji Patana, ne postoji nikakav zakon osim plemenskog kodeksa Puktunvali. Ovaj stari kodeks regulira sporove oko "zar, zan i zamin": zlata, žena i zemlje. U srcu zakonika nalazi se Badal – zastrašujući kodeks osvete. Po tom kodeksu mogu vas usmrtiti zbog prezirnog pogleda, omalovažavanja časti ili uvrede ženskih rođaka, ili naprosto zato što neki ratnik ne voli boju vaše kape.
Sjeverno od snježnih planinskih masiva Hindukuša žive druge velike etničke grupe u Afganistanu: elegantni Tadžici, s finim crtama lica, čiji su etnički korijeni, jezik i kultura perzijski; nomadski šiijski muslimani – Hazari, narod tibetansko-mongolskog porijekla s izraženim azijatskim crtama i ratoborni Uzbeci na sjeverozapadu – narod turkmensko-mongolskog porijekla koji slave osvajanja njihovog velikog poglavice, timura Hromog ili Tamerlana.
Tadžici su tradicionalno formirali intelektualnu klasu u Afganistanu i s visine gledaju na rustične Patane kao zaostale i prljave. Ovom etničkom koktelu treba dodati i manje grupe Beludža, Turkmena i Nuristanaca.
Imperijalna Britanija pokušala je osvojiti i pripojiti Afganistan unutar svoje Indijske imperije od početka 1838. godine. Ovaj kobni pokušaj doveo je do Prvog i Drugog afganistanskog rata koji je rezultirao nizom krvavih britanskih poraza ili Pirovih pobjeda koje su zaprepastile viktorijansku Englesku. Uništenje jedne cijele britanske ekspedicijske sile koja je brojala 16.000 ljudi od strane Patanaca 1842. godine, ovjekovječeno je u poznatoj slici Lady Jane Batler "Povlačenje iz Kabula". Bio je to jedan od najvećih poraza u britanskoj vojnoj historiji, zbog čega je britanska uprava bila prisiljena odustati od ambicije da osvoji Afganistan. Nakon debakla Britanija se zadovoljila time da se ne miješa u unutrašnja pitanja Afganistana, ali je pružala diskretnu pomoć probritanski nastrojenoj kraljevskoj dinastiji u Kabulu. Afganistan je tako ostao neka vrsta tampon zone između dvije ekspanzionističke imperije Rusije i Britanije.
Godine 1885. afganistanski vladar i carska Rusija potpisali su sporazum prema kojem je određena sjeverna granica Afganistana duž rijeke Oksus (danas Amu Darije). Osam godina poslije toga Sir Mortimer Durand, u svojstvu predstavnika britanske uprave u Indiji, potpisao je sporazum u Kabulu kojim je utvrđena južna granica između britanske Indije i Afganistana. Granica duga 1930 kilometara nazvana je Durandova linija. Po prvi put, zemlja između rijeke Oksus i Durandove linije nazvana je Afganistan, a ne kao što je ranije bio slučaj "Afganistanska teritorija" ili "Afganistanska regija". U to vrijeme Afganistan je bio jedina nezavisna muslimanska država, dok su sve druge bile osvojene ili apsorbirane unutar zapadnih kolonijalnih sila.
Tako je Afganistan ostao u divnoj izolaciji do početka 1970-ih godina, terra incognita ili geopolitička nepoznanica na mapi Azije. Ipak, nove supersile u svijetu, Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države, shvatile su strateški značaj Afganistana, i u sklopu njihovog globalnog suparništva, povećale su napore da prošire svoj uticaj u ovom kraljevstvu. SSSR je tu zauzeo značajniju ulogu. Bio je to način da se proširi djelovanje sve snažnije afganistanske Komunističke partije.
Kraljevska obitelj u Afganistanu imala je nevažnu, uglavnom, ceremonijalnu ulogu, u podijeljenoj zemlji, sve do 1973. godine. Te godine je kralj Zahir šah, slabi monarh kojeg mnogi nisu poštovali, zbačen s prijestolja. Prevrat je organizirao njegov lukavi rođak, princ Mohammed Daud, koji se proglasio predsjednikom. Daud je zadobio snažnu podršku Komunističke partije koju su Sovjeti izgrađivali još od 1965. godine, u pokušaju da zbace afganistansku monarhiju.
Uslijedio je period sve veće nestabilnosti u toku kojeg su Sovjeti povećali intrige u Afganistanu da bi sproveli veliku historijsku strategiju Rusije da preko planina Hindukuša i Pakistana, izbije na tople vode Arabijskog mora. Komunistički organizatori infiltrirali su se u oružane snage, urbanu inteligenciju i u brojne radikalne grupe koje su se zalagale za različite stepene modernizacije. Sovjetski vojni i civilni tehničari pristizali su u Afganistan u velikom broju.
Komunisti preuzimaju vlast
U aprilu 1978., dva militantna afganistanska komunistička lidera, Mohammed Taraki i Hafizullah Amin, organizirali su puč u Kabulu uz plansku podršku sovjetskog KGB-a. Daud je ubijen. Komunisti su zgrabili vlast. Hiljade državnih neprijatelja su likvidirani u ozloglašenom zatvoru Poli Čarki, van Kabula.
Ali, u tipično afganistanskom stilu, komunističko rukovodstvo, koje su sačinjavali intelektualci, novinari, nastavnici i neki srednjerangirani armijski oficiri, ubrzo su krenuli u ogorčene ideološke rasprave i lična suparništva. Rasprave su često završavale u izravnim borbama.
U septembru 1979., Hafizullah Amin organizirao je ubistvo Mohammeda Tarakija, zgrabio vlast i započeo s čišćenjem pristalica njegovog bivšeg rivala. U najboljoj tradiciji baroknih sovjetskih laži, i u izvanredno neutralnom tonu, Radio Kabul je objavio da je Taraki, izrešetan mecima, "podnio ostavku iz zdravstvenih razloga".
Ubrzo se pokazalo da je Amin veći luđak od Tarakija. On je potpuno pogrešno prosudio odnose u svojoj zemlji. Krenuo je putem radikalne modernizacije i krvave sovjetizacije zemlje, što je odmah provociralo oružani otpor među tradicionalnim, ruralnim Afganistancima. Amin je uspio da spoji najgore karakteristike totalitarnog staljinizma, s afganistanskom žestinom. Mučio je i ubijao hiljade protivnika koristeći elektrokuciju, spaljivanje, kastraciju, pribijanje na kolac, lagano smrzavanje u ogromnim frižiderima, kupke s kiselinom ili bi ih žive spaljivao.
Početkom decembra 1979., teško oboljeli Leonid Brežnjev, šef KGB-a Juri Andropov, ministar odbrane Dimitrij Justinov i jedan član Centralnog komiteta, odlučili su bez konsultacija s ostalim članovima Komunističke partije ili Vlade, da okupiraju Afganistan. Ovo je bio poduhvat koji je imao neviđene, nezamislive, a na koncu, i katastrofalne posljedice za Sovjetski Savez.
Jedne hladne, snježne decembarske noći specijalna sovjetska jedinica iz elitne grupe Alfa, tajno se infiltrirala u Afganistan u teretnom vojnom avionu, krenuvši u Kabul. Sovjetski komandosi su opkolili palaču predsjednika Amina, ubili zatečene čuvare, upali u Aminovu spavaću sobu i izrešetali šćućurenog afganistanskog komunističkog lidera iz šaržera AK-47.
Tri sovjetske motorizovane divizije odmah su krenule ka jugu od granice u Termezu i ubrzo su zauzele veći dio Afganistana. Sovjetske mehanizirane jedinice iskoristile su prednost modernog autoputa koji se protezao duž Afganistana – saobraćajnice koju je Sovjetski Savez smišljeno izgradio u okviru "bratske i prijateljske pomoći" Afganistanu. Ironija je, da je u duhu dobronamjerne koegzistencije, Vašington, uglavnom, obezbijedio finansijska sredstva za ovaj autoput, dok je Moskva obezbijedila materijal i radnu snagu.
Daleko od toga da je sovjetska intervencija riješila političku zbrku u Afganistanu. Intervencija je trebala da bude bez krvi, kao što je bila vrlo uspješna invazija Čehoslovačke 1968. godine. Dolazak sovjetskih trupa iznenada je i potpuno preusmjerio urođenu ratobornost Afganistanaca od njihovih uobičajenih međusobnih trvenja ka privlačnijoj meti – stranom okupatoru. Vjerske vođe i lokalne mule objavili su džihad (sveti rat) protiv bezbožnih sovjetskih nevjernika sa sjevera i njihovih domaćih komunističkih saveznika.
U početku, Sovjeti su lahko i bez problema odbijali sporadične gerilske upade slabo naoružanih, krajnje neorganiziranih afganistanskih plemena, koji su u najboljem slučaju, imali zastarjele britanske puške iz Prvog svjetskog rata "lee enfield 303". Ali, s jačanjem otpora prema sovjetskim okupatorskim snagama i njihovim komunističkim saveznicima, postajalo je sve jasnije da otpor uzima maha i da ga neće biti lahko skršiti.
Uprkos tome, malo je država van Afganistana, s izuzetkom njenih neposrednih susjeda, kao što su Pakistan, Iran i Indija, bilo i najmanje zainteresirano za ovaj nejasni sukob. Ustvari, u novinarskom poslu "afganistanska priča" obično je bila okarakterizirana kao potpuno nevažna i dosadna vijest o kojoj niko ne želi čitati. Sovjeti su ohrabrivali ovo zamagljeno stanje i zabranjivali su novinarima da rade u dijelovima Afganistana pod komunističkom kontrolom. Istodobno su se uputili lov na nekolicinu novinara koji su bili dovoljno hrabri da krišom uđu u zemlju s mudžahedinima iz Pakistana.
Sa širenjem afganistanskog otpora, sovjeti i njihovi afganistanski saveznici, daleko od pogleda svijeta, započeli su žestoku kampanju spaljivanja zemlje u maniri neumoljive destruktivnosti Džingis-hanovih Mongola i smišljenog Staljinovog terora. Sela, koja su pružala utočište mudžahedinima, spaljivana su do temelja. Usjevi su spaljivani, životinje na farmama su ubijane iz automatskih pušaka. Sitne leptir mine, koje nisu bile veće od tanjirića za čajnu šolju, ali zato sposobne da razore čovjekovo stopalo, razasute su po cijeloj zemlji u milionskim količinama. Minirane igračke su bacane iz zraka; afganistanska djeca su hvatala te igračke, ostajući bez šaka koje bi te naprave raznijele u zrak. Kanali za navodnjavanje, koji su osam stotina godina obezbjeđivali vodu, bili su razoreni; bunari zatrovani. Omražena afganistanska tajna policija KHAD, koju je KGB obučio i njome rukovodio, zatvarala je, mučila i ubijala hiljade Afganistanaca. Nastavljeni su užasi koje je započeo ubijeni, nesmiljeni Hafizullah Amin protiv "neprijatelja države". KHAD je čak i usavršio mjere zastrašivanja. Grobari nisu mogli izaći na kraj s poslom i ogorčeno su se žalili vlastima da ne mogu sahraniti tolike brojeve i kvote.
Mudžahedini su se suprotstavili sovjetskoj ratnoj mašineriji jedinim oružjem koje su imali na raspolaganju – pukom hrabrošću, islamskom vjerom i zastarjelim puškama "lee enfield". U jednom neuobičajenom scenariju, koji se ponekad dešava u historiji, moderna sovjetska armija s oklopnim vozilima, artiljerijom, avionima, topovskim naoružanjem na helikopterima, sukobila se s plemenskim snagama koje su lahko mogle pripadati vremenu Haruna al-Rašida i "Priča iz hiljadu i jedne noći" da nisu bile naoružane puškama.
(Eric S. Margolis, Rat na krovu svijeta, ArmisPrint, Sarajevo, 2005; naslovi upotrebljeni u ovim nastavcima preuzeti su iz knjige)
