I po uzrelim bijelim šljivama u avliji Mehe Čolaka na Kruščici kod Konjica vidim da smo ušli u treću trećinu ljeta. One zriju baš u ovo doba godine, u drugoj polovini augusta. Istini za volju, odavno nisam jeo ovu sortu voća. Dok Mehina supruga Amra na avlijski sto u dubokoj hladovini postavlja domaći sok od zohve (koju narodnim žargonom u ovom kraju zovu zoba) i kahvu, započinjemo razgovor o sudbini naših sela koja sve više ostaju bez svojih stanovnika. Pogledom na statističke podatke tri-četiri posljednja popisa stanovništva može se dobrano vidjeti početak i nastavak migracije Kruševljana, a slična je situacija i s drugim selima doline Neretvice, sjeverozapadnog dijela konjičke općine. Naime, 1971. godine Kruščica je imala 457 stanovnika, deset godina kasnije (1981) 458, a 1991. godine 314, da bi 2013. na popisu bilo 124 stanovnika.

Meho je jedan od domaćina koji je privržen svom selu i ovako vidi život u njemu: “Imanjima koja ovdje imamo samo nas je dragi Allah mogao počastiti. Ovakve blagodati bi čovjek mogao samo poželjeti. Allah nam je dao čist zrak, zdravu izvorsku vodu, hranu bez hemikalija. A ko hoće da sakupi plodove koje nam je Bog dao, može obezbijediti 90 posto hrane za sebe i svoju porodicu. Imamo razne vrste jestivih gljiva koje možeš osušiti. Svaka porodica može držati kravu, ovce, koze, kokoši. Iz toga može imati svoje mliječne proizvode, meso, jaja. Uspijevaju gotovo sve vrste voća, od šljive do kestena. Tu je i ljekovito bilje.

Klima je takva da paše uzgoju voća i povrća. Ovdje je čuvena autohtona kruška jeribasma, koja je nekad najesen stizala i na dubrovačke pijace. Jedno vrijeme su neke porodice živjele od prodaje jeribasme. Tu je i čuvena ašlama alica. Dobar nam je i orah. Od povrća su tu krompir, luk, paradajz, paprika, krastavac, grah. I povrćem su se neki ljudi komercijalno bavili. Proizvodile su se i žitarice: pšenica, ječam, raž, zob, kukuruz. I danas poneko sije žitarice za sebe i da se ne bi zaboravila ta kultura. Trenutno nema niti jedna vodenica. Nekad ih je bilo podosta. Imamo namjeru podići zajedničku vodenicu koja će služiti svima. Bit će blizu spomen-kompleksa Milaševica.”

Na Mehinu priču nadovezuje se njegova supruga Amra: “Rođena sam u selu Studenčica, u familiji Mezit. Ovdje se ugodno osjećam. Suprug Meho i ja stekli smo četvero djece. Oni su sad odrasli. Neki još studiraju, a jedna se kćerka udala i trenutno živi u Turskoj. Djeca su, eto, u svijetu nauke, a mi smo tu. Ovdje nam je lijepo.”

Kahvi u Mehinoj avliji pridružuje se i njegov komšija i prijatelj Adem Mustafić. I on se uključuje u razgovor. Amra ga kritikuje što nije došla i njegova supruga Ćimka, a on se pravda da je ostala spremati pitu od varenih krompira za goste. “Nažalost, nema naroda ni na Kruščici, ni u komšijskim Barama i Jaseniku, kao ni u mnogim drugim mjestima Neretvice. I ja sam, kao i moje komšije i prijatelji Meho, Ibro, Samko, iskoristio mogućnosti koje nam je ovdje dragi Bog dao i bavim se uzgojem voća i povrća. Sa suprugom Ćimkom berem i ljekovito bilje. Nije mi daleko otići na Blazine, Zec-planinu i drugdje da naberem svježih borovnica, brusnice. Može to biti dobar izvor prihoda. Na selu se može lijepo živjeti samo treba zasukati rukave i raditi.”

Na kraju se uključuje i Samir Čolak, pravnik koji stanuje u Konjicu, radi u Sarajevu, a vikendom skokne do rodne Kruščice. On kaže: “Danas je Neretvica prazna, napuštena, bez planskog i strateškog razvoja koji trebaju da osiguraju jedinice lokalne vlasti i drugi nivoi vlasti i subjekti. S obzirom na stanje u kojem se nalazi područje Neretvica, a imajući u vidu da je u blizini dva velika grada (Mostar i Sarajevo), Neretvica ima perspektivu u razvoju planinskog i ruralnog turizma. Veliki broj sela koja se nalaze na području Neretvice imaju dobru perspektivu za razvoj seoskog turizma s gastronomskom ponudom koja obuhvata ekoproizvode i domaću hranu. Lijepi pejzaži Zec-planine, Bitovnje, Bokševice, Čelinske i Studentske planine daju osnovu za razvoj planinarskog turizma. Također, rijeka Neretvica sa svojim potocima ima autohtonu potočnu pastrmku. Uređenjem ribarskih staza i planskom izgradnjom objekata za planinski smještaj i područje Neretvice činit će istinsku oazu mira i mjesto opuštanja i odmora.”

Budući da je lijep dan, iz Mehine avlije odlazimo do mahale Here, gdje u bašči s više od 150 voćki zatičemo vlasnika Ibru Heru i njegovu suprugu Senadu, koji vikendom dolaze na ovo imanje. Ibro je gradski vijećnik i autor nekoliko knjiga, među kojima je i ona Tragom zaboravljene zemlje, u kojoj govori o Neretvici kroz vrijeme. Nakon što nam je pokazao koje sve sorte voća uzgaja, Ibro nas upoznaje i s lokalitetom gdje se trenutno nalazimo: “Džamija u Habibijama, kao centar Kruščice, nalazi se na nadmorskoj visini od 1.140 metara, a moja mahala Here je na 1.170 metara, dakle, mi smo 30 metara visočiji. Na ovolikoj nadmorskoj visini danas uspijeva sve. Klimatski je ovo podneblje veoma ugodno. Ovdje je dodir mediteranske i kontinentalne klime. Ovo je jedna klimatska oaza u kojoj uspijeva gotovo sve. Ovo se ne odnosi samo na Kruščicu nego i na cijelu Neretvicu, koja je specifikum ne samo naše zemlje nego i šire.”

Potom se Ibro osvrnuo i na neke historijske detalje Kruščice. “Historija Kruščice uglavnom se naslanja na neka predanja. Mogu biti i tačna, a i netačna. Kad to sve sumiramo, dobijemo količnik koji kaže da Kruščica ima svoje historijsko postojanje od antičkog vremena. Ono što imamo dokumentovano bazira se na popisu Kliškog sandžaka iz 1532. Prema pisanim tragovima, 1534. na Kruščici je živio Jusuf, sin Marka. Jedno vrijeme Kruščica se nije spominjala kao selo nego kao administrativna jedinica koja je u tom periodu imala svoju teritorijalnu zastupljenost od Zec-planine i Požetve do Vratne Gore.

U vrijeme Turske Neretvica je bila podijeljena na sedam džemata koji su bili teritorijalne jedinice. Istu teritorijalnu organizaciju preuzela je i Austro-Ugarska samo što se više nisu zvali džemati nego seoske općine, a u Jugoslaviji su bile mjesne zajednice. Mi imamo najveće grobno mjesto u općini Konjic koje se zove Milaševica, s preko 17 dunuma grobne površine, gdje se ne zna ni ko je ni kada ukopan. Imamo na stotine nišana, pa dvije nekropole stećka i one su pod zaštitom države. Postoji 57 evidentiranih stećaka i toliko ili možda i više pod zemljom ili koji su zarasli, što znači da je i za vrijeme bogumila ovdje bio veoma buran život. Kontinuitet života na Kruščici može se posmatrati kao jedan od najstarijih oblika života na ovim prostorima.”

Zanimalo me je šta to posebno motivira Ibru i njegovu suprugu Senadu da svaki slobodan vikend i odmor provode na Kruščici. Ibro je odgovorio: “Ja sam boravkom na Kruščici spojio ugodno s korisnim. Mnogi ljudi plaćaju ekološki čist odmor u planini, a ja sve to imam ovdje na Kruščici. Pod broj dva, bavim se ekoproizvodnjom voća i povrća. Ne idem na pijacu i nikada nisam išao. Moja supruga Senada i ja ovdje proizvodimo sokove, bestilj, pekmez... Proizvodimo sve što treba jednoj porodici. Nije to puno posla kad stekneš naviku. Mislim da je grijeh ne nastaviti kontinuitet onoga što su naši roditelji ostavili nama u amanet, barem da se održava imovina koja je ostala iza njih. Oni su mukotrpno stjecali ostavljeni nam imetak tako da mi nemamo pravo da se o tom naslijeđu olahko odnosimo. Danas, kad imamo savremene mogućnosti za održavanje naših imanja, postali smo lijeni i prepustili ih korovu koji će uništiti njihovu pitomost. Mora se mijenjati filozofija pogleda na našu Neretvicu.”

Senada Hero rođena je Trebinjka. Udala se za Ibru Heru i došla u Konjic, gdje danas živi i radi. U neformalnom razgovoru reći će da joj je Trebinje najljepši grad. Razumljivo. U njemu je provela djetinjstvo, dio mladosti. O Kruščici kaže: “Ovdje mi je odmor. Poslije radne sedmice ovdje se odmorim. Teško mi je razumjeti one koji se ni vikendom ne vraćaju u ove krajeve. Rođena sam u Trebinju, a živim u Konjicu. Ljudi iz ova dva grada gotovo su isti. I običaji su slični.”

Kahvi na Ibrinoj meraji pridružuje nam se i njegov rođak Sulejman Semko Hero, koji je penziju zaradio u Švicarskoj. Iako ima udobne stanove u Konjicu i Švicarskoj, dobar dio ljeta, proljeća i jeseni provede na selu. O tome kaže: “Kako sam otišao u penziju, ovdje s hanumom provedem čitavo ljeto. Ovdje se osjećam veoma lijepo, a da ima više ljudi, i zimi bih bio ovdje. Žao mi je što su se mnogi ljudi odrekli svoje kuće, imanja, sela, zavičaja. Ovdje je predivno. Pogledaj ti ove ljepote, ovog pogleda na dolinu Neretvice, Jablaničko jezero. Savjetovao bih svima da se, kad god imaju priliku, vrate na selo i svoje nasljednike podstiču na to.”

Nadovezuje se i njegova supruga Fazila: “Da sam mlađa deset godina, na Kruščici bih pravila novu kuću. Ja sam vatreniji pobornik za odlazak na Kruščicu nego moj suprug Sulejman. Fino mi je i u Konjicu, ali ujesen, proljeće i ljeto nikud ne bih s Kruščice.”

Here i Herane ostavljamo, a Meho, Adem, Semir i ja odlazimo do Ademove kuće, gdje nas čeka Ćima s krompirušom ispod sača. U dvorištu se suše borovnice koje su Adem i Ćima brali na planinama Neretvice. Za desert smo imali hurmašice i takiše.

Bio je to detalj s jednodnevne posjete Kruščici, jednom od sela Neretvice, koja se, nažalost, uprkos velikim potencijalima, sve više prazne. Samir i ja se s Kruščice spuštamo vijugavom cestom preko Milaševice i Solakove Kule na regionalnu cestu Konjic – Fojnica, koja, nažalost, nikad nije završena. Da je bila završena, Fojnica bi prestala biti komunikacijsko slijepo crijevo, a sela Neretvice bi se daleko manje praznila, a ova putna komunikacija strateški je veoma značajna za državu Bosnu i Hercegovinu.