Iranski šah Mohammad Reza Pahlavi šesnaestog januara 1979. godine je napustio Iran, a 1. februara te godine iz Pariza se vratio Imam Homeini i deset dana kasnije proglasio islamsku revoluciju u Iranu.

Sve je počelo nizom demonstracija i štrajkova 1977. godine a okončano je dvije godine kasnije kada je iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi 16. januara napustio zemlju. Revolucija je preobrazila Iran iz monarhije u Islamsku republiku čiji je vođa bio ajatolah Homeini. Monarhija je ugašena 11. februara 1979. godine a revolucija zvanično završava prvog aprila 1979. godine kada je, nakon referenduma, proglašena Islamska republika Iran.

Iranski monarh, kralj svih kraljeva, kako se volio nazivati, napustio je Teheran 16. januara 1979. godine. Okružen uplakanim pripadnicima svoje carske straže, šah Muhamed Reza Pahlavi i njegova supruga, carica Farah, pokušavali su se držati mirnima dok su se na aerodromu Mehrabad penjali u avion koji će ih odvesti u egzil. To je bio drugi put da je Pahlavi odlazio iz zemlje zbog političkih turbulencija.

Prvi je to put bilo 1953. godine. Ovaj put je odlazio zauvijek. Tog 16. januara 1979. godine, službeno je priopćeno da je šah otišao na put. Službeno, šah je otišao na odmor. U stvarnosti, uznemiren nasilnim i masovnim protestima protiv vlastitog režima, monarh se odlučio na put bez povratka.

Njegov premijer, Shapur Bakhtiar, kojeg je imenovao svega nekoliko dana ranije, zamolio ga je da ode. Situacija je bila neodrživa, a krvava represija nad demonstrantima koju je šah naredio, samo je pogoršavala stvari.

Šah, koji je sa sobom ponio kovčeg u kojem je bila iranska zemlja, dočekan je sa crvenim tepihom u Egiptu. Predsjednik Anwar Sadat, zahvalan na obilnoj podršci iz Irana u novcu i nafti, dočekao je šaha i njegovu porodicu sa svim počastima.

Šah je tiho napustio grad u kojem je rođen prije gotovo 60 godina. Njegov planirani sastanak s inozemnim novinarima otkazan je u posljednjem trenutku jer je Pahlavi plakao i nije htio takav izići pred dopisnike inozemnih medija. Plakao je i dok se opraštao sa osobljem u svojoj palači.

Ipak, on i carica Farah kratko su razgovarali s novinarom državne iranske novinske agencije, izjavivši kako žele dobro zemlji i državi. Zatim su se s malom pratnjom ukrcali na kraljevski Boeing. Šah je upravljao avionom nakon što se pozdravio sa premijerom Bakhtiarom, sudskim službenicima i višim oficirima. U Egipat je sa njima otputovao samo jedan visoki zvaničnik, Amit Aslan Afshar, šef protokola suda. Troje šahove djece napustilo je Iran narednog ponedjeljka.

Pahlavi koji je Iranom vladao 37 godina, napustio je zemlju. Iranski su gradovi odzvanjali kakofonijom stotina hiljada automobilskih sirena, pjesmom, gomile su plesale na ulicama, neprekidno vrištale i rušile simbole monarhije. Ubrzo nakon Šahovog odlaska ajatolah Homeini objavio je kako planira uspostaviti privremenu vladu koja će voditi ka Islamskoj Republici. Ajatolah je rekao da je šahov odlazak iz Irana bio samo prvi korak ka okončanju 50 godina duge tiranske vladavine.

Gotovo u istom trenutku kada je avion poletio večernja izdanja novina u Teheranu štampana su velikom brzinom s naslovima preko cijele strane: „Šah je otišao“. Premijer Bakhtiar djelovao je brzo: raspustio je Savak - političku policiju, represivnu ruku režima - oslobodio sve političke zatvorenike i dao dopuštenje ajatolahu Ruholá Homeiniju - liku oko kojeg se pokret protiv režima okupio – da se vrati u zemlju nakon više od petnaest godina egzila. Bakhtiar je obećao slobodne izbore i pozvao opoziciju da poštuje Ustav, predlažući vladu nacionalnog jedinstva. 

Samo osam godina prije no što je napustio Teheran. Pahlavi je organizirao grandioznu ceremoniju kojom je, nizom svečanosti, slavio mitski Persepolis i hiljadugodišnju historiju svoje zemlje. Izgrađene su luksuzne građevine koje su trebale impresionirati brojne šefove država i vlada cijelog svijeta, one koji su stigli na proslavu na kojoj je sebe Pahlavi proglasio nasljednikom cara Cyrusa.

Taj ga je delirij dodatno udaljio i otuđio od vlastitog naroda. Direktan kontakt s podanicima gotovo da nije postojao. Monarh je putovao helikopterom i prisustvovao povorkama i javnim događajima u neprobojnom staklenom oklopu kako bi izbjegao napad nakon nekoliko neuspjelih pokušaja atentata na njega.

U jednom od svojih posljednjih izljeva ekscentričnosti, ukinuo je islamski kalendar i nametnuo „carski“, čija je prva godina počinjala na godišnjicu Cyrusovog osvajanja Babilona i njegovoj krunidbi. Njegovi govori i propovijedi nisu dopirali do nezadovoljnih Iranaca, trgovaca, seljaka, studenata, radnika...

Iako je imao podršku sa Zapada, šah je ostao sam u posljednjim godinama svoje vladavine. Brutalna represija režima i kršenje ljudskih prava izazvala je sramotu u svijetu. Kada je tog 16. januara otišao u progonstvo, šah nije ni sanjao da će da će provesti cijelu godinu putujući iz zemlje u zemlju, tražeči državu koja će mu odobriti azil. Prvo je došao u Egipat gdje ga je primio predsjednik Anwar Sadat. Onda je nastavio ka Marakešu kao gost kralja Hasana II. Mohammad Reza se kasnije preselio na Bahame, a onda i u Meksiko.

Kada je trebao liječenje od raka, od kojeg je obolio još 1974., što je držano u takvoj tajnosti da za bolest nije znala ni CIA, zamolio je tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera da mu dopusti liječenje u SAD-u, što mu je, unatoč kraćem oklijevanju američkog predsjednika, omogućeno. Kada se htio vratiti u Meksiko, odbijen je. Kamo god da je išao, nailazio je na odbijanje. Njegov boravak u Panami značio je ozbiljne probleme za tadašnju vlast.

U martu 1980. vratio se u Sadatov Egipat. Bolest ga je počela uništavati i umro je 27. jula u Kairu. Iako je posljednje godine svog života proveo izbjegavan poput kuge, njegov pogreb bio je pompezan a prisustvovali su mu zvaničnici poput Richarda Nixona ili grčkog kralja Constantina I. Pokopan je u istoj džamiji u kojoj su ostaci još jednog svrgnutog monarha, egipatskog kralja Faruka.

Nakon što je umro u javnost su isplivali podaci o Pahlavijevom ogromnom bogatstvu. Bio je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu čije je imovina procijenjena na između dvije i 20 milijardi dolara. Ogromne količine novca koje je Pahlavi držao na računima u SAD i Švicarskoj dolazile su prije svega od „poreza“ koji je naplaćivao prodajući naftu ali i od profitabilnih ulaganja „Fondacije Pahlavi“.