Vrlo česta meta artiljerijskog i minobacačkog djelovanja VRS-a bili su civili koji su se nalazili u redovima za vodu. Od početka Opsade do 12. jula 1993. godine civili su masovno ubijani na sedam lokacija dok su odlazili ili čekali u redu za vodu (u ulicama Halači, Sedrenik, Isevića sokak, Milana Preloga, Marsela Šnajdera, Dobrovoljačka i Šerifa Loje).

U većini sarajevskih kvartova bile su postavljene pumpe iz kojih se crpila tehnološka voda za sanitarije i održavanje lične higijene, a nakon prokuhavanja voda se mogla koristiti za piće i pripremu hrane.

Jedna od lokacija na kojoj su se stanovnici Dobrinje snabdijevali vodom bila je u dijelu naselja Kvadrant C-5, u avliji porodične kuće Mujezinović, a ova lokacija bila je obilježena u predratnim priručnicima Civilne zaštite, što upućuje na zaključak da su pripadnici VRS-a imali tačne informacije o mjestu masovnog okupljanja stanovnika ovog naselja.

Na ovoj se lokaciji 12. jula 1993. godine nalazilo između pedeset i šezdeset civila, a neki od njih su u redu čekali i po 12 sati. Naprimjer, kćerke Rasima Mehonića čekale su u redu za vodu od tri sata ujutro, a članovi porodice Tvrtković i njihova komšinica Vinka Knehtl u red su stali pola sata kasnije, tj. u tri i trideset. Dakle, svi članovi jedne porodice kao i komšije naizmjenično su čuvali svoj red i polahko pomicali kanistere prema krajnjem cilju. Vodu na ovom mjesnu nije koristila vojska, jer se Peta motorizovana brigada ARBiH snabdijevala vodom iz cisterni koje je dostavljala Sarajevska pivara.

Pripadnik Civilne zaštite Enver Taslaman pokušavao je kontrolirati gužvu i red, te je puštao po dvoje ljudi u dvorište, jer je jedna osoba pumpala vodu, a druga postavljala i punila kanistere. U poslijepodnevnim satima, u 15.27, na navedenoj lokaciji eksplodirala je granata, uslijed čijeg je rasprskavajućeg djelovanja ubijeno 14 i ranjeno 16 civila. Među žrtvama bilo je i po nekoliko članova iz porodica Mehonić, Tvrtković i Talić, a dvije su osobe bile maloljetne.

Među ubijenima bile su sestre Sadeta i Nedžiba Mehonić, i njihova majka Rahima, dok je njihov otac Rasim ranjen, a kada se osvrnuo i ugledao mrtva tijela svoje supruge i kćerki, izgubio je svijest. Dan nakon masakra Rasima su posjetili novinari sarajevskog lista Oslobođenje, kojima je posvjedočio: “Već u tri sata ujutu Nedžiba i Sedajeta bile su na nogama. Iskupile su kanistere i krenule na vodu. Žena i ja ostadosmo u kući. Nije ih bilo zadugo. Ali, hajde. Znam da se dugo čeka. (...) Bilo je oko tri popodne. Dođosmo do pumpe i vidim da će i one skoro točiti. Mati im se pridruži, a ja kako imam išijas sjedoh malo po strani. Da sam, bogdo, i ja bio bliže, pa da me nema. Kad je gruhnulo, osjetio sam bol svukud po desnoj strani, ali sam mogao na noge. Valjda vruće rane. Poletim i prvo podignem glavu Sedajeti. Vidim nema ništa. Nedžiba je, čini mi se disala. Izgubio sam se. Tresnuo sam na asfalt. Ne znam šta mi je s Nedžibom? Možda je i ona u mrtvačnici. Žena mi je poginula. I Sedajeta. Znam to.”

U redu za vodu čekali su u smjenama tri člana porodice Tvrtković i njihova komšinica Vinka Knehtl. Suprug Jasminke i otac Stele Vlado Tvrtković stao je u red oko tri i trideset ujutro, a oko 15:30 sati Jasminka, Stela i Vinka trebale su natočiti kanistere. Vlado je novinaru sarajevskog Oslobođenja posvjedočio: “Bio sam sto metara od masakra kada je odjeknula eksplozija. Instinktivno sam trčao od tijela do tijela. Jasminke nije bilo nigdje. Pronašao sam Stelu. Jedan geler joj je gotovo presjekao vrat. Bila je još živa. Naišla su tu neka kola. Izdahnula mi je u naručju prije nego što smo stigli do bolnice. U nekom bunilu primijetio sam u kolima hitne pomoći i beživotno tijelo supruge Jasminke”.

U istragama obavljenim nakon ovog zločina ustanovljeno je da je pravac dolaska navedenog projektila sjeverozapad – zapad, što odgovara dijelu naselja Nedžarići – sjeverna Ilidža, koji je bio pod kontrolom tzv. VRS. Međutim, kao što i sa svakom granatom koja je prouzrokovala veći broj žrtava, političko rukovodstvo RS-a i novinari odgovornost za zločin pripisivali su “muslimanskoj strani”, dok su stranice sarajevskog Oslobođenja bile ispunjene dirljivim prizorima nakon masakra, a banjalučki Glas srpski je na posljednjoj stranici u nekoliko rečenica izvijestio da “su taj napad izvele muslimanske jedinice stacionirane na Igmanu”.

Za ovaj zločin Tužilaštvo ICTY teretilo je Stanislava Galića, a Pretresno vijeće konstatiralo je kako je “red civila na Dobrinji ‘C5’ namjerno gađan minobacačkom granatom kalibra 82 mm ispaljenom sa teritorije koju je kontrolirao VRS”.

U redu za vodu ubijeno je četrnaest osoba:

  1. JELOVAC (Selim) ILHAM 1976-1993.
  2. KIRLIĆ (Fejsal) AJDIN 1977-1993.
  3. KNEHTL (Dragutin) VINKA 1932-1993.
  4. MATIĆ (Drago) LJILJANA 1972-1993.
  5. MEHONIĆ (Rasim) NEDŽIBA 1960-1993. (Rahimina kćerka i Sedaetina sestra)
  6. MEHONIĆ (Juso) RAHIMA 1933-1993. (Nedžibina i Sedaetina majka)
  7. MEHONIĆ (Rasim) SEDAETA 1961-1993. (Rahimina kćerka i Nedžibina sestra)
  8. MIĆANOVIĆ DRAGICA 1930-1993.
  9. SELIMOVIĆ (Nasuf) SULEJMAN 1929-1993.
  10. SIMIĆ (Borisav) ZORKA 1939-1993.
  11. TALIĆ (Šaban) IBRAHIM 1916-1993. (Enisin suprug)
  12. TALIĆ (Uzeir) ENISA 1946-1993. (Ibrahimova supruga)
  13. TVRTKOVIĆ (Ivan) JASMINKA 1944-1993. (Stelina majka)
  14. TVRTKOVIĆ (Vladimir) STELA 1968-1993. (Jasminkina kćerka)

Istom granatom ranjeno je šesnaest civila:

Majda Alihodžić
Kasim Čaušević
Izet Čolaković
Manojlo Dangubić
Sadeta Dervišević
Senija Dizdarević
Mirsad Džanković
Hamid Đozo
Derviš Fazlić
Husein Grebić
Fehma Kurić
Rasim Mehonić (Rahimin suprug i Nedžibin i Sedaetin otac)
Ahmed Milić
Džulsuma Mršović
Enver Taslaman
Enes Turan

(Izvor: Merisa Karović, Zločini nad civilima u sarajevskom naselju Dobrinja, Historijska traganja, br. 9, Institut za istoriju, Sarajevo, 2012, str. 125-127, 146-147)