Potpisivanje sporazuma Cvetković–Maček i osnivanje Banovine Hrvatske, čime je izvršena podjela Bosne i Hercegovine, izazvali su nezadovoljstvo i oštru reakciju Bošnjaka. Tadašnje bošnjačko političko vodstvo oživljava staru ideju autonomije Bosne i Hercegovine. U svim krajevima Bosne i Hercegovine održavaju se protestni zborovi i skupovi na kojima Bošnjaci traže autonomiju.
Tom pokretu za autonomiju Bosne i Hercegovine pridružuju se sva bošnjačka društva i organizacije. Odlučno se traži istupanje iz vladajuće koalicione Jugoslovenske radikalne zajednice (u narodu poznate "Jereze") i ponovno osnivanje posebne bošnjačke političke stranke. Na svojim protestnim skupovima Bošnjaci jednodušno traže preko svojih društava i ustanova da se prilikom daljeg preuređenja države uspostavi Bosna i Hercegovina u svom historijskom opsegu, kao posebna ravnopravna jedinica.
Ta složena politička previranja među Bošnjacima nametala su potrebu uspostavljanja jedne jedinstvene organizacije koja bi usmjeravala kretanja i zahtjeve za autonomijom Bosne i Hercegovine. S tim ciljem održan je u Sarajevu 30. decembra 1939. godine skup predstavnika svih bošnjačkih političkih, kulturnih i vjerskih društava i ustanova. Na tom skupu konstituiran je Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, sa zahtjevom da se svuda osnuju mjesni odbori za autonomiju.
U okružnici se ističe da su Bošnjaci primili i pozdravili sporazum Cvetković-Maček, ali se u njemu nije vodilo računa o težnjama Bošnjaka i općenito bosanskohercegovačkog stanovništva. Izvršni odbor ujedno uvjerava da autonomna Bosna i Hercegovina ničim ne može ugroziti interese drugih, pa u tom smislu poziva sve ostale političke stranke u Jugoslaviji da pristupe Pokretu za autonomiju Bosne i Hercegovine.
Srpski političari odmah su najoštrije istupili protiv svake ideje autonomije Bosne i Hercegovine. Oni su smatrali da to ugrožava njihov projekat okupljanja srpskih zemalja i srpsku političku prevlast u državi. Osim toga, Hrvatima je, po njima, učinjeno previše ustupaka. Maček i drugi hrvatski političari nisu smatrali da su granice Banovine Hrvatske trajno određene.
Oni su očekivali da će se konačno razgraničenje izvršiti nakon uspostavljanja banovine “Srpske zemlje”, te su imali više varijanti u pogledu položaja Bosne i Hercegovine. U slučaju da se stvore srpska i slovenačka banovina, oni su predlagali autonomiju Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Ako srpska strana ne bi na to pristala, predlagali su da o položaju ovih dviju pokrajina odluče sami njihovi stanovnici putem plebiscita. Najzad, hrvatski političari predviđali su i mogućnost da se Bosna i Hercegovina podijeli, ali uz novo razgraničenje između hrvatske i srpske upravne jedinice ili da se Bosna i Hercegovina u cijelosti pripoji Banovini Hrvatskoj.
Bošnjaci se nisu mirili sa činjenicom da su prisiljeni živjeti podijeljeni i pod dva upravna režima. Oni su se s pravom željeli osjećati ravnopravnim faktorom jugoslavenske zajednice naroda te su tražili svoja prava. Ti politički procesi prekinuti su aprilskim ratom 1941. i slomom Kraljevine Jugoslavije.
(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)
