Mustafa Golubić rodio se 1891. godine u porodici srednjeg imovinskog stanja. Imao je dvije sestre i brata. Otac Muhamed umro je rano, dok je majka Nura živjela više od sto godina. Umrla je 1953. godine, kada i Staljin. Nura je živjela u Čapljini.

Maturirao je u Prvoj muškoj gimnaziji 1913. godine. Upisao je najprije Tehnički, a potom Pravni fakultet. Kao najbolji učenik gimnazije dobio je stipendiju Vlade Kraljevine Srbije za studije prava u Lozani. U Švicarskoj je upoznao mnoge ruske revolucionare, piše historija.info.

Kada je izbio Prvi svjetski rat, Golubić je prekinuo studije i vratio se u Srbiju. Kao član “Crne ruke” pridružio se vojsci, unaprijeđen je u čin poručnika, prebačen u Kraljevsku gardu, učestvovao u čuvenoj bici na Kolubari. Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis šalje ga 1915. godine u Rusiju da među tamošnjim Jugoslovenima prikuplja dobrovoljce za srpsku vojsku. Iz Rusije se vraća s oko hiljadu dobrovoljaca.

Odmah po izbijanju Prvog balkanskog rata 1912. godine stupa kao dobrovoljac u četnički odred Vojislava Tankosića gdje se ističe hrabrošću u borbi protiv turskog Prištinskog odreda. Tanaskovićevi četnici tada su stvorili uslove za srpsko zauzimanje Kosova. Iz Prvog balkanskog rata izašao je kao narednik srpske vojske s Medaljom Obilića za pokazanu hrabrost, kojom ga je lično odlikovao tadašnji prijestolonasljednik, princ Aleksandar Karađorđević.

Zajedno sa srpskom vojskom prelazi Albaniju. U Solunu se druži s Apisom. Na Solunskom procesu odbio je da svjedoči protiv Apisa, zbog čega je osuđen na godinu zatvora i izbačen iz vojne službe.

U Beograd se vraća septembra 1918. godine i stalno je pod nazdorom policije, koja je imala dojavu da su neki od bivših pripadnika “Crne ruke”, zbog Solunskog procesa i strijeljanja pukovnika Dimitrijevića, postali zakleti neprijatelji kralja Aleksandra.

Nastavlja studije u Švajcarskoj i ulazi u strukture Kominterne, a potom se u Moskvi školuje za oficira NKVD-a (Narodni komesarijat unutrašnjih dijela), preteče KGB-a. Tada dobija sovjetsko državljanstvo i tridesete godine dvadesetog vijeka provodi u Četvrtoj upravi NKVD-a, u sekciji zaduženoj za političke likvidacije.

Ključni momenat u Mustafinom životu desio se 1922. godine u Beču, kada postaje član KPJ. Potom, takođe u Beču, stupa u specijalnu sovjetsku službu. U Moskvu prvi put putuje 1937. godine. Ondje završava rusku školu za špijunažu i počinje da radi u Četvrtom odjeljenju GRU.

Pored obavještajnih aktivnosti, ova služba bavila se uklanjanjem kadrova koji nisu bili po volji Kominterne, odnosno Staljina. Jedna od tajnih organizacija Moskve sa specijalnom namjenom zvala se Crveni kamerni orkestar. Njene temelje u Beogradu postavio je baš Mustafa Golubić, koordinator sovjetskih obavještajnih službi na tlu Jugoslavije, sa sjedištem u Beču, gdje se Mustafa u međuvremenu vratio iz Moskve.

Članovi Crvenog orkestra pripadali su jugoslavenskoj partijskoj frakciji koja se s Titom borila za prevlast unutar Kominterne. Josip Broz je, kao što je poznato, iz tog historijskog sukoba izašao kao pobjednik.

U Španiju dolazi početkom 1937. godine. Bio je Staljinov čovjek od povjerenja, a u Španiju je došao iz New Yorka, gdje je za njim tragao FBI. Tokom juna iste godine učestvovao je u tajnoj operaciji u Santanderu, čiji je cilj bio miniranje broda unajmljenog da iz Napulja prenese municiju za Frankove falange. Ubrzo nakon ove akcije, Golubić je napustio Španiju i prešao u Pariz sa zadatkom da identifikuje trockiste u redovima jugoslavenskih komunista.

Organizator je ubistva Lava Trockog, drugog čovjeka Oktobarske revolucije. Trockog je 1940. godine ubio krampom profesionalni egzekutor NKVD-a. Trocki je bio drugi čovjek Oktobarske revolucije. Poslije protjerivanja iz SSSR-a i višegodišnjeg potucanja po Evropi, on je 1937. godine, uz pomoć slavnog meksičkog slikara Diega Rivere, našao utočište u Meksiku.

O Mustafi Golubiću Mujki ostavio je svjedočenje i Rodoljub Čolaković, koji ga je, po izlasku sa robije, sreo u Moskvi početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Čolaković opisuje ovog Hercegovca kao fanatičnog izvršioca Staljinovih naloga, ali i kao čovjeka mehkog srca, koji je u trenucima slabosti čeznuo za rodnim Stocem i Bregavom, i padao u melanholiju. “Hajde, zapjevaj mi neku našu”, rekao bi došljaku iz Jugoslavije. Kažu da je volio pjesmu Ima l' jada, ko kad akšam pada...

Vraća se u Beograd u početkom proljeća 1941. godine. Zajedno s bivšim članovima “Crne ruke” učestvuje u pripremanju vojnog puča 27. marta 1941. godine protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu.

Mit o Golubiću širio se i među komunistima. Šaputalo se da je došao u Beograd da likvidira Tita. Rodoljub Čolaković susreo se s Mustafom u Sarajevu 15. aprila 1941. godine i ovaj mu se povjerio da “Valter (Tito) neće dugo trajati i da će morati da bude maknut”. Čolaković je to ispričao Brozu.

Uhapšen je 7. juna 1941. godine. Navodno ga je Nijemcima odao Milovan Đilas. a Gestapo ga je 11. juna strijeljao. Poslije osobođenja Beograda 1944. godine, Sovjeti su pronašli njegov grob. Prilikom autopsije utvrđeno je da mu je svaka kost u tijelu bila slomljena. Ostake su prenijeli u Moskvu. Ondje je sahranjen uz vojne počasti kakve dolikuju heroju Sovjetskog Saveza.