Bio je izdanak porodice čije porijetlo seže do Fatimida, direktnih potomaka Poslanika Muhameda a.s. preko njegove kćeri Fatime. Školovao ga je njegov otac, imam Muhiy ad-Din, u Kachronu, blizu Orana. Zbog svoje rane inteligencije, izvrsnog poznavanja Kur'ana i velike vještine u oružju, Abd el-Kader je ubrzo stekao veliki ugled među alžirskim berberskim plemenima i time je uspio pobuditi sumnju kod namjesnika koji je vladao regijom u ime Osmanskog Carstva, do te mjere da je poslao nekoliko ubica da smaknu mladića koji obećava. Zajedno sa svojim ocem, Abd el-Kader je pobjegao iz Alžira i otišao na hadž u Meku.

Vraća se upravo u vrijeme kada su Alžir okupirale francuske snage. Njegov je otac iskoristio to razdoblje haosa i nemoći da povede alžirska berberska plemena, željne osamostaljenja, budući da je Francuska u to vrijeme držala tek nekoliko obalnih gradova i oklijevala hoće li ili ne ozbiljno krenuti u osvajanje cijele unutrašnjosti zemlje. Turci su bili istjerani iz regije i prisiljeni na povlačenje na istok.

Abd el-Kader je u novembru 1832. godine svečano proglašen emirom Alžira, nakon čega se nastanio u prijestolnici Mascara. Od tog trenutka, Abd el-Kader je krenuo u sveti rat protiv Francuza, koji su već bili napali grad Alžir i počeli prodirati u unutrašnjost. Predvodeći 10.000 konjanika voljnih da ga prate do smrti, Abd el-Kader je nanio nekoliko teških poraza francuskim trupama i prisilio generala Boyera na povlačenje.

Dvije godine kasnije, 1834., Abd el-Kader je prisilio generala Desmichelsa da potpiše mirovni sporazum s obzirom na stalnu podršku i privrženost koju je berberski vođa nalazio od strane najvažnijih plemena alžirskog Kabylea. Odredbe potpisane u ugovoru dale su Abd el-Kaderu vlast nad ogromnom teritorijom. Ipak trupe generala Bugeauda koji je zapovijedao najboljim francuskim snagama tog trenutka, porazile su Abd el-Kadera i zauzeli Mascaru, iz koje su se povukli nakon što su je spalili.

Ovi prvi francuski uspjesi nisu mogli spriječiti francuski poraz kod Sidi-Jacuba, na obalama rijeke Tafne, gdje se general D'Arlangues našao pod opsadom Abd el-Kadera. General Bugeaud, novi u Africi, došao mu je u pomoć i ponovno porazio Abd el-Kadera, 6. juna 1836. godine, na obalama rijeke Sikak.

Međutim, Francuska je 30. maja 1837. potpisala Ugovor iz Tafne s Abd el-Kaderom, kojim je francuska dominacija ograničena na okolinu Alžira i Orana, dok je ostatak teritorije prešao u ruke Abd el-Kadera. Kader je postao prvi čovjek goleme države, s glavnim gradom u Mascari, koja se 1838. protezala od rubova Kabylije na sjeveru, prema jugu, između oaza Biska na istoku, do marokanske granice na zapadu.

Abd el-Kader organizirao je svoje područje u osam provincija, u kojima je grupirao različita plemena na čijem su čelu bile kadije. Osim kontingenata koje su mu dala plemena, alžirski emir podigao je redovnu nacionalnu vojsku sastavljenu od 8000 pješaka, 2000 konjanika i 240 artiljeraca. U iščekivanju budućih sukoba s Francuskom, naredio je utvrđivanje i izgradnju arsenala oružja, koje je kupio po cijeni zlata u Velikoj Britaniji i Maroku, kao i u velikom broju gradova u unutrašnjosti kao što su Sebbou, Saida, Tiaret, Taza i Boghar.

Također je stvorio modernu i centraliziranu upravu, sa državnim službenicima koje je plaćala država. Abd el-Kader se trudio među svoj narod usaditi dva temeljna koncepta: nezavisnost i nacionalizam.

Francusko-alžirski rat ponovo je izbio 1839. godine, kada ga je vojvoda od Orleansa napao zbog odbijanja Abd el-Kadera da ispravi nekoliko tačaka ugovora iz Tafne. Abd el-Kader ponovno je proglasio sveti rat Francuskoj s uništenjem francuskih naselja u ravnici Mitidja. Francuska je odmah reagirala i poslala svoju najbolju vojsku u zemlju, ovaj put s puno više iskustva da se suoči s nemilosrdnom borbom u sjevernoafričkim zemljama.

Bugeaud je usvojio posve novu vojnu taktiku dijeljenja svih francuskih snaga stacioniranih u Alžiru u male, vrlo mobilne i dobro naoružane konjaničke kolone, s kojima je pročešljao cijelu zemlju i malo po malo uspio zauzeti veliki dio alžirske teritorije u prethodnim ugovorima. Na kraju je prisilio Abd el-Kadera i malu grupu njegovih sljedbenika da se kao bjegunci sklone u planine u unutrašnjosti zemlje.

Dana 16. maja 1843. Abd el-Kadera i njegove sljedbenike iznenadile su snage generala Lamoricierea i vojvode od Aumalea. Abd el-Kader je za dlaku uspio pobjeći, ali je više od 3000 njegovih najboljih ljudi palo u francuske ruke.

Napušten od plemena Kabylia, Abd el-Kader je bio prisiljen potražiti utočište u Maroku kako bi izbjegao potjeru Bugeauda a to je iritiralo Marokance do te mjere da su se uključili u rat protiv Francuske.

Kada je u proljeće 1844. objavljen rat između Maroka i Francuske, vlada iz Pariza je oštro reagirala okupacijom najistočnijeg grada zemlje, Oujde, i bombardiranjem Tangera i Mogadora (današnja Essaouira), gradova koji su doslovno uništeni vatrom francuskih topova.

Konačno, general Bugeaud porazio je zajedničke trupe marokanskog Mula Abderrahmana i Abd el-Kadera u bici kod Islyja 14. augusta iste godine, prisilivši marokanskog emira da odustane od podrške alžirskoj stvari. Abd el-Kader nije odustajao i nastavio je dizati kabilska plemena. U posljednjem pokušaju da povrati zemlju, Abd el-Kader se uspio obrušiti na trupe pukovnika Montagnaija i prisilio na predaju francuski garnizon stacioniran u Aïn-Temuchentu.

U julu 1846. Abd el-Kader se pokušao skloniti u Maroko, ali ga je emir protjerao, pa mu nije preostalo ništa drugo nego da se vrati u Alžir i dostojanstveno se preda francuskim snagama. Predao je 23. decembra svoj mač kao znak pokornosti sinu francuskog kralja Louisa-Philippea od Orleansa, vojvodi od Aumalea, Bugeaudovoj zamjeni na čelu alžirske kolonije.

Abd el-Kader je najprije bio zatvoren u tvrđavi Lamalgue u Toulonu, da bi u aprilu slijedeće godine bio zatvoren u dvorcu Pau u regiji Béarn, gdje je došao u dodir s masonerijom, a zatim u Amboiseu. Godine 1852., s dolaskom Napoleona III. Abd el-Kader je oslobođen i preselio se u Damask, gdje je živio do svoje smrti potpuno odvojen od politike ili bilo kojeg nacionalističkog pokušaja zahvaljujući velikodušnoj penziji koju mu je dodijelila francuska vlada.

Godine 1860. tokom pokolja u Siriji, dobio je odlikovanje Legije časti za svoje plemenito ponašanje prema kršćanima, koje je stavio pod svoju zaštitu od bijesa rulje. Godine 1871. uputio je pismo Alžircima koji su se pobunili protiv Francuske u kojem ih je pozvao da odustanu od svog ratobornog stava, što je bio korak koji nije polučio nikakav učinak. Nakon smrti, koja se dogodila 1883. godine, iza sebe je ostavio 24 priznate koje je izrodio sa svoje tri žene.