Sedmog septembra 1908. predstavnici Muslimanske narodne organizacije (MNO) s predstavnicima Srpske narodne organizacije predali su zajedničkom ministru finansija Istvanu Burianu predstavku sa zahtjevom da BiH dobije ustav, ali da se time ne mijenja njen državnopravni položaj. Kako je aneksijom, koja je ubrzo potom uslijedila, taj državnopravni položaj izmijenjen, to je MNO odbila priznati novo stanje i izjaviti lojalnost Habsburgovcima. Opstrukciju i pasiviziranje MNO pokušava iskoristiti jedna grupa „naprednih“, kako su sami sebe nazivali, Bošnjaka koji su se prema režimu sve vrijeme okupacije lojalno držali.
Ta se grupa na skupštini održanoj krajem augusta 1908. u Tešnju formalno konstituirala kao Muslimanska napredna stranka. Njen je program sličan programu MNO, posebno kada je riječ o vjerskim, prosvjetnim i agrarnim pitanjima. „Naprednjaci“ su smatrali da se razvitak bošnjačkoga naroda može uspješnije ostvariti ne opozicijom nego prihvatanjem austrijske uprave kao nosioca nove kulture i načina života. Osim toga, „naprednjaci“ su među Bošnjacima zagovarali hrvatsku nacionalno-političku orijentaciju. Vodstvo naprednjaka politički se aktiviralo nakon aneksije, posebno u pripremama donošenja ustava za BiH.
Nekoliko dana prije proglašenja ustava za BiH (Zemaljskog štatuta), koji je sankcioniran 17. 2. 1910, a svečano proglašen tri dana kasnije, 20. februara, Egzekutivni odbor priznao je aneksiju i izrazio potpunu lojalnost dinastiji Habsburga, jer je stranka i u novim uvjetima željela legalno djelovati. Reaktiviranje snažne MNO izaziva krizu među naprednjacima, koji su bili prisiljeni na hitno sazvanoj skupštini 31. 1. 1910. reorganizirati svoju stranku. Na prvom mjestu promijenjen je naziv stranke u Muslimanska samostalna stranka, a posebnim javnim proglasom Stranka se odrekla svoje prohrvatske nacionalno-političke orijentacije, koja nije nailazila ni na kakvo razumijevanje u narodu.
U toku kampanje za prve saborske izbore u BiH javila se unutar MNO jedna opoziciona grupa koju su predvodili Osman Đikić i Smail-aga Ćemalović. Oni pokreću svoj list Samoupravu, kao „organ muslimanske demokratije“, u kojem nastoje diskreditirati vodstvo MNO, jer je radi agrarnih interesa krupnih zemljoposjednika zapostavljala potrebe bošnjačkog seljaštva, radnika, zanatlija, trgovaca i malih posjednika. Na prvim izborima za Bosanskohercegovački sabor potpunu pobjedu odnijela je MNO, osvojivši sve mandate koji su pripadali bošnjačkom biračkom tijelu (24), pa su tako „samostalci“ i „demokrati“ ostali bez ijednog mjesta u saboru.
Prvom saborskom sjednicom preovladavalo je agrarno pitanje, tj. pitanje obaveznoga ili fakultativnog otkupljivanja kmetova. Vlada je predložila nacrt zakona koji je predviđao da do otkupljivanja može doći samo dobrovoljnim sporazumom između kmeta i zemljoposjednika. Ako do takvog sporazuma dođe, Vlada je bila obavezna dugoročnim kreditom seljaku osigurati sredstva za otkup. Taj nacrt je usvojen u Saboru u aprilu 1911. Tokom agrarne rasprave došlo je krajem marta 1911, do potpisivanja pakta o saradnji između Bošnjačkoga i Hrvatskoga zastupničkog kluba.
Na ustrajavanje članova Bošnjačkoga kluba u pakt je unijeta klauzula o autonomiji BiH, bez obzira na državno-pravni skup Habsburške Monarhije (dualizam ili trijalizam). Predsjednik Bošnjačkoga kluba Derviš-beg Miralem i još šest članova protivili su se paktu pa su, ostavši u manjini, istupili iz kluba i obratili se javnosti izjavom da ne priznaju pakt i da ostaju pri programu MNO. Nakon toga, u augustu 1911. dolazi do ujedinjenja MNO (većine Bošnjačkog kluba) s Bošnjačkom samostalnom strankom u Ujedinjenu muslimansku stranku.
Od 1912. saborski se život odvijao u znaku zaoštravanja srpsko-hrvatskih odnosa oko različitih pitanja, kao što je naziv službenog jezika i dr. Bošnjaci stoje u stanovitoj mjeri po strani od ovih sukoba, nastojeći učiniti nešto odlučnije na vlastitoj kulturnoj i nacionalno-političkoj izgradnji. Turski slom u balkanskim ratovima 1912. odnio je i posljednje iluzije o osloncu na toj strani. Bošnjačko političko vodstvo to konačno otvoreno saopćava javnosti. Dalja politička kretanja prekinuta su izbijanjem Prvog svjetskog rata. Bosanskohercegovački je sabor odmah nakon ubistva nadvojvode Ferdinanda raspušten i do kraja rata nije više obnovljen njegov saziv i rad.
U uslovima oživljavanja političkoga života u Monarhiji u proljeće 1917. i zaoštravanja jugoslavenskog pitanja pokreću se i muslimanski političari u BiH. Tako Šerif Arnautović, jedan od vođa nekadašnjega Bošnjačkog saborskog kluba, u memorandumu koji je 17. 8. 1917. predao austrijskom caru, predlaže da se državnopravni položaj BiH riješi priključenjem Ugarskoj s autonomnim statusom.
U međuvremenu mladi muslimanski političari prihvataju jugoslavensku političku ideju i orijentaciju. Dr. Mehmed Spaho, sekretar Trgovačke komore u Sarajevu, februara 1918. izjavio je da „muslimanska inteligencija, a većim dijelom i široke narodne mase, uviđaju da im je spas u slozi i jedinstvu svih Srba, Hrvata i Slovenaca“. Kada je oktobra 1918. osnovan plenum Narodnog vijeća SHS u Zagrebu, među 18 predstavnika iz BiH našli su se dr. M. Spaho i Hamid Svrzo kao predstavnici Bošnjaka. Obojica su naknadno uključeni u Središnji odbor Narodnog vijeća.
Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za BiH uspostavljen je 24-26. 10. 1918. Za jednog od dvojice potpredsjednika izabran je dr. Halid-beg Hrasnica, a za jednog od dvojice tajnika H. Svrzo. U prvoj narodnoj vladi za BiH, postavljenoj 1. 11. 1918. resor trgovine, pošta i telegrafa povjeren je dr. M. Spahi. Pored spomenutih, članovi Glavnoga odbora Narodnog vijeća bili su Smail Ćemalović i Salih Bašić. U prvoj, koalicionoj vladi Kraljevine SHS, formiranoj 20. 12. 1918. dr. M. Spaho dobio je resor šumarstva i rudarstva.
