Muslimanske manjine kao potencijal na marginama: 22 posto Ummeta je manjina 

 Navikli smo se godinama na vijesti o demografskom rastu muslimana koje potvrđuju da je islam najbrže rastuća religija. Međutim, iza opće generalizacije kriju se mnoge specifičnosti muslimana koji žive kao manjina na svim stranama svijeta i u različitim društveno-političkim uređenjima. Upravo analiza složenosti izazova sa kojima se muslimanske manjine suočavaju na najbolji način pokazuje snagu, dinamiku i živost islama kao univerzalnog vjerskog sistema življenja.

Dekadencija muslimanskog svijeta se uglavnom poklapa sa kolonijalnim periodom, a 20. stoljeće je bilo vrijeme borbe za dostojanstvo i nezavisnost muslimanskih naroda. Sa druge strane kolonijalni period je u dijelovima Afrike, Azije, Okeanije i Srednje i Južne Amerike pogodovao širenju islama, a u drugoj polovini prošlog stoljeća bio je osnova za masovnije migracije iz bivših kolonija prema razvijenom Zapadu. Međutim, nije trebalo proći mnogo vremena da se pokažu Zapadni dvostruki aršini, a stanje muslimanskih iseljeničkih zajednica dodatno je pogoršala ksenofobija, rasizam i islamofobija.

Sa druge strane muslimanske dijaspore su ubrzo postale dinamičniji i razvijeniji dio svojih naroda i imaju izuzetno pozitivan utjecaj na maticu. Naravno, razmjena kapitala, ljudi, ideja i energije je dvosmjerna i to je jedna od glavnih pozitivnih odlika ummeta u 21. stoljeću u kontekstu globalizacije.

Manjine kao mostovi između civilizacija

Prema navedenom svako istraživanje manjina koje mogu biti autohtone ili iseljeničke je dobro došla aktivnost, a za nas na Balkanu to ima izuzetnu vrijednost jer se nalazimo na prostoru susreta različitih civilizacija.

Kroz ovaj tekst predstavljamo studiju londonskog istraživačkog centra Ayaan Institute objavljenu 2022. godine, prema kojoj muslimanske manjine ne samo da čine oko četvrtine umeta, oni također igraju važnu ulogu u budućem razvoju islamskog svijeta.

Nezavisni institut Ayaan sa sjedištem u Londonu objavio je 10. oktobra 2022. godine opsežan rad o muslimanskim manjinama. Izvještaj “Umet na marginama” pokriva gotovo četvrtinu ukupnog broja muslimana (oko 400 miliona ljudi) i time popunjava važnu prazninu u globalnom unutarmuslimanskom diskursu. Autor studije je engleski društveni i kulturni antropolog Yahya Birt, pisac, historičar i istraživač. On je radio na univerzitetima Georgetown i Leeds. Njega je 2014. godine magazin The Economist opisao kao "utjecajnog britanskog muslimana".

Prema riječima direktora instituta Jahangira Mohameda, cilj rada je rasvijetliti ulogu islamskih manjinskih zajednica u uspostavljanju jedinstva, prosperiteta i solidarnosti sa većinom. Da bi to učinili konstruktivno, trebale bi im nezavisne organizacije i veća otpornost na strana neprijateljstva. Birt se oslanja na svoju opsežnu stručnost u poznavanju različitih zajednica u Velikoj Britaniji i globalnih pokreta kako bi analizirao neka od fundamentalnih pitanja s kojima se danas suočavamo. Opasnosti i prilike s kojima se ove manjine suočavaju motivišu ih da razmišljaju unaprijed.

Manjinske muslimanske populacije su važan dio umeta, prema Institutu Ayaan, jer čine 22 posto (2022. godine) ukupne muslimanske populacije. Ovo je još jedan razlog zašto se moraju pronaći načini za njihovo osnaživanje. Izvještaj se fokusira na 31 grupu, od kojih svaka ima više od milion članova. Druga najveća muslimanska populacija na svijetu živi u Indiji sa 213 miliona pripadnika. Procjenjuje se da će muslimani Indije po brojnosti prestići Indoneziju u narednih 50 godina.

Iz historijskih i demografskih razloga, ove zajednice su značajnije nego što bi to sugerirao izraz "umet na rubu".

U umetu na marginama identificirane su tri geografske zone za razmatranje. Prvo dolaze “Velika trojka” (Indija, Kina i Rusija). To je dom historijski velikih manjina čija je sve lošije stanje  treba biti globalna briga svih muslimana. Muslimani Kine koji pripadaju turkijskim narodima su već godinama izloženi sistemskoj represiji, dok Hui muslimani koji je mnogo više nego Ujgura ne predstavljaju prijetnju interesima Kine jer dijele isti etnički identitet. Muslimani Rusije su kroz Putinovo totalitarno vladanje postali manipulativni instrument državne politike po čemu se ističe lider Čečenije. Stanje muslimana u Indiji je dodatno otežano jer Amerika i Britanija, odnosno generalno Zapad toleriše kršenje prava manjina zbog vlastitih interesa.

Slijedi 14 afričkih zemalja, od kojih neke imaju loše ekonomske uslove, ali koje su primjer u pogledu slobode vjerovanja. Konačno, muslimani u devet zapadnih zemalja uživaju veću slobodu i prosperitet nego muslimani u drugim zemljama. Prema Yahyi, ova tripartitna podjela bi trebala postaviti temelje za strateško istraživanje manjina u cjelini.

Jedan od ključnih činjenica je da postoji mala ili nikakva korelacija između ličnih, građanskih i ekonomskih sloboda i slobode vjeroispovijesti u 31 zemlji. Prema autoru, ovo zahtijeva daljnja istraživanja kako bi se utvrdili uzroci neprijateljstva i protumjere neophodne za zaštitu takvih manjina. Problemi s kojima se ove zajednice suočavaju nipošto nisu odvojeni od ostatka ummeta. Pojam globalne etničke zajednice se takmiči sa aktuelnom politikom dijaspore najmanje pet uticajnih država. Etnička pripadnost zemlji porijekla dominira i podliježe odgovarajućim nacionalnim interesima. Ove manjine nemaju izgubljenu domovinu, "već zajedničku orijentaciju (Kiblu) prema Mekki.

Prema Birtu, muslimani su postali sastavni dio dominantnog sistema nacionalnih država koji se proširio širom svijeta u posljednja dva stoljeća. Za razliku od drugih, ovaj nacionalizam je umotan u vjerske okvire u pretežno islamskim društvima. Njihove nacionalne elite organizovali su "institucionalnu religiju" osmišljenu da unaprijedi njihove interese u zemlji i inostranstvu.  

Kad su u pitanju muslimani u Evropi, demografski fokus se polahko pomjera prema zapadu. Danas više muslimana živi u Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Italiji nego u tri većinski muslimanskim zemljama u Evrop (Albanija, Kosovo, Bosna i Hercegovina).  Na Starom kontinentu muslimani još uvijek dominiraju u istočnoj i jugoistočnoj Evropi: dijelovi Turske (Istanbul i Trakija, 12,55 miliona 2020.), Azerbejdžana (9,79 miliona 2020.) i velika su manjina u Rusiji (16 miliona 2020.). U 2015. godini, Pew Forum je pretpostavio da će se muslimanska populacija Evrope povećati sa 5,9 posto (2010.) na 10,2 posto 2020. godine.

Više muslimana živi u Etiopiji nego u Saudijskoj Arabiji

Najstarija zajednica izvan Meke, ona u Etiopiji, čini 36 posto stanovnika ove afričke zemlje. Ostale vodeće i djelomično historijske manjine uključuju Kinu (28 miliona), Tanzaniju (21 milion), Rusiju (16 miliona), Obalu Slonovače (9 miliona) i Filipine (6 miliona).

Mnogima nepoznato, neke od navedenih grupa stanovništva u manjinskom položaju veće su od onih u zemljama OIC-a. Više muslimana živi u Indiji nego u Nigeriji i Egiptu zajedno. Muslimana je više u Etiopiji nego u Saudijskoj Arabiji, više u Kini nego u Siriji, više u Tanzaniji nego u Somaliji i više u Rusiji nego u Tunisu.

Devet obrađenih zajednica u evro-američkom regionu predstavljalo je oko 29 miliona pripadnika muslimanskih dijaspora u 2020. godina. Oni su rezultat novih procesa migracija, jer se većina zajednica formirala nakon 1945. godine. Međutim, postoje važna pionirska dostignuća koja sežu do 19. stoljeća. Značajan izuzetak od navedenog su muslimani Balkana, gdje je islam počeo da se širi u 15. stoljeću.

Uglavnom, ove zajednice uživaju relativno visok nivo vjerskih sloboda i ličnog bogatstva u poređenju sa većinom zemalja OIC-a. “Oni su postali sve uporniji u pogledu solidarnosti sa umetom u posljednjih trideset godina,” piše Birt. Međutim, posebno od 11. septembra, suočili su se sa velikim političkim i pravnim ograničenjima i medijskim pritiscima. 

U posljednjoj četvrtini izvještaja, Velika Britanija je predstavljena kao studija slučaja. Mnogo je paralela sa "zapadnih 9". 

Fenomen manjinskih zajednica baca svjetlo na "veliki izazov muslimanskog nacionalizma", koji autor vidi kao najveći izazov umeta. Za njega, objašnjenje za ovo leži u instrumentalizaciji kojoj je islam bio podvrgnut tokom izgradnje države u postkolonijalnom periodu. Vjera je ukalupljena u nacionalne identitete i institucije. Vjerske institucije i autoriteti su nacionalizirani.

Šerijat je iz nezavisnog i transnacionalnog procesa pravne refleksije pretvoren u javno, teritorijalno i pozitivno pravo. Prema Wael bin Hallaqu, to znači da je nemoguće da moderna država bude "islamska".

Obrazovanje djece prebačeno je iz privatnih medresa u državne škole. Njegov sadržaj je mutirao u učenje u kojem je islam morao poslužiti kao referentna tačka za nacionalnu historiju i buržoasku indoktrinaciju. Posljednja tačka ovisi, prema Birtu, od prevlađujućih uslova dekolonizacije, ponovnog pojavljivanja privatnih škola zahvaljujući neoliberalizmu i od toga kako moderne islamske škole kao institucija nadilaze eurocentričnu podjelu između privatnih i državnih škola.

Muslimanske manjine po mnogim aspektima prednjače u svom razvoju jer djeluju u otvorenim društvima za razliku od muslimana koji su „zaštićeni“ svojom državom u kojoj su većina. Zbog toga su muslimanske dijaspore mobilnije i dinamičnije u nauci, medijima, NVO aktivizmu, a sve češće i u politici. Pozitivni primjeri su sve veći broj muslimana u američkoj administraciji na različitim nivoima, londonski gradonačelnik, kao i uspješni primjeri muslimana na čelu Gvajane, Singapura i Tanzanije. Kod dva zadnja primjera jako je važno istaknuti da se radi o ženama liderima.