Aktuelnost ove knjige značajno je porasla nakon 7. oktobra, odnosno cionističke agresije na Gazu. Redakcija Stava iz navedene knjige donosi ključna poglavlja koja pokazuju ogromnu sličnost između vremena u kojem živimo i društveno-političkih procesa koji su predhodili Salahudinovom oslobađanju Kudsa.
Urušavanje zajedničkog pogleda unutar intelektualnog života i širenje frakcionaštva ostavilo je posljedice na društveni život. Tako je propao koncept islamskog ummeta i njegovo mjesto su zauzeli koncepti fanatizma: plemenskog, regionalnog i frakcijskog.
Čak je bilo fanatizma i između kvartova jednog grada. Relevantna historijska djela puna su predanja o svađama i sukobima iz ovog vremena. Ibn el-Esir nam kazuje o sukobima između stanovnika bagdadskih četvrti: Bab el-Basre, Ehl elKereh, Suk el-Medrese i drugih. Dodaje i da su se sukobi ponovili nebrojeno puta, te da je 410. god. po H. mnogo ljudi ubijeno, kuće su gorjele, „svijet je podigao zastave, napali su vezira u njegovoj odaji i izgovorili mnogo ružnih riječi... Bilo je mnogo pljačke, ubijanja i nereda.“
Nemiri i neredi postali su opća karakteristika društvenog života. Razbojnici i lopovi su se osilili i u srcu prijestolnice - Bagdada. Zauzeli su neke gradske četvrti i porazile halifine snage, dok se obični svijet
sukobljavao sa halifinim slugama Turcima.
Ibn el-Esir priča o sukobima u Damasku 461. god. po H. koji su doveli do požara u Emevijskoj džamiji:
„U Damasku je došlo do sukoba između pristalica Egipćana, tj. Fatimija i pristalica Abasija. Zapalili su jednu kuću pored džamije, pa je kuća izgorjela i požar se proširio na džamiju. Obični svijet je bio na strani Fatimija. Onda su prekinuli sukob i počeli gasiti vatru u džamiji.
Situacija je izmakla kontroli i požar je zahvatio džamiju. Progutao je njenu ljepotu i vrijedna djela u njoj.“
U toku ovog nereda koji je potresao društveni život, svi slojevi društva su se okrenuli zadovoljavanju sitnih, dnevnih potreba poput hrane, odijevanja, stanovanja, nadmetanja u trgovini, zabavi i zadovoljavanju strasti.
Raširilo se licemjerstvo, nestale su vrijednosti i moral se srozao. Govor o idealima i općim problemima postao je sredstvo zarade za hatibe, vaize i muderise, ili utopije i iluzija koje su mnogi ismijavali ili na njih nisu obraćali pažnju.
Historičar Ebu Šame opisuje društvo iz tog perioda:
„Bili su kao u doba džahilijeta, briga pojedinca bila je samo njegov stomak i polni organ, nisu razlikovali dobro od lošeg.“
Također, tadašnji putopisac Ibn Džubejr opisao je intelektualno i društveno stanje iz tog perioda, poredeći stanje tog društva i društva murabituna u Magribu:
„Neka zna onaj koji traga za istinom i koji ispravno vjeruje da je islam ostao samo u krajevima Magriba, jer oni hode jasnom stazom, a sve zemlje mimo njihovih, koje se nalaze na ovim istočnim stranama, zemlje su strasti i novotarije, zabludjelih sekti i sljedbenika, osim onih koje je Allah sačuvao.“
Ovu izopačenost pratilo je povećano odavanje zabavi i moralni pad. Postale su popularne igre borbe golubova; blud i konzumiranje alkohola uzeli su maha, raširila se upotreba muzičkih instrumenata, uz prisustvo robinja i pjevačica do te mjere da su se zbog njih upućivale žalbe.
Prakticiranje vjere svelo se samo na obavljanje temeljnih islamskih dužnosti i ibadeta, a tragovi vjerskog usmjerenja nestali su u međuljudskim i poslovnim odnosima. Historijska djela o tom periodu puna su dokaza i primjera za to.
