Dok traje druga godina ruske agresije na Ukrajinu, iz te zemlje nerijetko stižu vijesti o dobrovoljcima koji se bore na tamošnjim ratištima. Među njima je i veliki broj muslimana, najviše ih je, dakako, među Čečenima koji ratuju pod ruskom zastavom, ali Čečena ima i u redovima ukrajinske vojske, kao i krimskih Tatara te muslimana iz drugih naroda i država.

Ali, početkom prošlog stoljeća, u jednom od najljepših ukrajinskih gradova, danas razorenoj Odesi, ratovali su neki drugi muslimanski dobrovoljci. Mahom muslimani iz Hercegovine, tijesno vezani uz rad društva „Gajret“, bili su vojnici Prve srpske dobrovoljačke divizije. Prema nekim izvorima, bilo ih je dvjestotinjak, a najviđeniji među njima, mahom Gačani, Prvi svjetski rat su okončali kao oficiri srpske vojske.

„Zametci srpskog nacionalizma među bosansko-hercegovačkim muslimanima nastali su na podlozi protuaustrijske političke suradnje muslimanskog autonomnog i srpskog političko-nacionalnog pokreta u Bosni i Hercegovini prije 1908., a imali su nekoliko žarišta“, objašnjava korijene povezanosti muslimana sa srpskim organizacijama Zlatko Hasanbegović u svom kapitalnom djelu „Jugoslavenska muslimanska organizacija“.

Dodaje kako je najstarije žarište „nastalo u krugu muslimanske političke emigracije u Istanbulu i Beogradu poslije protuaustrijskog muslimanskog ustanka u istočnoj Hercegovini 1882, a potom se dalje razvija u Mostaru, uz Sarajevo, najsnažnijem građanskom uporištu srpske političko-nacionalne i kulturne akcije u Bosni i Hercegovini, koja je utjecala i na dio tamošnjih mlađih muslimana“.

Nastavlja kako upravo mostarski srpski muslimanski omladinski krug ulaskom u savez s muslimanskim autonomnim pokretom, a zatim s MNO-om, strankom bez vlastitoga političkog uporišta u inteligenciji, usmjerava „Gajret“ prema srpsko-jugoslavenskom nacionalizmu koji će ga, više ili manje postojano, obilježavati sve do 1941. godine. „Mostarski srpski muslimanski krug, u kojem su najistaknutiji pojedinci Šerif Arnautović, izvorno hrvatski nacionalist i pristaša Stranke prava Osman Đikić i Smailaga Ćemalović, postupno ostvaruje jak utjecaj u MNO-u koji vodi muslimanska zemljoposjednička elita (begovat) bez smisla za moderno kulturno-prosvjetno i stranačko djelovanje. Smailaga Ćemalović 1906. pokreće i uređuje neslužbeno stranačko glasilo Musavat, a Osman Đikić, uz potporu vodstva MNO-a, 1909. postaje Gajretov tajnik i urednik društvenog glasila Gajret.“

Cijela se stvar dodatno mijenja i usložnjava austrougarskom aneksijom Bosne i Hercegovine 1908, koja je, kako kaže, iz temelja izmijenila odnose unutar muslimanskih društvenih elita te dovela do promjena u dotadašnjoj muslimanskoj stranačkoj politici, obilježenoj rascjepom između MNO-a Alibega Firdusa, izdanka muslimanskog protuaustrijskog autonomnog pokreta, i Muslimanske napredne stranke Ademage Mešića i Esada Kulovića, stranačkog uporišta „naprednih“ muslimana povezanih s muslimanskom kulturno-prosvjetnom akcijom.

Vodstvo MNO-a postupno prihvata aneksiju i napušta protuaustrijsko oporbeno stajalište i suradnju sa srpskim političko-nacionalnim pokretom u Bosni i Hercegovini, posebice zbog suprotstavljenih pogleda na razrješenje agrarnih odnosa. Tome se suprotstavio mostarski srpski muslimanski krug s uporištem u Gajretu koji 1910. napušta MNO i list Musavat te osniva novu modernističku političku struju „muslimansku demokratiju“, okupljenu oko sarajevskog lista Samouprava s izrazitim srpsko-jugoslavenskim nacionalnim obilježjem.

Poslije aneksije Bosne i Hercegovine sukobi u Gajretu ulaze u novu fazu, obilježenu rascjepom između nove ujedinjene muslimanske političko-stranačke akcije, nastale stapanjem MNO-a i Mešićevih „naprednjaka“ u Ujedinjenu muslimansku organizaciju, i srpske muslimanske omladinske struje koja uspijeva zadržati presudan društveni utjecaj sve do 1914, kada je nakon sarajevskog atentata odlukom Zemaljske vlade u Sarajevu društvo raspušteno.

Slom Austro-Ugarske i stvaranje Kraljevstva/Kraljevine SHS zamišljene kao nacionalne države „jednog troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca“, sastavni dio kojega su i bosanskohercegovački muslimani, formalno je ostvaren onaj političko-nacionalni program koji je zagovarala i predratna srpska muslimanska omladinska kulturno-politička akcija u „Gajretu“.

Dio njezinih istaknutih nositelja, podsjeća Hasanbegović, još prije 1914. pristupa srpskoj vojsci i četničkim odredima u balkanskim ratovima ili sudjeluje u „mladobosanskom“ gibanju i pripremi sarajevskog atentata. Neki su iz tog kruga nakon 1914. godine, kao politički nepoćudni, upućeni u internaciju izvan Bosne i Hercegovine, pojedincima je suđeno u više „veleizdajničkih“ procesa, a dio je 1915. pristupio Prvoj srpskoj dobrovoljačkoj diviziji u Odesi, sastavljenoj od prebjega i zarobljenih austrougarskih vojnika.

Za osnivanje dobrovoljačke vojne organizacije, uz velikodušnu logistiku Carske Rusije, najzaslužniji su bili pripadnici organizacije „Crna ruka“ te nekolicina Srba i muslimana iz Hercegovine. Jednu od ključnih uloga, prema tvrdnjama srbijanskih historičara, odigrao je četnik-komita, Mostarac Risto Duždević Toholj. Njega je srpska komanda s Krfa svrstala u grupu od 132 probrana oficira i podoficira koji će u Odesi, na čelu s pukovnikom Stevanom Hadžićem, činiti osnovu starješinskog kadara Srpske dobrovoljačke divizije.

Dokumenti, knjige i istraživanja pokazuju da je Hercegovac Dušan Semiz, član organizacije „Crna ruka“, pregovarao u Rusiji još 1914. godine o osnivanju jedinice koju će činiti srpski zarobljenici. Kako su Rusi pozitivno odgovorili, vraća se u Srbiju gdje daljnje korake dogovara s tadašnjim premijerom Nikolom Pašićem, koji djeluje za njihove pojmove previše sporo pa „Crna ruka“ i njen čelnik Dragutin Dimitrijević Apis lobiraju kod komande Užičke vojske, koja 19. jula 1915. izdaje naredbu Dušanu Semizu i Mustafi Golubiću da odu u Rusiju i tamo skupe dobrovoljce.

Hercegovci su se već odranije poznavali, ratovali su u srpskoj vojsci u balkanskim ratovima u četničkim redovima. Bili su stacionirani u Prokuplju, u kojem se Risto Toholj našao s Mustafom Golubićem, Đurom Šarcem, Smajom Ferovićem i Hasanom Repcem, te će kasnije ta jedinica učestvovati u napadima na turske snage. Nakon što je formirana Prva srpska dobrovoljačka divizija Toholj, u zapovjedništvo dobija Treću četu 1. bataljona 1. pješadijskog puka, popunjenu pretežno Hercegovcima.

Najveći broj pripadnika jedinice regrutiran je među Srbima, do tada pripadnicima Austrougarske vojske, koji nisu htjeli da ratuju protiv Srbije te su se predavali ruskoj vojsci. Najveći broj zarobljenika nalazio se na teritoriji Ukrajine, centar je bio zarobljenički logor u Kijevskoj oblasti. Centar njihovog okupljanja postala je Odesa, u kojoj je novembra 1915. godine formiran Srpski dobrovoljački odred, koji je početkom 1916. godine imao oko hiljadu vojnika i oficira. Na proljeće, 16. aprila 1916. godine, osnovana je Prva srpska dobrovoljačka divizija, u čijem se sastavu nalazilo oko 10.000 dobrovoljaca. Izginuće u borbama protiv bugarskih, turskih i njemačkih jedinica između augusta i oktobra 1916. godine, pa je povučena u pozadinu.

U Odesi je 17. aprila 1917. godine pokrenut list „Slovenski jug“, koji je izlazio do 1918. godine. U listu je izložen program koji se zalagao za stvaranje jedinstvene države Južnih Slovena, uz „posedovanje celokupne teritorije koju su Južni Sloveni naseljavali od drevnih vremena“.

Krajem ljeta 1917. godine Prva srpska dobrovoljačka divizija je ponovo upućena na front, ali je zbog nezadovoljstva vojske ubrzo povučena. Druga divizija odlazi na Solunski front. Dio dobrovoljaca ostao je u Rusiji, gdje izbija Oktobarska revolucija. Oni su preko Sibira upućeni na Daleki Istok, odakle su britanskim brodovima prebačeni na Solunski front, gdje su stigli februara 1918. godine i učestvovali su u proboju Solunskog fronta.

Nekolicina je muslimana okončala Prvi svjetski rat u Srpskoj dobrovoljačkoj diviziji s oficirskim činom, tačnije njih devetorica. Riječ je o Hamidu Kukiću, Avdi Hasanbegoviću, Azizu Sariću, Asimu Šeremetu, Šukriji Kurtoviću, Ibrahimu Hadžiomeroviću, nakon rata pomoćniku bana Drinske banovine, žestokom protivniku Mehmeda Spahe, čije je hapšenje zagovarao, zatim Rešidu Kurtagiću, Fehimu Musakadiću, kasnijem upravitelju sarajevske policije te Aliji Džemidžiću.

Jedan od njih, Šukrija Kurtović (1890–1973), bio je pisac, kritičar, solunski dobrovoljac. Kako se može naći u nekim srbijanskim izvorima, potiče iz gatačke porodice Zvizdića. Jedan drugi Kurtović, Husnija, poginuo je kao srpski dobrovoljac, a četvorica Gačana, Šukrija Kurtović, Alija Kurtović, Aziz Sarić i Avdo Hasanbegović, vratili su se kao srpski oficiri iz rata.

Dakako, najpoznatiji od njih bio je Avdo Hasanbegović, predsjednik Gajreta. Hasanbegović je u Galiciji dezertirao iz redova Austrougarske vojske i predao se Rusima, a ubrzo postaje dijelom srpskih dobrovoljaca u Odesi, a prema nekim podacima, postojala je čak cijela jedna jedinica, sastavljena isključivo od muslimana, koja je brojala oko 200 vojnika. Nakon rata, poslije formiranja banovina, u oktobru 1929. godine Hasanbegović je postavljen za podbana Drinske banovine u Sarajevu, a u septembru 1931. godine imenovan je za ministra bez portfelja u državnoj vladi, kasnije je i zastupnik u Jugoslovenskoj skupštini. Umro je u Beogradu 1945. godine.

Jasno je kako je krug koji je iznjedrio „Gajret“ dao najveći broj pripadnika Srpske dobrovoljačke divizije, što nije nimalo čudno ako se zna kako je ta humanitarna organizacija bila potpuno pod utjecajem Srbije, kralja i Beograda.

„Gajret“ je snažno isticao svoje srpsko nacionalno društveno obilježje, a to se isticanje podudarilo s ponovnim dolaskom na čelo „Gajreta“ Avde Hasanbegovića. On je još kao gimnazijalac sudjelovao u radu mostarske srpske muslimanske omladinske akcije, a kao student prava u Zagrebu i Beču pripadao je srpskim akademskim udrugama, napominje Zlatko Hasanbegović.

On podsjeća da je Avdo Hasanbegović nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata prebjegao je u Rusiju, gdje se priključio Prvoj srpskoj dobrovoljačkoj diviziji u Odesi, a kao oficir srpske vojske, sudjelovao je u probijanju Solunskog fronta. Na početku oblikovanja muslimanskog stranačkog života u Kraljevini SHS pripadao je sarajevskoj muslimanskoj političkoj skupini povezanoj s Narodnom radikalnom strankom, okupljenoj oko lista Domovina. Zbog izbornog sloma svih muslimanskih političkih struja povezanih sa srpskim strankama, 1920. napušta stranačku politiku i ulazi u državnu upravnu službu, a društveno djelovanje prenosi u „Gajret“.

U julu 1929. godine, uoči „Gajretove“ skupštine, Hasanbegović je članovima Glavnog odbora predložio promjenu društvenog imena kako bi se i formalno u nazivu istaknulo srpsko nacionalno obilježje. Prema njegovu obrazloženju, „Gajret“ od početka djeluje u jednom i nepromijenjenom smjeru koji je poznat cijeloj javnosti. Zato su njegovi politički protivnici iz JMO-a utemeljili suparničko i „frankovačko-hrvatski“ usmjereno Muslimansko kulturno društvo Narodna uzdanica, uz opravdanje da „Gajret“ odgaja muslimansku mladež u srpskom nacionalnom duhu. Odluka o izmjeni društvenih pravila po kojoj društvo od tada do 1941. nosi naziv Srpsko muslimansko kulturno i prosvjetno društvo Gajret nekoliko dana kasnije jednoglasno je potvrđena na redovnoj skupštini društva.

U priči s „Gajretom“ i srpskim dobrovoljcima pojavljuje se još nekoliko imena poznatih još iz Odese. Naime, uoči Gajretove skupštine u Sarajevu je u junu 1929. boravio britanski publicista Robert W. Seton-Watson, općenito nesklon kraljevoj diktaturi. Sastao se i s Mehmedom Spahom i reisul-ulemom Džemaludinom Čauševićem, koji su mu iznijeli nepovoljne ocjene o političkom razvitku nakon 6. januara. Hasanbegović u svojoj knjizi otkriva da se sa Seton-Watsonom sastao i sekretar „Gajreta“ Hamid Kukić, još jedan dobrovoljac u srpskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu. Kukić je Seton-Watsonu kazao da su austrijske vlasti suprotstavljale prosvjećivanju muslimana, jer bi se oni time „nacionalno osvještavali“ i dolazili do spoznaje „da nema nikakve razlike između njih i istokrvne braće pravoslavne vjere“. Muslimani su općenito zadovoljni uvođenjem kraljeve diktature, uz iznimku prvaka JMO-a i onih koji su imali „direktne lične koristi od prošlog režima“.

Na Seton-Watsonov upit o mogućim odjecima očekivane upravne podjele Bosne i Hercegovine, Kukić je odgovorio da se ne može govoriti o „podjeli“, jer je Bosna i Hercegovina „istorijom, tradicijom, rasno i etnički, srpska pokrajina i (...) pripada svome glavnom stablu – Srbiji“. Uostalom, i srpske žrtve u Prvom svjetskom ratu pale su da se „Bosna pripoji i da bude nerazdvojni deo Srbije“.

Kukić je zato odbacio i Seton-Watsonov zagovor autonomije Bosne i Hercegovine, uz obrazloženje da je u interesu bržeg „nacionalnog amalgamisanja“ da se što prije izvrši nova upravna podjela kako bi nestalo „istorijskih pokrajinskih individualiteta“, čime bi bili „brisani separatizmi, verski i plemenski, koji u veliko koče puno duhovno ujedinjenje našeg naroda“.

Nije zgorega naglasiti kako je 1923. godine prestolonasljednik, a kasnije kralj Petar postavljen za pokrovitelja Gajreta. Između ostalog, i zato što tih godina jačaju ideje o ujedinjenju južnoslavenskih naroda, a među pobornicima prevladava stav da do njega treba doći pod srpskom kraljevskom dinastijom. Avdo Sumbul, urednik i sekretar Gajreta, te Behdžet Mutevelić, važan član tog društva, bili su vatreni zagovornici takvih ideja. 

Austrougarske vlasti za to su znale pa su nakon Sarajevskog atentata pohapšeni svi saučesnici ali i oni za koje se znalo ili sumnjalo da su pobornici takvog čina i ideja o ujedinjenju. Sumbul i Mutevelić poslani su na robiju u rumunski Arad. Umrli su 1915. godine. Prilikom proslave 25-godišnjice rada “Gajreta” 1928. godine, u Sarajevo su im preneseni posmrtni ostaci. Njihovi mezari i danas se nalaze u haremu sarajevske Ali-pašine džamije.

(Većina fotografija korištenih za ilustriranje teksta preuzeta je iz knjige Zlatka Hasanbegovića, „Jugoslavenska muslimanska organizacija“)