Iako su manjina u Dominikanskoj Republici, prakticiranje njihove vjere nije bilo ograničenje za puni razvoj života onima koji ispovijedaju jevrejsku ili muslimansku vjeru u različitim provincijama te karipske zemlje.
Objema konfesijama pripada oko deset hiljada ljudi u Dominikanskoj republici što je, prema posljednjem popisu stanovništva, oko 0,1% stanovništvau zemlji s nešto više od deset miliona stanovnika.
Broj muslimana stalno raste u pet provincija u kojima su podigli džamije.
Trenutno oko pet hiljada žena i muškaraca, uključujući strance i dominikance koji su primili islam, prakticiraju tu vjeru u džamijama u mjestima Santo Domingu, San Pedro de Macorís, La Vega, Santiago i Punta Cani.
"Do sada, za sve to vrijeme koje imamo ovdje, nismo imali nikakvih problema ili neugodnosti bilo koje vrste, jedini izazov je to što postiji mnogo ljudi koji nemaju nikakvo znanje o islamu“, kaže Mohammad Khan, predsjednik Islamskog kruga u Dominikanskoj Republici.
Društvena stigma koja ih pogađa, uglavnom, je ta što su uglavnom pitani za stvari povezane sa terorizmom, no pokušavaju objasniti da u u praksi oni koji čine ta djela "nisu muslimani", već ekstremisti s kojima se ne poistovjećuju. U islamu je potpuno zabranjeno žrtvovati sebe.
“To je jedna od glavobolja. Većina ljudi koji nas vide i sjede s nama to osjećaju jer su to čuli. Nećemo reći da su muslimani savršeni, fanatika ima posvuda u svijetu”, objasnio je Khan. Zbog ovih dezinformacija, zajednica stavlja veliki naglasak na znanje i poziva ljude da ih upoznaju prije nego što donesu vrijednosne sudove.
"Cilj je da ljudi saznaju šta je islam od nas, a ne od drugih ljudi, pa se stoga neće bojati jer kada čovjek nešto ignorira, općenito se boji", kaže imam Mohammed Alsharafi.
“Islam ne pripada Arapima, ne pripada Pakistancima, pripada svima. Jer 80% muslimana u svijetu nisu Arapi. To je jedna od najvećih religija na svijetu“, emotivno govori predsjednik Islamskog kruga i zaključuje kako su imali epizode u kojima su bili prisiljeni tražiti, uglavnom u obrazovnim centrima, da se poštuju njihova uvjerenja.
Navode slučajeve u kojima su morali ići u škole ili fakultete kako bi tražili da se, sukladno Ustavu i deklaraciji sekularne države, njihova djeca ne podučavaju katoličkim ili evanđeoskim običajima.
