Ambasadori SAD i EU u Bosni i Hercegovini Michael Murphy i Johann Sattler poslali su prošle sedmice Vladi Federacije pismo u kojem zahtijevaju “energetsku tranziciju” i “reformu javnih preduzeća”, dakle traže da liberalizacijom budu obuhvaćeni dijelovi javnog sektora koji su najznačajniji za svaku državu. Ovdje je riječ je o klasičnom receptu iz devedesetih godina prošlog stoljeća za tzv. ekonomije u tranziciji, liberalizaciji ekonomije i potpunoj privatizaciji. Rezultati takvih recepata su općepoznati. Jer pratećom deregulacijom finansijskog sektora koja je obavezan dio koncepta svijet je završio u dvije finansijski generirane ekonomske krize. Konačan cilj liberalizacije jeste opća privatizacija javnog sektora.

Stoga, nakon svih iskustava i u razvijenim i u zemljama u tranziciji pojedina javna preduzeća moraju ostati u javnom vlasništvu. Kako se rješavaju finansijski generirane ekonomske krize i 2008. godine i trenutna?  Sav privatni bankarski i ostali spekulantski sektor bio je, naravno, privatan. Kada se desila finansijska kriza, spašavala ih je država, ulazeći u njihovo vlasništvo. Novcem iz budžeta. O tome niti riječi u ovom pismu premijeru Nikšiću.

 Taj tzv. neoliberalni ekonomski koncept nije napušten, ali je dovoljno kompromitiran širom svijeta da je na koncu rezultirao u početku neuspješnim inicijativama, poput D-8, bivšeg turskog premijera Necmettina Erbakana, Šangajskom grupom za saradnju i konačno BRICS-om kao modalitetima otpora njegovom nametanju (i ovakvim političkim prijetnjama).  

Ambasadori traže liberalizaciju transportnog (aerodromskog), energetskog, telekoma i ostalih strateških sektora privrede. “Federacija BiH bi trebala dati prioritet uspostavi zakonskih okvira koji će omogućiti javno-privatno partnerstvo i koncesije, te potaknuti privatna ulaganja. Konkretno, koncesije za rad aerodroma se ne mogu dalje racionalno odgađati”, navedeno je u pismu. Ovo nije novost, ali dosada ovaj zahtjev nije izrečen u tako ultimativnom tonu. Već godinama međunarodni zvaničnici, među kojima su i Murphy i bivši supervizor za Brčko distrikt Michael Scanlan, pokušavali su ishoditi odluke vlasti koje bi Aerodrom Sarajevo i druge aerodrome bilo moguće dati u koncesije stranim investitorima. Scanlan je, prema informacijama Istrage, svoje aktivnosti provodio u saradnji s “biznismenima iz Srbije”.

Po dolasku na vlast i preuzimanju prometnog resora u Vijeću ministara američkog čovjeka Edina Forte, kadrovi HDZ-a i “trojke” u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine uveli su dodatne takse koje sprečavaju razvoj Aerodroma Tuzla”, kako navodi Istraga. Zbog dodatnih taksi koje je nametnula Direkcija za civilno zrakoplovstvo od tri marke po putniku, Međunarodni aerodrom Tuzla, koji je bio u usponu, izgubio je većinu letova. Prvo je niskobudžetna aviokompanija “Ryanair” odustala od letova s ovog aerodroma, a ubrzo poslije nje “Wizz Air” je objavio da od septembra ukida svoju bazu u Tuzli, ali zadržava nekoliko letova. Ranije je ova kompanija ukinula letove iz Sarajeva.

Dakle, odluke vladajuće koalicije uzrokovale su masovno otkazivanje letova i baza prvo niskobudžetnih kompanija s aerodroma u Federaciji, čime su smanjeni broj putnika i prihodi. Drastičnim padom prihoda aerodromi se dovode u finansijski bezizlaznu poziciju, pa se tzv. javno-privatno partnerstvo ili koncesija predstavljaju kao jedini način za njihovo ozdravljenje. Naravno, finansijski uništen pravni subjekt bit će dan u koncesiju za sitniš. Koncesionar će, za razliku od države koju uništavaju, moći dobiti finansijsko reprogramiranje nagomilanih dugova. Dugova kojih ne bi bilo da kompromisima i komunikaciji posvećena vlada, posebno njezina bošnjačka “kvota” iz “trojke”, nije pristala na povećanje takse.

Koncesija je, podsjeća portal Klix.ba, davanje privatnoj kompaniji da upravlja i koristi se javnim dobrom na određeni period. Osim za aerodrome, koncesija se može dati za autoputeve, prirodna dobra itd. Navodi da je francuska kompanija ZAIC 2013. na 30 godina dobila koncesiju za Međunarodni aerodrom u Zagrebu. Još jedna francuska kompanija, VINCI, pet godina poslije dobila je koncesiju na 25 godina za Međunarodni aerodrom u Beogradu. Vlasti su u oba slučaja davanje koncesija pravdale potrebom za boljim upravljanjem aerodromima. Nisu izostale kritike – od toga da je izbor kompanija za davanje koncesije bio netransparentan do toga da bi bilo bolje da je država nastavila upravljati aerodromima.

No, Klix.ba ne navodi  najvažnije, da je za Zagrebački aerodrom poslovni model bio baziran na 80-postotnom udjelu prometa domaćeg avioprijevoznika koji je trebao osigurati rast do prvih 5 miliona putnika godišnje, a onda u narednom periodu do 10 miliona. Naravno, kako se to nije dogodilo i zbog lošeg finansijskog stanja domaćeg prijevoznika „Croatia Airlines“, koji je na državnim transferima za pokriće osnovnog poslovanja već godinama, tako koncesionar već od 2019. godine naplaćuje naknadu od države za svaku razliku od poslovnog plana. To su koncesijski ugovori i o tome treba voditi računa.

Murphy i Sattler, nadalje, navode da je potrebno ubrzati energetsku tranziciju FBiH podsticanjem ulaganja u obnovljive izvore energije, što postaje sve važnije s približavanjem uvođenja mehanizma Evropske unije za prilagodbu ugljika na granicama (CBAM). Šta to znači? Prvenstveno, poticanjem ulaganja u tzv. energetsku tranziciju (koja se u Evropskoj uniji ne dešava, već su na pomolu upravo suprotni trendovi) scenarij je sljedeći: spriječiti razvoj i rudnika i termoelektrana (čak i ako žele uvesti čiste tehnologije), potom zatvoriti rudnike i preostale termoelektrane, i konačno električnu energiju nabavljati iz “obnovljivih” izvora, odnosno vjetroelektrana i solarnih elektrana. To što vjetroelektrane i solarne elektrane nemaju mogućnost kontinuiranog opskrbljivanja iste količine energije za industriju, što njihovi vlasnici uživaju potpore iz budžeta (a neoliberalizam?) i ne mogu nikako imati rizik gubitka, za ovaj prijeteći dvojac nije važno. Važno je da se otkupljuju kapaciteti budžetski sufinansiranih vjetroelektrana i solarnih elektrana zapadne i istočne Hercegovine.

Zatvaranjem rudnika i termoelektrana bez posla ostaju radnici i stručnjaci u Srednjobosanskom, Zeničko-dobojskom, Sarajevskom i Tuzlanskom kantonu. Šta u energetskoj krizi za Bosnu znači odricanje od ugljena i termoelektrana? I to kada Njemačka, nakon shvatanja kako je pogriješila s vjetroparkovima i solarnim parkovima, krči prve kako bi napravila mjesta za... termoelektrane. Kada Francuska a i dosta drugih zemalja u Evropskoj uniji i šire pojačavaju investicije u nuklearne elektrane? S vlašću u kojoj bi sudjelovala SDA ovakvi nalozi koji se daju vrtićkoj dječici ne bi mogli proći. No, ovdje vrijedi – quid pro quo – mi vama osiguramo vlast, vi nama vaše resurse.

Ne staje se tu. Dvojac napreduje snažnim zaveslajima i kaže: “Ključni korak u pravcu ispunjenja međunarodnih uslova jeste usvajanje novog Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma, usklađenog sa pravnom stečevinom EU i preporukama FATF-a. Još uvijek se čeka na imenovanje nadzornih tijela u FBiH, što koči finalizaciju zakona i negativno utječe neusklađenost BiH sa standardima u oblasti SPN/FT. Pozivamo Vas da bez odlaganja riješite ovo pitanje, utvrđivanjem nadzornih tijela unutar postojećih institucionalnih struktura u FBiH. Također Vas pozivamo da riješite pitanje uspostave registra stvarnog vlasništva pravnih osoba u FBiH, što je još jedan važan uslov za ocjenu MONEYVAL-a. Drugi važan prioritet za Vladu FBiH je provedba Zakona o suzbijanju korupcije i organiziranog kriminala u FBiH, koji je usvojen 2014. godine. Očekujemo da Vlada FBiH bez odlaganja osigura privremene i stalne prostorije za specijalizirane odjele.”

Osim skretanja pažnje na pitanje usklađenosti zemlje s novim međunarodnim standardima u oblasti sprečavanja pranja novca i finansiranja terorizma (SPN/FT), što je zapravo maksimalan nivo kontrole svih transakcija u svijetu, u ovom pasusu ambasadorski dvojac i direktno prijeti: Odbor stručnjaka Vijeća Evrope za SPN/FT (MONEYVAL) u postupku je ocjenjivanja, koji završava u februaru 2024. godine. Ukoliko se do tada ne ispune međunarodni standardi, postoji realna mogućnost da se Bosna i Hercegovina ponovno nađe na listi jurisdikcija Radne grupe za finansijske mjere protiv pranja novca (FATF) i Evropske unije (EU) sa strateškim nedostacima u sistemu za sprečavanje pranja novca i finansiranje terorizma.

Und, zucker kommt zu letzt, rekao bi Sattler. Ispravno uočavajući rekordan rast budžetskih prihoda s kojima Nikšićeva vlada nema blage veze, on i Murphy od njega, baš zato što nema blage veze, traže demontažu ovo malo socijalne države. Baš u skladu s dobrim tradicijama EU, malo više doduše u skladu s lošim tradicijama SAD-a. Tako pišu ova dva veslača: “S obzirom na rekordan rast javnih prihoda, socijalne doprinose je potrebno maksimalno smanjiti kako bi se omogućio rast privatnog sektora, zapošljavanje novih radnika i privlačenje investitora.” Dalje u pasusu traže da se reforma preduzeća u državnom vlasništvu mora ubrzati jer je krajnji cilj reformi poboljšanje mehanizama nadzora i transparentnost, racionalizacija operacija, osiguranje stručnog i apolitičnog upravljanja, izrada i provedba sektorske strategije, te olakšanje ulaganja u javnu infrastrukturu. Posebno naglašavaju da praksa biranja rukovodstva u tim preduzećima na temelju politike mora prestati. Obojica od vlade Parlamenta FBiH očekuju hitno usvajanje novih Zakona o doprinosima i Zakona o porezu na dohodak.

No, jedno je sanacija i restrukturiranje javnih poduzeća, a nešto sasvim drugo je vlasništvo. Postojala je jedna popularna krilatica zagovornika neoliberalnog modela – Država je loš menadžer, čime su nastojali poduprijeti koncept opće privatizacije. Da, složili bismo se, država jeste loš menadžer, ali svaki vlasnik samo treba zaposliti dobre menadžere da u njegovo me i za njegov račun uspješno vode svaku kompaniju u njegovom, u ovom slučaju državnom vlasništvu. Baš kako to rade privatni vlasnici. Odnosno, uspješnost poslovanja ne ovisi o vlasništvu već o dobrom menadžmentu. Jedini stav kojem bismo mogli dati podršku u ovom bezobraznom pisamcetu jeste da se javna poduzeća trebaju depolitizirati, da na menadžerske pozicije ne dolaze uhljebljeni stranački kadrovi, već provjereni i iskusni menadžeri. Međutim, ovdje postoji problem što takvi ne bi bili skloni alocirati određena sredstva strankama za njihove međuizborne, predizborne i postizborne aktivnosti. Stoga je važno donijeti jednoznačan, jasan i transparentan Zakon o finansiranju političkih stranaka koji bi ovakve prakse, u većoj mjeri, zaustavio i javna preduzeća učinio poslovno i finansijski efikasnijima, bez privatizacije.

Nadalje, šta znači maksimalno smanjenje socijalnih doprinosa – osim bijede i daljnje pauperizacije stanovništva. Zašto bi se socijalnim transferima onemogućio rast zapošljavanja i privatnog sektora? Budžet se puni u skladu s potrebama društva i sposobnosti privrede, a privatni se sektor finansira, ne iz javnih već iz bankarskih (privatnih) izvora, equity fondova, moneypoola, zajedničkih ulaganja i tome slično. Budžet služi ne za infrastrukturno finansiranje i razvoj biznisa već za ublažavanje velikih i socijalno opasnih raslojavanja, za suverene garancije, za osiguranje plaćanja međunarodnih i drugih obaveza države, za finansiranje funkcioniranja školstva, zdravstva, policije, vojske i javnih službi i državne administracije, ne za finansiranje privatnih biznisa.

Ovdje se krije nešto drugo. Smanjenje tzv. poreznog opterećenja privrede, ergo smanjenje prihodovne strane budžeta, zahtjev je poslodavaca već niz godina i on će uvijek postojati. Privatni biznis uvijek traži niže poreze i više poticaja iz istog budžeta koji bi manje punio. Na ovo potonje ciljaju ambasadori. Smanjenjem socijalnih transfera osigurati poticaje za “obnovljive izvore energije” i druge vrste “zero carbon footprint” ulaganja, plaćanje naknada u neuspješnim koncesijama, raznim projektima tipa Rimac automobili u Hrvatskoj. To što će se zatvaranjem rudnika i termoelektrana znatno smanjiti prihodovna strana budžeta, ostavljaju sposobnom Nikšiću da riješi, valjda čarobnim štapićem. Naravno, u raspodjeli budžetskih prihoda treba biti racionalan, posebno u finansiranju državne administracije, što je problem i znatno razvijenijih država, ali kakve to ima veze sa socijalnim transferima?

Na koncu, šta reći o ovom nečuvenom ispadu ambasadorskog dvojca? Osim da predstavlja javan početak stvarnih zahtjeva u zamjenu za podršku dolaska na vlast. Iza ovih slijede zahtjevi za privatizaciju BH Telecoma, željeznica, prirodnih dobara, koncesije autocesta, dok hrvatsko-srpski “investitori” čekaju. Ako se dosada činilo da nije bilo nekih velikih ustupaka “trojke”, odsada ćemo im svjedočiti svaki dan. Naravno, da je ustupaka bilo, da su već pogubni (raspodjela PDV-a, srpski kadrovi na čelu UIO i Ministarstva finansija, razvodnjen Zakon o VTSV i drugi “evropski zakoni”), ali su se više-manje vještim spinovima pokrivali i negirali.

Ovaj je autor upozoravao još 1995. godine na pogubnosti privatizacijskih shema koje se nameću iz Evropske unije i... dobio po nosu jer je se to nije smjelo čačkati. Smije li se danas, kada se mijenja unipolarni poredak u kojem su Sattleri i Murphyji mogli prijetiti i svoje prijetnje ostvarivati, u multipolarni, makar i haos? 

Naravno da u ovim „preporukama“ ima i onih koje su nužne i dobrodošle, ali potrebno ih je sagledati u totalu traženih “reformi” koje u dobroj mjeri služe iscrpljivanju nevjerovatno dinamične privrede Federacije za uslove u kojima radi, posebno u industrijskoj proizvodnji u kantonima s bošnjačkom većinom.

Kako se nekada nazivala ekonomija uređena po ovim zahtjevima? Kolonijalna ekonomija... S ucjenama i iznuđivanjima. Pirati s Kariba na djelu. Kao da je toga i svjestan, izraz lica premijera Nikšića na fotografiji s autorskim dvojcem govori više od 1.000 riječi. Snuždenost čovjeka koji mora vraćati usluge za fotelju.

Međutim, da nema te ucjene, pametna bi i odgovorna vlast rekla, može, ali ćemo o modalitetima provedivosti pregovarati, pomozite nam da uspostavimo pravnu državu za provedbu tako što nećete podržavati separatizam i nasilje u Rs-u ili separatizam u kantonima s hrvatskom većinom, što nećete podržati apartheid s izbornim zakonom i neprimjenjivanjem odluka Evropskog suda, sprečavanjem blokada, što ćete dati signal, odnosno naređenje EUFOR-u da radi svoj mandat, itd... I time barem dobiti kakvu-takvu sigurnost za državu do promjene paradigme ekonomskih odnosa i doktrina u svijetu.