Porodica Mehmedović živjela je do rata u selu Pahljevići kod Zvornika. Nakon protjerivanja iz sela od strane srpskih snaga, porodica Mehmedović spas je pronašla u Srebrenici kao i hiljade drugih izbjeglica iz podrinjskih općina.

Mehmedovići su se snalazili kako su znali i umjeli da prežive u ratnoj Srebrenici, koja je, kako mnogi kažu, bila veliki “koncentracioni logor” u kojem nije bilo ni minimum normalnih uvjeta za život. Tako je bilo do 1993. godine, kada se porodica razdvojila. Naime, otac Mujo i sin Muhidin ostali su u Srebrenici, a ostatak porodice (majka i dvoje djece) je otišao konvojima u Tuzlu. Svi su zajedno živjeli u nadi da će se ponovo sastati i vidjeti. Nažalost, Muhidin je ubijen u genocidu.  

“Manje od mjesec dana prije nego što je pala Srebrenica on je napunio 18 godina. Tačnije, 19. juna 1995. godine moj brat je postao punoljetan. Bio je dijete još uvijek”, govori Muhidinova sestra Nermina Selimović.

Mujo i Muhidin, nakon pada Srebrenice, krenuli su preko šume u nadi da će stići do slobodne teritorije.  

“Kada je pala Srebrenica, on je s babom, amidžom i amidžićima krenuo preko šume. Nažalost, nije uspio preći. Prema papirima koje imamo, našli su ga na Kameničkom brdu. Tijelo nije kompletno, pronađene su samo tri kosti. Pronađen je prije sedam godina, ali živjeli smo u nadi da će biti pronađeno još njegovih kostiju. Prvo su našli njegovu butnu kost, a nakon toga, kroz nekoliko mjeseci, našli su jednu nadlakticu i jednu podlakticu. Nismo se odlučivali za ukop zbog tog. Međutim, više ništa se ne pronalazi. Otac i mati su već u godinama i hoće bar da znaju gdje mu je mezar dok mjeseci”, govori Nermina i dodaje da su u genocidu ubijeni i njen amidža i amidžići koji su zajedno na put smrti krenuli s njenim bratom.

Muhidin se od oca Muje razdvojio kod Bukve na Kameničkom brdu. Nikada više se nisu sastali, a Mujo je na slobodnu teritoriju bez sina stigao nakon 48 dana lutanja i preživljavanja po podrinjskim vrletima i šumama. Snage da priča o svemu više nema.

Sestra Nermina brata Muhidina posljednji je put vidjela 1993. godine, kada se porodica razdvojila. Naime, Nermina je s majkom i drugim bratom konvojima otišla u Tuzlu, a Muhidin je s ocem ostao u Srebrenici.

“On je bio dijete, tek počeo da živi. Sjećanja žive, uspomene će živjeti dok kraja života. Sjećam se posljednjeg viđenja i rastanka. Mi smo u Srebrenici tokom rata živjeli u rudarskim zgradama. Kada smo krenuli, sjećam se rastanka, kada smo bili u konvoju, on nam je mahao. Tada nisam mogla ni zamisliti da ga više nikad neću vidjeti. Zadnje pismo je poslao u aprilu 1995. godine, u kojem je govorio kako nije imao šta obući i obuti, da je ponovo krenuo u školu, ali da se nada da će sve proći i da ćemo se vidjeti. Nažalost, nije došao. Pisma sam sačuvala i to je uspomena na njega”, ističe Nermina, koja kaže da je porodici ostala samo jedna Muhidinova fotografija iz osnovne škole.

U pismima koja je Muhidin slao sestri i bratu pisao je o životu u  ratnoj Srebrenici. U jednom od pisama sestri Nermini napisao je da je “ponovo krenuo u srednju školu”. Naime, Muhidin, nakon što je njegova porodica protjerana iz rodnog mjesta, nije bio u prilici da ide u školu.

“Ako hoćeš jednu novost, i ja sam pošao u I srednje. Malo mi je neobično, nisam odavno išao, ali navići ću se”, napisao je Muhidin u pismu koje je poslao putem Crvenog križa sestri Nermini u aprilu 1995. godine.

U pismu bratu Muhidin je opisao u nekoliko rečenica svu realnost i bol ratne Srebrenice.

“Što se mene tiče nije mi loše. Dva puta na dan jedem, odjeće nemam, obuće nemam, ali sve u svemu dobro je, samo da se živi”,  napisao je Muhidin 22. aprila 1995. godine.

U julu 1995. godine Muhidin je ubijen, a u julu 2021. godine,  nakon 26 godina, pronaći će vječni mir u mezarju u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari.

Ranije su u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari ukopani Muhidinov amidža Ibrahim (ukopan 2003) i njegov sin Muriz (ukopan 2015). Drugi Ibrahimov sin Mensur do sada nije pronađen i identificiran.