U narednoj deceniji dijelovi rakete iz svemira imaju 10 posto šanse da teško ozlijede ili čak ubiju nekoga, navode istraživači sa Univerziteta Britanske Kolumbije (UBC).

Incidenti poput onoga što se dogodilo u maju 2020. godine, kada je komad kineske rakete Long March 5B težak 18 tona pao iz orbite, a njeni ostaci se razbili u dva sela u Obali Slonovače i oštetili nekoliko zgrada možda neće biti rijetka pojava u budućnosti .

Istraživači UBC-a kažu da će vlade morati poduzeti kolektivne mjere i naložiti da se dijelovi raketa sigurno vrate na Zemlju nakon njihove upotrebe, što bi moglo povećati troškove lansiranja, ali potencijalno spasiti živote.

„Da li je dozvoljeno smatrati gubitak ljudskih života samo troškom poslovanja ili je to nešto što bismo trebali nastojati zaštititi kada možemo? I to je ključna stvar - možemo se zaštititi od ovog rizika”, kaže glavni autor dr. Michael Byers, profesor na Odsjeku političkih nauka UBC-a u saopštenju za medije.

Kada se objekti poput satelita lansiraju u svemir, oni koriste rakete, čiji dijelovi često ostaju u orbiti. Raketni dijelovi mogu ponovo ući u atmosferu na nekontrolisan način. Većina materijala će izgorjeti u atmosferi, ali potencijalno smrtonosni dijelovi i dalje mogu juriti prema tlu.

U studiji Nature Astronomy, istraživači su analizirali podatke iz javnog satelitskog kataloga unazad duže od 30 godina i izračunali potencijalni rizik za ljudske živote u narednih 10 godina, s obzirom na odgovarajuću stopu nekontrolisanog ponovnog ulaska raketnih tijela, njihove orbite i ljudsku populaciju.

Dok proračuni uzimaju u obzir vjerovatnoću jedne ili više žrtava za ljude na zemlji, dr Bajers kaže da ne uzimaju u obzir najgore scenarije, kao što je komad krhotina koji udari u avion u letu.

Osim toga, otkrili su da Globalni jug nesrazmjerno snosi rizik uprkos tome što se velike nacije koje se bave svemirom nalaze u naprednim ekonomijama, s oko tri puta većom vjerovatnoćom da će raketna tijela sletjeti na geografske širine Dake, Džakarte i Lagosa nego u New Yorku, Moskvi ili Pekingu. To je zbog distribucije orbita koje se koriste prilikom lansiranja satelita.

Iako je rizik za pojedince trenutno nizak, lansiranja u svemir se povećavaju.

“Rizici su do sada procjenjivani na osnovu svakog pokretanja, dajući ljudima osjećaj da je rizik toliko mali da se može bezbedno zanemariti. Ali kumulativni rizik nije tako mali”, rekao je koautor dr. Aaron Boley, vanredni profesor na Odsjeku za fiziku i astronomiju.

„Još nije bilo prijavljenih žrtava, niti masovnih žrtava, ali da li da čekamo taj trenutak i onda reagujemo, posebno kada se radi o ljudskim životima ili da mu se pokušamo ´suprotstaviti´?“, naveo je.

Trenutno postoje tehnologije i dizajni koji u velikoj mjeri mogu ukloniti ovaj rizik, uključujući motore koji se ponovo pale, kao i dodatno gorivo, kako bi tijela raketa sigurno vodila do udaljenih područja okeana. Ali ove mjere mnogo koštaju i trenutno ne postoje multilateralni sporazumi koji obavezuju kompanije da izvrše ove promjene, kaže dr. Byers.

Postoje primjeri takve međunarodne kolektivne akcije, kaže dr. Byers, uključujući obaveznu tranziciju s jednostrukih trupa na dvostruke trupe na naftnim tankerima nakon izlijevanja Exxon Valdeza i postupno ukidanje hlorofluorougljika radi zaštite ozonskog omotača 1980-ih.

„I jedno i drugo je zahtijevalo određenu cijenu za promjenu prakse, ali kao odgovor na novu naučnu analizu, postojala je kolektivna volja da se to učini i, u oba slučaja, bili su potpuno uspješni. Ono što predlažemo je u potpunosti izvodljivo i stoga nema opravdanja za odlaganje akcija po ovom pitanju.”

Budući pravci istraživanja uključivat će dodavanje modela, koji trenutno pretpostavljaju da su sva raketna tijela iste veličine, kaže koautor Ewan Wright, student doktorskih studija na interdisciplinarnim studijama.

“Dok neke imaju masu prosječne mašine za pranje veša, druge imaju masu do 20 tona. Na ovo utiče to koliko materijala sagorijeva u atmosferi. Međutim, vrlo se malo zna o tome kako raketna tijela izgaraju, tako da je važno bolje razumjeti 'područje žrtve' smrtonosnih krhotina koje dospiju do tla.”