Mostarskoj kulturnoj javnosti protekle je sedmice u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” predstavljena monografija Stari mostovi i utvrde Mostara (The Old Bridges and Fortifications of Mostar), koju zajednički potpisuju prof. dr. Ante Milošević i prof. dr. Željko Peković. Knjiga je dvojezično izdanje na hrvatskom i engleskom jeziku objavljeno od izdavača CORE d.o.o. iz Dubrovnika i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita u februaru 2022. godine. Oba autora bila su uključena u pojedinim fazama obnove Starog mosta. Da li baš u onoj mjeri kako je to opisano u knjizi otvoreno je pitanje za ozbiljnije diskusije.

Peković je bio glavni konzervator dok je Milošević nadzirao arheološka istraživanja. U knjizi stoji da je posredstvom javnog poziva program obnove dodijeljen dubrovačkoj tvrtki OMEGA, a sastojao se od istraživanje kula, njihovog projektiranja i nadzora, te nadzora nad obnovom mosta. Razumljivo, uposlenici te tvrtke bili su Hrvati i svi su navedeni u knjizi. Indikativno je da Peković i Milošević, toliko rijetko da bi se mogla smatrati i pravilom u osvrtima, izbjegavaju navesti druga imena stručnjaka nehrvata angažiranih na obnovi Starog mosta.

Turska firma ER-BU, koja je obnovila most, spomenuta je samo jednom i to na način kako su vješti klesari firme ER-BU, koji su oblikovali kamene blokove i strukture, kurdskog porijekla. S podozrenjem je navedeno i ime rahmetli Amira Pašića, stručnjaka svjetskog renomea koji je živio Most. U jednoj od fusnota, referirajući se na objavljene skice drvenog mosta, tvrde da je Pašić u svojoj knjizi iskoristio rezultate njihovog istraživanja bez naznake da je preuzeo tuđe podatke. Bolji poznavaoci procesa obnove Starog mosta lahko će uočiti da se u cijeloj knjizi minimizira uloga Bošnjaka, njihova stručnost i meritornost. Ti pasusi uglavnom su lišeni rečeničnog subjekta i počinju glagolskim oblicima “urađeno je, pripremljeno, sanirano, istraženo” itd.

Rečenični subjekt izbjegnut je i u napomenama o rušenju Starog mosta. Milošević i Peković još u predgovoru kažu da je Stari most srušen u ratnim sukobima 9. novembra 1993. godine, što je nedopustivo u naučnim radovima ili pak onim koji plediraju da to budu, budući da je Međunarodni sud pravde u Hagu donio jasnu presudu o tome ko je i zašto srušio Most. Nadalje, u knjizi se navodi kako je Most “preživio gotovo pet vjekova invazija, ratova i zemljotresa”, čime zapravo insinuiraju zlonamjernost osmanske prisutnosti u Mostaru. Teška je to nedosljednost jer će u kasnijim razmatranjima i opisima s divljenjem opisivati Hajrudinovu genijalnost. Karakteristična je i tvrdnja u kojoj Mostar opisuju kao “povijesni grad od velike važnosti i stjecište osmanskog svijeta i višestrukih utjecaja kršćanske Evrope”, čime se potpuno i bezočno anuliraju domaći bosanskohercegovački čovjek, njegov doprinos, utjecaj i angažman.

Natezanje historijskih činjenica posebno je uočljivo u prikazima antičkog, starokršćanskog doba i perioda srednjeg vijeka budući da su rezultati njihovog arheološkog istraživanja pokazali da su na mjestu današnjeg Starog mosta postojale konstrukcije žičare još u 11. stoljeću, odnosno drvenog mosta u 14. stoljeću. U tim prikazima osjeti se potreba za dokazivanjem kako je oko mosta postojalo naselje, ali im to historijski izvori nisu dozvolili.

U historijskim izvorima naselja su ipak udaljena od današnjeg središta Mostara. Najbliže datiranje naselja je u kasno antičko doba u Sutini i Cimu. Autori će se uslijed nedostatka arhivskih izvora poslužiti i toponomastikom za razvijanje “željenih teza”, kako bi period od 11. do 14. stoljeća – otkada, prema rezultatima arheoloških istraživanja, datiraju prva žičara i prvi drveni most – povezali s drugim građevinama kršćanske sakralne kulture, kao što su cimska bazilika, crkva u Sutini, franjevački samostani itd.

“Sudeći prema pisanim povijesnim izvorima i dosadašnjim istraživanjima u svim tim događajima koji su se u Humu odvijali od 12. do 14. stoljeća, šire područje današnjeg Mostara još uvijek je na periferiji i daleko od glavnih gospodarskih, društvenih i političkih tokova. No nešto se ipak dešavalo jer su naša istraživanja prilikom obnove mostarskog mosta ukazala na kulturne slojeve i ostatke građevinskih aktivnosti iz tog vremena. Najstariji nalazi ukazuju na to da 11. i 12. stoljeću pripadaju prve faze izgradnje dviju kula mosta. Halebija (tj. Cimskog grada) na desnoj i Tare (tj. Nebojše) s malim utvrđenjima na lijevoj obali”, navodi se u knjizi.

Milošević i Peković su kule oko mosta imenovali srednjovjekovnim utvrdama Cimskog grada i grada Nebojše, čini se potpuno proizvoljno i bez jasnog navođenja valjanih historijskih izvora. Na osnovu rezultata arheoloških istraživanja oni nadalje zaključuju da su kule najprije bile povezane žičarom za prijenos robe i ljudi preko rijeke te da je u 12. stoljeću ta žičara zamijenjena visećim mostom.

“Može se pretpostaviti da su njihovu gradnju potaknuli tadašnji humski kneževi zbog povezivanja”, citat je iz knjige. Na temelju takvih pretpostavki recenzenti i promotori knjige prof. dr. Josip Belamarić, prof. emeritus Mladen Ančić i prof. dr. Danijel Džino s neskrivenim oduševljenjem referirali su se uglavnom na srednjovjekovni period argumentirajući tezu kako se Mostar, kao urbano središte, počeo razvijati mnogo prije nego što je to dosadašnja historiografija smatrala. “Prema tome, nus-produkt same rekonstrukcije Starog mosta je cijeli sklop činjenica koje nam zapravo govore o Mostaru prije Mostara i u tome je najveća vrijednost ove knjige”, naglasio je Belamarić. Prema njegovoj ocjeni, istraživanja su dokazala višestoljetnu srednjovjekovnu starinu lokaliteta.

Za prof. dr. Danijela Džinu otkriće do sada nepoznatih srednjovjekovnih mostova na prijelazu preko Neretve ima dalekosežne posljedice za povijest srednjovjekovnog Huma i Hercegovine. Ta otkrića, prema njegovom mišljenju, pokazuje društvenu kompleksnost i sofisticiranost koju je moguće samo nazirati u postojećem korpusu arheoloških povijesnih i epigrafskih izvora. “Otkriće starijih mostova ni u kom slučaju ne umanjuje značaj Hajrudinovog remek djela ali postavlja ovaj stariji most u povijesni kontekst kao posljednju fazu razvoja arhitektonskog kompleksa na prelazu preko Neretve u današnjem mostarskom okružju. Ovim se opovrgavaju dosadašnja mišljenja o gradnji drvenog mosta. Time se počeci Mostara opravdano pomiču u srednjovjekovno stoljeće, a osmanski urbanitet Mostara dobio je pravu perspektivu kao jedan od razvojnih stupnjeva u razvoju urbanog naselja. Na kraju mogu samo reći da se nakon ove studije teško još nešto može napisati na ovu temu za dugo vremena”, ocijenio je dr. Džino.

I za prof. dr. Mladena Ančića najvredniji dio monografije jesu upravo naznačene činjenice budući je, kako je kazao, raspršila masu mitova koji su stvarali kolonijalni pogled kakav je mogla zamisliti samo velika carska veličina.

“Jedino s čime se moglo usporediti sultanska imperija bilo je rimsko carstvo. Taj mit je ovom knjigom srušen. Srušen je lokalni mit o postanku grada o načinu kako je ovaj svijet funkcionirao prije kraja XV i početka XVI stoljeća. Pravi doprinos ove knjige, iz mog sebičnog ugla je arheologija. Meni je iz kuta moje profesije od samog mosta vrjednija mogućnost da se vidi tačno šta je bilo na tom mjestu i kako je nastalo ono što sada vidimo kao obnovljenu stvar. Zašto je to važno, zato što na ovoj tački nemamo pisanih tragova srednjovjekovnog svijeta.

Oni su nestali, nakon XVI stoljeća. Postali su nepotrebni, za neke čak i teret, i jednostavno su nastali i stoga je nastala jedna opaka iluzija da tu nije postojalo ništa prije toga. Da je tu postojao jedan poludivlji svijet, nerazvijeni, i da u njemu nije bilo ništa i da je zora tek svanula s dolaskom nove vlasti. Ova knjiga u potpunosti raspršuje taj stari mit”, na promociji je rekao dr. Ančić, dodavši kako su naučni krugovi šansu da vide taj raskošni srednjovjekovni svijet na području Mostara dobili onog trenutka kad se moglo početi istraživati na mjestu gdje je obnovljen Stari most.

Knjiga obiluje brojnim potpuno novim tvrdnjama i historijskim projekcijama i nesumnjivo će zaokupiti veliku pažnju historičara i naučnih radnika budući da je zasnovana na pozamašnom opusu stručne literature i tek javno prezentiranim rezultatima arheoloških istraživanja. No u nju su uvrštene i izrazito tendenciozne opaske, poput one da je mimar Hajrudin rođen u Mostaru.

“A za Hajrudina se pretpostavlja da je kao dječak sustavom devširme, istovremeno kad i njegov sumještanin ugledni Derviš-paša Bajezidagić odveden u Tursku gdje je u visokim školama obučen za arhitekta”, stoji u knjizi. Budući da su autori opsjednuti arhitektonskom ljepotom Starog mosta jer bi on, prema mišljenju Željka Pekovića trajao još 500 godina da nije srušen, nisu mogli a da i Hajrudinovog učitelja, glasovitog mimara Sinana, na neki način ne intimiziraju.

Za Sinana kažu da je “rođen oko 1491. godine u selu Agirnas blizu Kayserija u središnjoj Turskoj, vjerovatno u kršćanskoj obitelji”. Bez ikakve ironije knjiga zaista zaslužuje veliku pažnju, pogotovo zbog činjenice što se uklapa u projekate stvaranja Herceg-Bosne po Tuđmanovim zamislima koji je još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća instruirao svoje sljedbenike da se na područjima zamišljene teritorije Herceg-Bosne, gdje su Hrvati većina, pozivaju na brojnost, a u onim gdje to nisu na historijske izvore i povijesna prava Hrvata. Zapravo, između redova, kao da nam poručuju: Da ga nismo srušili nikada ne bi smo otkrili svoje povijesno pravo na njega.