Oni su djeca vođa Trećeg Reicha. Kako su preživjeli tako užasnu porodičnu prošlost? Osjećaju li se oni koji su još živi odgovorni za djela koja su počinili njihovi roditelji? Ima onih koji misle da kada neko dobije tako zlokobno nasljedstvo, to na kraju na neki način utječe na njega, iako je pošteno priznati da potomci ne bi trebali biti odgovorni za grijehe svojih roditelja.
U svojoj knjizi Children of Nazis Francuskinja Tania Crasnianski priča priču o ovoj djeci i njihovim reakcijama kada su otkrili mračnu prošlost svojih porodica. Neki od njih uspjeli su se čvrsto distancirati od tog nasljeđa, poput Bettine Göring, pranećakinje Hermanna Göringa, Reichsmarschalla Trećeg Reicha i šefa Luftwaffea. Ona se odlučila sterilizirati u dobi od trideset godina kako bi prekinula lozu i da ne bi napravila drugog Göringa.
Rolf Mengele, sin anđela smrti, zlokobnog doktora Mengelea, ne vjeruje da geni mogu prenijeti okrutnost kao nasljeđe. Ali on prepoznaje užasnu težinu nošenja prezimena oca koji je zatvorenike u Auschwitzu podvrgavao najokrutnijim medicinskim eksperimentima. “Kako bi zauvijek okončao svoju prošlost, a za dobrobit svoje djece, odlučio je promijeniti prezime. Osamdesetih je uzeo ženino prezime i skrasio se kao advokat u Münchenu”, piše Crasnianski.
Šestero djece koju su imali Magda i Joseph Goebbels nisu se imali priliku suočiti sa svojim nacističkim naslijeđem. Sve su ih otrovali roditelji malo prije pada Trećeg Reicha. Jedini koji je preživio bio je Harald Quandt, sin kojeg je Goebbelsova žena imala sa svojim prvim mužem Güntherom Quandtom. Godinama kasnije, Harald je dobio kćer (unuku Magde Goebbels) koja se obratila na judaizam u dobi od dvadeset četiri godine. Magdin sin preživio je rat i radio je na obnovi poslovanja porodice, koja je i dalje najveći dioničar BMW-a.
U svojoj knjizi Crasnianski izbjegava suditi djeci viših nacističkih vođa. “Nepravedno je smatrati ih odgovornima za djela koja nisu počinili, iako neki od njih uopće ne poriču postupke svojih roditelja”, kaže autorica. Ono što je napravila jeste otkrivanje kako su se suočili sa surovom stvarnošću svojih porodica godinama kasnije, a rezultat je porazan.
Među onima koji se ne srame svojih roditelja tri su žene koje nikada nisu poricale svoju prošlost: Irene Rosenberg, kći Alfreda Rosenberga, ministra okupiranih ruskih teritorija; Gudrum Himmler, kći Heinricha Himmlera, Reichsführera-SS i Edda Göring, kćerka vrhovnog zapovjednika Luftwaffea. Sve troje su voljeli svoje roditelje i uvijek su ih branili.
Himmlerova kći je cijeloga života tvrdila da njezin otac nije bio kriv za optužbe protiv njega i da će vrijeme pokazati nepravdu koja mu je počinjena. Ali ako nikada nije imala grižnju savjesti zbog očeva ubilačkog stava, Himmlerova pranećakinja, Katrin, patila je od tolikog osjećaja krivnje da se na kraju udala za potomka jevrejske porodice iz varšavskog geta.
Matthias Göring, pranećak komandanta Luftwaffea, obratio se na judaizam kada je bio u dobi od četrdeset godina, iako potvrđuje da njegovo obraćenje nije imalo nikakve veze s okajanjem grijeha: «Postoji duhovna krivica u našoj porodici, u njemačkom narodu, i to je naša odgovornost otvoreno izjaviti.«, pojašnjava Matthias Göring.
Drugi ne pridaju puno važnosti prezimenu, čak i ako se ne slažu s ideologijom svojih roditelja. Kao što je slučaj arhitekte Alberta Speera Jr., sina istoimenog arhitekte i ministra naoružanja Trećeg Reicha. Još jedna kći Alberta Speera, Hilde Schramm (preziva se po mužu), istakla se pomaganjem žrtvama antisemitizma i nastojanjem da ljudi ne zaborave holokaust, za što je dobila nagradu Moses Mendelson godine.
Arheolog Ricardo Eichmann, sin Adolfa Eichmanna, jednog od najzaslužnijih za takozvano Konačno rješenje, negira očevu ideologiju. No, smatra da je beskorisno bježati od prezimena: “Ne može se pobjeći od svoje prošlosti”, kaže najmlađi od četvorice sinova nacističkog vođe, jedini koji je rođen u Argentini.
Većina potomaka nacističkih zvaničnika je tek nakon poraza saznala za ulogu koju su njihovi roditelji imali u nacističkom režimu. Za vrijeme rata bili su mali da bi bili svjestni šta se događa. Neki su djetinjstvo proveli u kolibama izgrađenim oko Berghofa, Hitlerove planinske kuće. Idilične zelene livade i mutni likovi roditelja mnogima su od njih bila prva sjećanja.
Tek kako je vrijeme prolazilo, otkrivali su mračne tajne svojih porodica.
