Danas je treći dan otkako smo na teočanskom ratištu. Čudan i zabrinjavajući mir. Još od ponoći nema granatiranja. Samo gore od Bilalića zaprašti pokoji mitraljeski rafal i onda opet tišina.
Došlo je i podne, poklopile se kazaljke na satu postajući jedna. S granatom pogođene munare na Teočanskoj džamiji odjeknuo je ezan. Mi smo s druge strane, na Tursunovom Brdu. Jučer smo imali četiri jaka kombinirana tenkovsko-pješadijska napada. Stazom šehida otišla su dva velika borca, dvojica gazija: Nusret Selimović i Vahidin Jahić.
Preko nas prelijeće nekoliko granata, a eho njihovih detonacija odjekuje dolinom.
Sjedim u zadnjem dijelu zemunice, na samom izlazu u tranšeju. Pokušavam nešto zapisati u svoju svesku od jučerašnjih dešavanja. Mersed i Osman osmatraju teren ispred naše linije. Hamza u tranšeji pokušava za sve nas iskombinirati neki obrok od konzervi koje imamo.
Kroz hladan šibajući vjetar promahuje sitan snijeg. Ispred naše linije granatama je razbucan ovaj lijepi bijeli pokrivač. Dolje, ispod šumarka, još se da nazrijeti trag agresorskog tenka koji je jučer pomagao pješadiju u njihovom napadu.
Tišinu fronta ponovo narušavaju detonacije granata. Ovaj put padaju bliže. Nama iza leđa.
Hamza je u nekom metalnom tanjiru servirao obrok kad se zvižduk granate pretvorio u huku. Jaka detonacija odjeknu i osjetih udarni val po svom licu.
Granata pogađa u bor iza nas. I to u sami njegov vrh iznad zemunice. Pokušavam ustati u trenutku kada druga granata pogađa direktno zemunicu. Osjetio sam ovaj puta udarac straga.
Hamza pada na leđa, a šljem mu se kotrlja prema meni. Komadi smrznute zemlje i drveta padaju po nama. Hamzu povelik komad drveta pogađa u vilicu. Nema ozbiljnijih povreda, osim ogrebotine na bradi. Sva hrana i hljeb razbacani su po tranšeji, mada nam nije više do jela.
Nismo se čestito ni pribrali, a sljedeća granata udara u kamenjar na brijegu naspram zemunice. Geleri pomiješani s kamenjem lete i otkidaju borove grane.
A onda dvije jedna za drugom, uz stravičnu huku, tik pored stola pred zemunicom. Komadi dasaka lete na sve strane. Tamnosive pečurke dižu se prema nebu. “Izgleda da su se danas nameračili na ovaj dio linije”, viknu Hamza.
Kratka pauza, pa opet. Dolijetale su u paru – dvije po dvije. Zaustavljale su ih krošnje borova i aktivirale.
“Eto im rata i junaštva”, viknu Mersed. “Sakriju se u vukojebinu i granatiraju.” Kanonada počinje tući malo lijevo od nas, a onda se ponovo vraća prema našim položajima. Onako idiličan i miran zimski dan otišao je u nepovrat.
Naslonjeni smo se na zid tranšeje dok sijeva i gruha svuda oko nas. Huka višecijevnog bacača prenula nas je kao nešto što ovdje nismo očekivali. Granate ostavljaju vatreni trag na kristalno čistom zimskom nebu. Detonacije ispaljenja odbijaju se od okolnih brda i ponovo, izgubivši prvobitnu jasnoću i mnogostruko uvećane, u zaglušujućoj buci, vraćaju u dolinu. Teočak je u plamenu, ko zna koji put otkako je počela Agresija na Bosnu i Hercegovinu.
Hamza pokazuje da mu dodam mitraljez, pa s Mersedom kreće ka sredini naše tranšeje. U pokušaju da ustanem tek sada, osjećam jak bol u leđima. Skidam jaknu i vidim da nije oštećena; udario me je ili komad drveta ili komad smrznute zemlje.
Odjednom kao da su detonacije utihnule, više se nije čula nijedna.
Mir i tišina nisu dugo potrajali. S naše lijeve strane zaštekta mitraljez praćen s dosta pušaka. Sporadična pucnjava odjednom je postajala sve jača i jača.
Mersed dotrčava do zemunice i uzima svoj borbeni komplet. “Evo četnika, idu”, u hodu dovikuje. Uzimam pušku s daske pored ulaza u zemunicu i krećem ka grudobranu. Meci paraju zrak iznad naših glava.
Naginjem se iznad grudobrana da osmotrim. Dolje, ivicom šikare, prema našoj liniji kreće se veća grupa vojnika u bijelim maskirnim odijelima. Na našem lijevom boku grupa ih je već prišla veoma blizu, na dvadesetak metara našim položajima. Do nas se borci iz Teočaka lavovski bore.
Sasipa i po našoj tranšeji podižući s nje snijeg u zrak. Odgovaramo vatrom. Odjednom tup udarac, Osmana nešto odbaci unatrag u tranšeju. Hvatam ga nabrzinu za rame i podižem. Vidim da na desnoj strani šljema visi tkanina. Metak ga je okrznuo po šljemu i otkinuo komad tkanine.
Pucamo ponovo prema šikari pred nama dok četnici puze kroz duboki snijeg.
Povisok mlađi momak s brčićima uskače u tranšeju noseći pušku. “Kako ide, momci, kod vas”, viče dok se saginje i zaklanja za grudobran. Klimam kratko glavom dajući mu znak da je kod nas sve uredu. “Evo ide pojačanje, jedan dio će rasporediti i kod vas ovdje, očekujemo još jači napad.” Preskače preko nosila i nestaje iza naših leđa prema susjednoj tranšeji.
Osman i ja ponovo sasipamo prema četnicima. Uzvraćaju nam jakom vatrom. S ivice šikare još žešće zasipaju. Zrna se zabijaju u grudobran i u debelo stablo postavljeno na njegovom vrhu.
Taman što se Osman krenuo propeti iznad grudobrana, odjeknu detonacija, a dim se izvi ispred nas. Za njom još jedna nekoliko metara niže. Ručnim bacačem ili osom četnici pokušavaju pogoditi našu tranšeju.
Ponovo je proključalo cijelom linijom. Četnici uzanim potokom iz šikare uspijevaju doći direktno pod naše rovove. Zaštićeni s nekoliko stabala, tuku po nama neprestano.
U našu tranšeju utrčava pognuto nekoliko momaka. Donose još municije i sanitetskog materijala i odmah sasipaju po četnicima. Nabrzinu saznajem da su svi iz Teočaka, da su kasnili jer su odbili već jedan napad lijevo od nas.
Ogradila se jaka i žestoka pucnjava. Nekoliko novih momaka izvlači se ivicom tranšeje i puzeći dolazi do potoka. Mi svi pucamo prema četnicima da ih ne primijete dok ne dođu u zaklon.
Četverica naših prilaze im s desne strane tačno s boka i sasipaju po njima. Četnici su potpuno pogubljeni. Tri agresorska vojnika zaklonjena iza drveća pokošeni rafalima prvi padaju. Dvojica, koji su tek istrčali iz potoka, kreću, ne znajući šta se dešava, direktno prema našim momcima. Kao da udaraju u neki nevidljivi zid, padaju odbačeni unazad.
Kiša metaka sada sasipa prema četnicima koji su ostali preko potoka. Počinju, jedni puzeći, a drugi pogureno, bježati prema šikari tražeći ondje spas od sigurne smrti koja ih je sustizala. Za sobom vuku neke od svojih ranjenih.
Ubrzo su dolinom ispred nas odjekivali samo sporadični rafali i pucnjevi. Još nekoliko naših momaka odlazi naprijed do potoka da pomognu u izvlačenju poginulih četnika. Izvlače ih petericu. Po dokumentima, svi su iz Bijeljine.
Tranšejom dolazi Hamza. Nosi svoj mitraljez iz čije se cijevi još puši.
Sjeda pored mene na balvan i spušta mitraljez, a zatim me udara po ramenu. “Vidi, mogli bismo mi jesti. Il’ ćeš prvo nešto zapisati”, namiguje mi smijući se.
Vjetar šiba po licu noseći velike bijele pahulje.
