Dr. Damir Grubiša (77) predstavio je 29. jula u Sveučilišnoj knjižnici opsežno istraživanje “POVIJEST EUROPSKOG UJEDINJENJA, od mita o Europi do hrvatskog članstva u Europskoj uniji”. Po svemu, to je vjerojatno nešto najzanimljivije od knjiga koje su ovoga ljeta predstavljene u Zagrebu. Objavljivanje su finansijski pomogla dva ministarstva: znanosti i obrazovanja, te kulture i medija RH. A nije bilo ni većega, a ni znanstveno jačega ljevičarskoga druženja. Okupila su se brojna imena, sa svojedobnim predsjednikom RH, dr. Ivom Josipovićem kao najistaknutijom osobom.
Iza dr. Damira Grubiše je uzbudljiva i raznovrsna karijera intelektualca, sveučilišnog profesora, političkog pisca, prevoditelja te političkog i diplomatskog djelatnika. Bio je hrvatski veleposlanik u Italiji od 2012. do 2017. u mandatu započetom upravo u vrijeme predsjednika Josipovića. Možda sam nepravedan, ali dr. Grubiša mi je uvijek ostavljao dojam rezerviranosti prema hrvatskoj državnosti ili barem prema načinu na koji je osamostaljenje provedeno. Sve pod firmom neslaganja s nacionalizmom. I nije bio jedini. Na svoj način bili su to i druga dvojica veleposlanika, dr. Ivo Goldstein i Frane Krnić. S tim da je Krnić u hrvatsku diplomaciju ušao i kao visoko rangirani dužnosnik obavještajne službe jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova koja je špijunirala emigraciju.
Krnića sam upoznao kad sam kao novinar Večernjeg lista izvještavao o posjetu ministra Granića Čileu u travnju 1994., gdje je već bio hrvatski veleposlanik. Krnić bio je odan, iskusan i vrlo uglađen. Tako je bilo i kad sam u studenom izvještavao o posjetu predsjednika Tuđmana Čileu. Godine 2002. trebao mi je, tad kao glavnom uredniku Sportskih novosti, proboj u najveći svjetski nogometni klub Real iz Madrida. Krnić bio je veleposlanik u Španjolskoj. Zahvaljujući njegovim naporima uspio sam u tome.
Je li imenovanje takvih osoba veleposlanicima bilo posve neobično i nekontrolirano ili važan demokratski iskorak? Posebice što se Krnića tiče, jer je to bilo još za života predsjednika Tuđmana i u drugim okolnostima. Goldstein i Grubiša na veleposlaničke dužnosti odlazili su poslije Tuđmanove smrti. I prvo i drugo bio je demokratski iskorak i dokaz kako Republika Hrvatska nije ideološka država koja ne trpi sva mišljenja.
Priroda i politička filozofija dr. Grubiše u početku političke i znanstvene karijere pripadala je tvrdom, lijevom krilu samoupravnoga socijalizma, oštrom prema i najmanjem izljevu hrvatskoga nacionalizma sa snažnim jugoslavenskim opredjeljenjem, čvrsto na liniji Bakarića i Šuvara, ali duboko u njemu uvijek se prepoznavao snažan intelektualni naboj. Na počecima bio je to i karijerizam. Kao i kod njegova konkurenta Ivana Zvonimira Čička, kad je 21. prosinca 1970. od njega izgubio na izborima za studenta prorektora Sveučilišta u Zagrebu.
Grubišu, kao direktora Centra CK SKH za idejno teorijski rad, bilo je teško zamisliti kao budućeg veleposlanika u Rimu, osamostaljene, međunarodno priznate Republike Hrvatske. Najmanje se on sam takvim zamišljao. Kao jugoslavenski ambasador sigurno da, kao istraživač i intelektualac sigurno da, ali kao veleposlanik makar i lijeve vlade osamostaljene, međunarodno priznate hrvatske države, bez krnjeg suvereniteta i u titoističkim granicama, to ne.
Kad sam ga sredinom osamdesetih doduše površno upoznao, obavljajući novinarski posao, Grubiša bio je istaknuti djelatnik - i direktor - Centra za idejno teorijski rad CK SKH. Pisao je u Političkim mislima o Machiavelliju. Grubiša se puno bavio s Machiavellijem koji je odvajao politiku od morala (politika nije etika). Grubiša bio je duboko opsjednut negativnim posljedicama nacionalizma i brigom za sve narode i narodnosti bivše Jugoslavije podjednako.
Zajedno, također s Riječaninom Franjom Butorcem, bio je sastavnica Šuvarove lijeve frakcije u Savezu komunista Hrvatske, premda se Grubiša ponašao rezerviranije od Butorca. Bio je i šef kabineta jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Lončara, poslije Frane Krnića, koji je to bio od početka Lončarova ministrovanja 1988. Kad je Krnić odlazio za svoga nasljednika u kabinetu u ožujku 1991. predložio je Damira Grubišu. Bio sam zaboravio na Grubišu, ali me podsjetio Milovan Đilas, kad mi je 1990. rekao kako ide u SAD posjetiti sina u Pennsylvaniji i održati predavanje u Jugoslavenskom kulturnom centru u New Yorku, gdje će mu domaćin biti direktor Damir Grubiša. To se dogodilo 25. svibnja 1990. Đilasu je bilo postavljeno pitanje s namjerom diskvalifikacije budućeg hrvatskog predsjednika: “Ima li Tuđman udjela u organiziranju Golog otoka?”. “Tuđman nema veze s tim”, odgovorio je Đilas.
Idući dan doputovao sam u New York i sastao se s dr. Ivom Bancem i dr. Matom Meštrovićem. Oni su mi o tome pričali. Kad je odlazio za veleposlanika u Čile, Krnić je predložio Damira Grubišu za šefa kabineta Budimira Lončara. On je uskočio iz Jugoslavenskog kulturnog centra početkom 1991.
Grubišina knjiga “Povijest europskog ujedinjenja” od 800 stranica i sedam poglavlja polazi od antičkog mita o Europi, pa preko svih zamisli, te do hrvatskoga članstva, ali mene je zanimao drugi mit: o tome kako je tobože Europska zajednica bila spremna odmah primiti Jugoslaviju u članstvo u doba Markovićeve vlade, k tome i uz značajnu financijsku pomoć vrijednu pet milijardi (dolara, ekija?). Bez čekanja, samo da se Jugoslavija ne raspadne i potvrdi Stjepana Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ.
Što su 29. svibnja 1991. u Beogradu nudili luksemburški premijer Jacques Santer i predsjednik Europske komisije Jacques Delors?
Mit o Jugoslaviji na korak do Europske zajednice 1990. i 1991. posebno su u nedavnoj prošlosti podržavali upravo Damir Grubiša i Makedonac Srđan Kerim, prvi šef kabineta, a drugi pomoćnik ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara. Pomoćnik Kerim je navodno bio arhitekt sporazuma o pridruživanju. Jugoslavija je trebala biti prva zemlja izvan kruga zapadnoeuropskih država koja će se pridružiti. Povodom izlaska svoje knjige “Dnevnik diplomata - Fijuman u Rimu” Grubiša je u srpnju 2022. dao intervju Bojanu Munjinu pod naslovom: Hrvatska i Slovenija su odbile ulazak Jugoslavije u EZ!
Marković i Lončar bili su, navodno, pred potpisivanjem ugovora s EZ, koja je trebala oprostiti Jugoslaviji dug od šest milijardi dolara. Jugoslavija je trebala ući po kratkom postupku bez ispunjenja standardnih kriterija.
Hrvatska i Slovenija su to odbile pravdajući se kako žele ući izravno, a ne preko Beograda. S ove distance, 30 godina poslije, sasvim je jasno kako je to bilo ispravno stajalište.
Izravnu definiciju o jugoslavenskom članstvu ne spominje ni ministar Lončar u Jakovininoj knjizi “Od Preka do vrha svijeta”. Lončareva ocjena političkih dometa Ante Markovića nije visoka. Lončar napominje kako je Marković trebao doći deset godina ranije. Odmah po Titovoj smrti dok su ideje o zajedništvu još bile emotivne i naglašene. Poslije Miloševićeve “antibirokratske revolucije” 1988., koja je značila rušenje ustavnog poretka, propasti 14. izvanrednog kongresa SKJ zbog pokušaja nametanja unitarističke formule u siječnju 1990. i upada Srbije u monetarni sustav SFRJ u prosincu 1990., Markovićeve ideje bile su neizvedive.
I Grubiša i Kerim premalo su važnosti posvetili u biti neuspjelom, a zapravo najvažnijem, sastanku premijera Markovića i američkoga predsjednika Busha st. 13. listopada 1989. u Washingtonu. Marković nije govorio engleski. Marković od Busha nije dobio nikakvu opipljivu gospodarsku ili političku potporu.
Neki su dugo propagirali tu iluziju, pogotovo naši zaljubljenici u titoističku Jugoslaviju. Dakako i Grubiša. Makedonac Kerim je gurao zaključak kako bi Makedonija bila primljena čak i prije Slovenije samo da nije bilo grčke opstrukcije. Kerim pretjeruje i u ocjeni Kire Gligorova, iako je još Bakarić bio protiv njega zbog protuhrvatskih i unitarističkih stajališta i utjecao je na Tita da Gligorov poslije Špiljaka 1969. ne bude predsjednik jugoslavenske vlade.
Naravno i takvima je glupo poslije tri desetljeća od osamostaljenja - kad je Republika Hrvatska ostvarila sve svoje političke ciljeve - reći kako je hrvatska težnja prema međunarodnom priznanju u titoističkim granicama i bez krnjeg suvereniteta bila promašaj. Pa se gurao taj nevjerodostojan zaključak, kako bi Hrvatska ušla u Europsku uniju i preko Jugoslavije (Beograda), bez duboke krize i trauma međunacionalnoga rata, te materijalnih razaranja, samo da je prihvaćen nekakav Marković - Lončarov – europski plan, te da su prije svega Miloševićeve unitarističke namjere, ali i Kučanove i Tuđmanove nacionalističke akcije to spriječile.
Europska zajednica - sad postaje jasno da je to bilo tobože - primila bi Jugoslaviju bez ikakvih uvjeta! Još bi joj i platila, ako bi ušla! I sve bi se dogodilo davno prije nego što su Slovenija i Hrvatska postale članice Europske unije, dok su europski fondovi bili najizdašniji i kad su koheziona sredstva bila nepresušna, a vjerojatno bi se sačuvala i vojna neutralnost te se ne bi trebalo ni učlanjivati u NATO, kao i Srbija danas. Trebalo je “otrpjeti” Miloševića i pričekati da ga demokratska oporba u Srbiji sruši! Kakva naivnost!
Grubišina najnovija knjiga “Povijest europskog ujedinjenja” odustaje od ranije izraženih apriorističkih uvjerenja. Dr. Grubiša - vjerojatno i protiv svoje volje - u biti priznaje kako je nastup europskih dužnosnika 29. svibnja 1991. i spominjanje goleme novčane pomoći bio samo trik.
U svojim memoarima Delors opovrgava takvu ponudu. Vijeće ministara EZ-A u Dresdenu 4. lipnja 1991. demantira to obećanje. Ako je i postojala, ponuda je trajala samo pet dana. I bila je samo “duda varalica” kako bi se Stjepan Mesić izabrao za predsjednika Predsjedništva SFRJ. Antibirokratska revolucija, pokušaj unitarizacije Partije na propalom kongresu i srbijanski upad u monetarni sustav Jugoslavije nisu se mogli poništiti. Pritom su prešutjeli i pokušaj premijera Markovića. Grubiša se priklanja Lončarevoj tezi da se Marković trebao pojaviti deset godina ranije.
Zanimljivo, Grubiša citira i dr. Josipa Glaurdića i njegovu knjigu “Vrijeme Europe” objavljenu 2011. te je suglasan s njim. Dr. Glaurdić je prošao naukovanje na Yaleu i Camridgeu i kada se 2011. knjiga pojavila, nije bila baš prihvaćena od lijevih i projugoslavenskih krugova. Računao sam kako ću u Grubišinoj knjizi pronaći odgovore na tri pitanja, ali ih nema. Zašto je Demichelis napustio jugoslavensku liniju u talijanskoj vanjskoj politici te Srednjoeuropsku inicijativu i priklonio se Njemačkoj? Zašto je talijanski predsjednik Cossiga osobno donio Tuđmanu priznanje RH 17. siječnja 1991.? I treće, nije navedeno je li Grubiša pročitao intervju s talijanskim ambasadorom u Beogradu tog doba, Sergiom Ventom, koji je surađivao i s talijanskom obavještajnom službom.
U ozbiljnom srbijanskom historiografskom časopisu Tokovi istorije početkom godine objavljen je Ventov intervju. On opširno objašnjava “Talijansku vanjsku politiku i raspad Jugoslavije” i nigdje nije nuđeno članstvo, osim novčanog aranžmana od 417 milijuna dolara dogovorenog u ožujku 1989. s vladom Branka Mikulića. Ambasador Vento opisuje kako je talijanski ministar Gianni De Michelis kapitulirao sa svojom projugoslavenskom Pentagonalom okupljenom u Dubrovniku 27. srpnja 1991. pred pritiskom Njemačke, Austrije i Vatikana.
Izvještavao sam s toga skupa. Bilo je to i ono kad se Koča Popović odbio sastati s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom pod izgovorom: “Što ću se ja sastajati s malim cinkarošem iz Gošnjakova kabineta?”
